Novo!

18.10. 2016 Izložba: Domagoj Jurčić Sremac u hrvatskom Domu Vukovar

unnamed

Domagoj Jurčić SREMAC, rođen je 30. Prosinca 1971; u Geelong / Australija. Sa roditeljima se, kao osmomjesečna beba vraća u Vukovar gdje je odrastao i stekao osnovnoškolsko obrazovanje tijekom kojega se po prvi put susreće sa likovnošću. U Osijeku je završio srednju veterinarsku školu, te upisao poljoprivredni fakultet, ali prije fakulteta odlazi na odsluženje redovnog vojnog roka za vrijeme kojeg dolazi do rata na području Hrvatske.

Napušta JNA i pristupa Zboru narodne garde, elitnoj 1. Brigadi „TIGROVI“. Za vrijeme Domovinskog rata prolazi sva ratišta u RH, a 2000; biva umirovljen u činu stožernog narednika. HRVI je 60%. Rat i njegova događanja nisu zatomila obiteljski gen za umjetnost u Sremcu, nego naprotiv, na poticaj g. Boška Kurteša, poznatog ogulinskog ljubitelja umjetnosti i osobnog prijatelja, 1996; odbacuje crtkanje koje ga je cijelo vrijeme rane mladosti i rata pratilo, nabavlja prve suhe pastele, papir i počinje slikati.

Ubrzo postavlja prvu samostalnu izložbu, a pozitivne kritike ga tjeraju da krene dalje. U svom radu obrađuje gradske vedute gradova koji su mu pružili dom u danima rata, a ponajviše svog Vukovara. Također su česti dunavski motivi, te neizostavne čiklje. U poslijednje vrijeme se sve češće okreće motivima Šokadije; ljudima i životinjama koje ga okružuju, te običajima uz koje je odrastao. Konstanta su i religijski motivi jer je svojim djetinjstvom i obiteljskim odgojem Sremac vezan uz rad franjevačkog samostana u Vukovaru.

U dosadašnjem radu, Sremac je učesnik više kolonija od kojih izdvaja one u Paunovcu i Ernestinovu, te je više puta samostalno ili grupno izlagao, a slike su mu našle svoj dom širom svijeta. Iz svog dosadašnjeg rada naročito izdvaja radionice sa djecom u Pastoralnom centru sv.Bono koji se nalazi u sklopu franjevačkog samostana u Vukovaru. Član je HDLU Vinkovci, te Udruge „Petar Smajić“ u Ernestinovu.

Par riječi iz pera kritičara:

U povijesti slikarstva od vremena Cezannea je napušten klasičan način predstavljanja prostora kojega je nadomjestio novi način njegove konkretne artikulacije. Posljedica toga procesa je zamjena pojma „ sistem slike „ pojmom „ sistem slikarstva „ u čemu ne postoji više obveza prema modelu realnosti već je obveza prije svega prema modelima osobne terminologije i osobne povijesti.

Terminom „ ideologija površine „ tako je predstavljen eminentan slikarski kod po kojem slikarstvo doseže svoju bit upravo zahvaljujući karakteristično površinskoj, dakle „ topološkoj „ prirodi slikanog prostora. S druge strane kada je riječ o slikanju pejzaža i veduta koje su jedina tema na ovoj izložbi, moramo se zapitati postoji li uopće autor, pa bio on i konceptualist koji se u trenucima predaha nije okrenuo viziranju krajolika .

Pejzaž je intermezzo u svakodnevnici. U okvirima tradicionalnog slikarskog medija obraćanje krajoliku znači predah između problemskih konzekvenci konceptualnog angažmana i fantastičnog kozmičkog spektra multimedijalne vizualizacije. Problem opisivanja čovjekove prirodne i stvorene sredine ovisi o podneblju i razdoblju, dakle naslijeđu. Slijedimo li pravac od Lorenzettia do lend – arta prevladat će nedoumica : što je likovni problem, preslikavanje krajolika i veduta ili primjena njihove sheme u složenijem likovnom zadatku ? Na izložbi slika Domagoja Jurčića – Sremca, riječ je o nizu intimnih sjećanja i doživljaja naših gradova i mjesta u kojima se autor kraće ili duže vrijeme zadržao.

Tako su nastale slike doživljenih veduta slikane široko i gestualno. Prostor slike organiziran je pritom manjim ili većim mrljama guste paste u suženom registru boja uz dominaciju osnovnih i njihovog spektra : crvene plave i žute . Autor je došao do načina organizacije svoje slike na dva načina. Dok su za jedan način karakteristični kompromisi sa već naslijeđenim formama, drugi je označen mukotrpnim i često kolebljivim samostalnim traganjem. Ovo nije začuđujuće jer bez specijalističke naobrazbe ovaj zaljubljenik u slikanje je u ispoljavanju svoje „ potrebe „ za likovnim izražavanjem po principu unutarnje nužnosti, bio oslonjen na samoga sebe, i savjete renomiranih kolega.

Unatoč svemu, nakon dvadeset godina upornog slikanja, kompozicije predstavljene na ovoj izložbi posjeduju jednu gotovo klasičnu ljepotu slikarske materije oplemenjene delikatnim sadržajem gustog i sočnog namaza koji u svom tkivu otvara žarište oslobođene svijetlosti što slici daje jedan sugestivan luministički karakter Ako tražimo zajednički nazivnik na izložbi , naći ćemo ga u boji pomiješanoj sa svjetlošću. Gusta i sočna u nanošenju, boja je onaj neuhvatljivi element koji stremi neomeđenosti, dislokaciji, plutanju i pokretljivosti. Drugi element je postupno otvaranje neposrednom govoru špahtle, njenoj konkretnoj moći materijalizacije slikarskoga doživljaja. Utvrđujući ovom izložbom već davno naznačen proces u svom slikarstvu u kojem je figurativni jezik prihvatio kao svoju dominantnu morfološku oznaku , Domagoj Jurčić – Sremac označio je neka svoja nova ishodišta u jednom ne toliko neobičnom koliko uzbudljivom ciklusu slika.

Izvor: Ivica Belamarić

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: