“Danas želim reći svim Amerikancima i svim ljudima svijeta… Naš sadašnji pokret neće zaustaviti nikakav val rasizma…”
“Mi, crni građani Montgomerija odlučili smo se na nenasilne proteste protiv nepravde koju doživljavamo u autobusima dugi niz godina.”
Jedna od najčešće citiranih rečenica iz brojnih govora Martina Luthera Kinga kojima je pokret za građanska prava vodio naprijed i držao pažnju nacije usmjerenu na pitanje jednakosti je:
“Sanjam da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po vrijednosti njihove osobnosti…”
Četrdeset godina nakon njegovog ubojstva, mnogi snovi Martina Luthera Kinga su ostvareni, pa i onaj o prvom afro-američkom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država.
Radujem se što danas zajedno sa vama učestvujem u jednom događaju koji će ući, kao najveća demonstracija za slobodu, u povijest naše nacije.
Prije stotinu godina jedan veliki Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je Proglas o emancipaciji. On je nakon dugih godina zatočeništva došao kao svjetlo dana.
Ali stotinu godina kasnije crnci još nisu slobodni. Stotinu godina kasnije crnci su još uvijek sputani lancima rasne podjele i lancima diskriminacije. Stotinu godina kasnije crnci još uvijek kaskaju na margini društva i u vlastitoj zemlji se nalaze u egzilu.
Zbog toga smo mi danas i došli ovdje, da štetnu situaciju po sve nas još više dramatiziramo. U određenom smislu riječi, mi smo došli u glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kada su arhitekte naše Republike potpisali Ustav i Objavu o nezavisnosti oni su zapravo potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je ravnopravnost svih Amerikanaca. Ova priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima – da svim, crncima jednako kao i bijelcima osigurano neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću.
Danas je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, bar što se tiče crnaca. Umjesto da ispuni sveto obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše: “bez pokrića”. Ali, mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Mi ne želimo vjerovati da nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.
Tako smo se ovdje okupili da unovčimo ovaj ček, koji će nam dati pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovdje smo došli i da bi Ameriku podsjetili na neizbježno SADA. Sada je vrijeme u kojem nitko sebi ne može dozvoliti “vrijeme u kojem bi se strasti trebale stišati” ili pokušati da sredstvima umirivanja uspori proces koji kreće korak po korak ka naprijed. Sada je vrijeme da obećanja demokracije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline rasne podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve rase. Sada je vrijeme da se naša nacija iz tapkanja rasističke podjele izdigne i učvrsti u bratstvu svih rasa. Sada je vrijeme da se dozvoli da pravednost postane stvarnost za svu Božju djecu. Bilo bi užasno za ovu naciju, ako ne bi spoznala hitnost trenutnog položaja. Ovo vruće ljeto opravdanog nezadovoljstva crnaca neće doći kraju prije nego počne živuća jesen slobode i pravednosti.
1963. nije kraj, nego početak. Tko se nada da su crnci sada zadovoljni, nakon što je puštena para, imaće loše osviještenje, kada nacija nastavi da se ponaša dalje kao i do sada.
Neće biti ni mira ni odmora u Americi, dok crncima ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave naše nacije dok ne dođe svijetli dan pravednosti. I to moram reći svom narodu, da stoji na pragu vrata koja vode u palaču pravde: dok pokušavamo da ostvarimo i dobijemo svoja prava, ne smijemo nikako biti nepravedni ka drugima.
Ne dozvolimo sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje, da bismo utažili žeđ za slobodom. Našu borbu stalno moramo voditi na visokom nivou dostojanstva i discipline. Ne smijemo dozvoliti da naš stvaralački protest potone u fizičkoj sili. Uvijek iznova moramo se dizati u one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo suprotstaviti snagom naše duše.
Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve crnce ne smije nas odvesti do tamo da na bilo koji način ne poštujemo bijelce. Jer mnoga naša bijela braća – a to dokazuje i njihova prisutnost danas ovdje – došli su do zaključka da je njihova budućnost neodvojivo povezana sa našom. Došli su do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.
I kada marširamo, moramo se obavezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne možemo se okrenuti i vratiti. Postoje ljudi koji pitaju one koji za sebe zahtijevaju građanska prava: “Kada ćete konačno biti zadovoljni?” Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god su crnci žrtve užasne brutalnosti policije.
Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god naša umorna tijela nakon dugog putovanja ne mogu naći smještaja u motelima na selima ili u hotelima u gradovima. Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god se sloboda kretanja crnaca sastoji u tome da iz jednog malog geta smiju preći u veći.
Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god je našoj djeci oduzeta sloboda i dostojanstvo natpisom na kojem stoji “Samo za bijelce”. Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god crnac u Mississippiju u nema pravo na izbor, crnac u New Yorku nema nikoga tko bi za njega glasovao. Ne, nećemo biti zadovoljni, sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.
Ja dobro znam da su neki od vas ovdje došli zbog velike tuge. Neki od vas su došli direktno iz zatvorskih ćelija. Neki su došli iz oblasti u kojima zbog svog zahtijeva za slobodom i pravednošću bivate predmetom policijskih istraga i brutalnosti. Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i vjerujete u to da je nezaslužena patnja ima kvalitetu razrješenja.
Idite natrag u Mississippi, idite natrag u Georgiu, idite natrag u Louisiana, idite natrag u geta velikih gradova na sjeveru sa saznanjem da sadašnja situacija može biti promijenjena. Ne dozvolite da padnemo u dolinu očajanja.
Danas vam kažem, prijatelji moji, usprkos poteškoćama današnjice i sutrašnjice ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Sanjam da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu njenog postojanja: “Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednaki”.
Sanjam da će jednoga dana na crvenim brdima Georgije sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.
Sanjam da će jednog dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravednost i gdje ona sa plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, sanjam da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Sanjam da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karakterom zasluže. Imam danas jedan san …
Sanjam da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa njenim guvernerom, sa čijih usana su silazile riječi kao “intervencija” i “anuliranje rasne integracije”…, da će točno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Sanjam da će se jednoga dana uzdići sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. I dobrota Gospodara biće svima vidljiva i svako meso će je spoznati.
To je naša nada. Sa ovim uvjerenjem vratiću se natrag na jug.
Sa ovim uvjerenjem biti ću sposoban da od brijega očajanja, načinim kamen nadanja. Sa ovim uvjerenjem mi ćemo biti sposobni da neskladnosti naše nacije pretvorimo u zvuke predivne simfonije.
Sa ovim saznanjem biti ćemo sposobni da zajedno radimo, da se zajedno molimo, da se zajedno borimo, zajedno idemo u zatvor, zajedno ustajemo za slobodu, u saznanju da ćemo jednoga dana biti slobodni. A to će biti dan, kada sva Božja djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi budu mogla dati novo značenje: “Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode ja pjevam. Zemljo, gdje su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih brjegova.” Ako Amerika treba da postane velika nacija, onda ovo mora biti istina.
Tako dopusti slobodi da dođe sa silnih visina New Hampshira. Dopusti joj da dođe sa moćnih brjegova New Yorka, dopusti slobodi da dođe iz Pennsylvanije. Dopusti joj da dođe sa snijegom pokrivenih Rocky Mountains iz Colorada. Dopusti joj da dođe iz Californije. Ali ne samo to, dopusti joj da dođe sa Georgia Stone Montain. Dopusti joj da dođe iz Tennesse Lookout Mountain. Dopusti joj da dođe sa svakog brežuljka Mississippija, dozvoli joj da dođe sa svake uzvisine.
Kad joj dozvolimo da dođe, kad joj dozvolimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana, na kojem će sva djeca Božja – crni i bijeli ljudi, Židovi i pogani, protestanti i katolici – jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme: “Konačno slobodan! Konačno slobodan! Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni!”
Izvor: http://www.brodarica.net/
