Novo!

JEZGRA HRVATSTVA

  JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.

Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na razamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, je li je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlja i kontinente.

Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA, a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje.

Prvo (1) Ustaše i partizani su se borlili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati.

Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstojati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili perd sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE.

Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstojati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata.

Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju.

Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju  zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da nezaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA.

Šesto (6)  Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele oštrice poslate svim onima (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markuš i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI.

Sedmo (7)  Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima.

Osmo (8)  U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1),  kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju.

Deveto (9)  Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA  kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Deseto (10)  Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani  “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. 

Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA.  Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”.

Izvor: Otporaš

 

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

2 Comments on JEZGRA HRVATSTVA

  1. Sigurno je rekao “korijen”. To je uobičajen i čest izraz, a “žila” bi u ovom slučaju bila jezična pjesnička inovacija, koja bi pažnju skrenula na sebe kao izraz, a ne na smisao rečenice.
    P.S.
    Poštovani stric-Ivane, zanimljivo mi je bilo pročitati ovo vaše razmišljanje. Rođena sam 1962. i odrasla u Zagrebu, i većine gore opisanog nisam bila svjesna. Osjećajući da pripadam nekoj kulturi koja je različita od općeg jugoslavenstva, samu sam sebe definirala kao “zagrepčanku” (imam napravljeno porodično stablo zagrepčana do 18. stoljeća, a ide i dublje). Partizani su, oni koje znam i za koje znam, bili zagrepčani koji su se borili zato da se vrate u Zagreb iz kojeg su pred otimačima morali pobjeći, i održavali kontakte (preko seljaka slali hranu) sa zagrepčanima koji su ostali u svojim stanovima u Zagrebu, ali su pod okupatorima – Nijemcima i Ustašama – preživljavali još teže nego ovi u partizanima. O mojoj prabaki je pisao Krleža kao o “mami Kuraž” – zagrepčanki koja u Zagrebu dočekuje oslobodioce – zagrepčane partizane koji se vraćaju kući, a njezinih sinova nema. Pišem vam ovo zato da vidite da istina nije jednostrana. Posvuda ima dobrih ljudi, ali treba se znati tko je tko; važno je znati istinu. Kad bi povijesne činjenice bile svima poznate, npr kad bi se objavio popis Srpskih porodica koje su hrvatsko-ugarski velikaši, u dogovoru s austrougarskom vlašću, pozvali da pobjegnu od Turaka i da se nasele na njihove zemlje u Kordunu/kordonu i kao njihovi plaćenici brane Hrvatsku i Evropu od Turaka , tad bi hrvatski Srbi dan-danas bili zahvalni što smo ih tada primili i nebi im moglo pasti na pamet da Kordun proglašavaju Srbijom. Da se kasnih ’80.-tih u svaku većinsko srpsku općinu u Hrvatskoj objesila neka Zahvalnica za to što je određene godine određeni hrvatski velikaš na svoju zemlju pozvao i primio određene srpske porodice, da pobjegnu iz Srbije pod Turcima i kod njega dobiju zemlju, oružje i plaću, ovog rata nebi trebalo biti. Narodima koji neznaju svoju osnovnu povijest lako je manipulirati, pa ih manipulacijama/poluistinama pomiješanim s lažima navesti na krvavi rat.
    (ne mogu da ne napomenem da je Tuđman imao mogućnost da to napravi: imao je kod sebe sve te povijesne podatke. Umjesto da ih objavi takve kakvi jesu, on je u svojim “Bespućima…” istinu toliko iskrivio i dodao toliko nepostojećeg da ju svatko željan istine mora u potpunosti odbaciti. On nije bio u zatvoru, kako je kasnije volio prikazivati, zato jer je pisao o Hrvatskoj povijesti, nego zato jer je o toj osjetljivoj temi objavio povijesnu knjigu punu neistinitih podataka. I ovo sve znam iz prve ruke. Da je umjesto takve knjige tada odlučio objaviti istinite koje je imao kod sebe, mislim da bismo svi skupa bolje prošli.)
    Eto morala sam ovo napisati, a znam i puno, puno više. Znam kako je sada teško nama zagrepčanima pod ovom današnjom okupacijom, i moram vam kazati da je nakon rata nastao novi val iseljavanja zagrepčana, pogotovo nakon uzorpacije gradonačelničkog mjesta 1997. od člana jednog stranog osvajačko-ratničkog plemena koje je zauzelo sve visoke položaje u gradu i što god mi zagrepčani poduzeli neda se maknuti, uvijek samo mi stradamo. Ja u centru nikog više i ne poznajem, svi su odselili, a znate kako je teško otići sa svojega i koliko se tuguje. Zagreb je sada osvojeni grad, Zagreb je u ovom ratu gubitnik.
    Da ne završim ovo sa kukanjem, završiću sa jednim popularnim vicem.
    – Kad god čujem da Bandić izgovori: “kaj” ja odmah zovem doma i pitam dal su svi dobro.
    – ???
    – Zato jer uvijek kad Bandić kaže “kaj” jedan zagrepčan umre.
    (ima i varijanta da jedan zagorac umre)
    …a toliko smo ga molili da nam barem govora ne oskvrnjuje!
    Pozdrav od jedne
    zagrepčanke

Comments are closed.

error: Content is protected !!