Ulomak iz knjige: Drinske mučenice, don Ante Bakovića
Ta strašna prosinačka noć godine 1941. u Goraždu na rijeci Drini ima svoja dva dijela. Prvi se dio netom odigrao. Vrisak, jauk,skok u smrt i pokolj nevinih časnih sestara. Vojarna je ušutjela. Sestre su ušutjele. Noć je utonula u svoju stravu i užas. Tekle su prve minute nakon ponoći 16. prosinca 1941. A drugi dio odigrao se odmah nakon zločina. Možda je to bilo u jedan poslije ponoći, najkasnije u pola dva.
U kući mojih roditelja, Stojana i Jelke Baković, u tadašnjoj Zdravkovićevoj ulici br. 4. banuli su četnički koljači. Sjedaju i pričaju što su to maločas uradili. Kakve igre slučaja! Koljači potanko pričaju o svom Zločinu dvjema ženama, dvjema gorljivim katolikinjama, čestitim Hrvaticama, koje su obje rođene u Duvnu, a ni ne znajućı tko su one. Jedna je žena, kako već rekoh, moja majka Jelka a druga gospođa Angelina Genda rođena Čurčić, supruga nastavnika oružničke škole.
No prije nego prijeđem na ono što su četnici te noći ispričali ovim dvjema ženama, evo nekoliko napomena o našoj kući kako bi se sve to bolje shvatilo. Naša je kuća, kako već rekoh, bila oko 200 metara udaljena od bivše vojne kasarne KraIja Petra. U prizemlju su bile četiri sobe na prvom katu takoder četiri, a u potkrovlju dvije vrlo lijepe sobe u kojima je dugo godina stanovao jedan ruski general, izbjeglica iz carske Rusije i samac.
Osim tih deset soba, u podrumu je bilo još soba i kuhinja, gdje smo mi kadikad boravili a ponekad se i skrivali. Mi smo inače stanovali u prizemlju, ali smo katkada morali prizemlje prepustiti četnicima, njihovim oficirima i kuririma, koji su na prolazu noćivali u našoj kući. A skrivali smo se u podrumu kad bi došao rıeki četnik da nas zakolje a tu bi obično bilo noću i dok bi nas četnik tražio po kući, mi bismo iz podruma pobjegli u noć, u šupe i bašču, pa u obližnju šumu, koja se sterala iznad naše kuće. Nakon onih strašnih vriskova, jezovitoga zapomaganja i jauka dolaze, dakle, u našu kuću, na noćenje dvojica četnika koji su sudjelovali u tom zločinu, a očito ih je bilo više.
Prema svjedočanstvu moje majke i gospođe Gende, jedan se zvao Pero Buha, a bio je negdje od Nevesinja, a drugi Boro Sljivić negdje od Sarajeva.
Čim su ušli u kuću, moja ih je mama, suznih očiju odmah upitala – Što ste ubili časne? – Oni su se najprije začudili zašto ih moja majka sažaljeva, a potom su se tim riječima podsmjehivali i izrugivali ih. Naredili su majci da ugrije vodu i da im opere krvave ruke da im dobro opere noževe, kao i odjeću koja je bila poprskana krvlju časnih sestara.
Moja je majka tada zamolila priju Gendinicu da im ona polijeva ruke, jer je njoj bilo zlo tresla se oblijevao ju je gotovo samrtni znoj. Dvojica četnika od one grupu, koja je te večeri dovezla časne sestre u Goražde i zatvorila ih u jednu sobu u kasarni, došli su potom u našu kuću. Vjerojatno ih je k nama uputio netko iz četničke komande. Četnici su se odmah pohvalili kako su dovezli neke časne sestre i tom se prilikom prostački izražavali. Dobili su svoju sobu a onda su se izgubili. Naša je kuća, koja i danas postoji bila građena od čvrsta materijala i Iijepo uređena svaka je soba imala peć i lijepo pokućstvo.
Upravo ta činjenica što smo imali kuću s više namještenih soba, te da su tu noćivali četnički oficiri i kuriri, bila je djelomično razlogom što smo ostali živi, nezaklani jer smo četnicima očito trebali. Sjećam se dobro kako je jedan četnik – sami su ga četnici zvali „koljač Stanko“ -govorio mojoj mami, jer je u međuvremenu saznao da smo katoIici Hrvati. Kako će nas zaklati zadnje, tj. kad se budu povlačili, a sada još ne, jer im trebamo! Nakon onih strašnih vriskova, jezovitoga zapomaganja i jauka dolaze, dakle, u našu kuću, na noćenje dvojica četnika koji su sudjelovali u tom zločinu, a očito ih je bilo više. Prema svjedočanstvu moje majke i gospođe Gende, jedan se zvao Pero Buha, a bio je negdje od Nevesinja, a drugi Boro Sljivić negdje od Sarajeva.
Čim su ušli u kuću, moja ih je mama, suznih očiju odmah upitala – Što ste ubili časne? – Oni su se najprije začudili zašto ih moja majka sažaljeva, a potom su se tim riječima podsmjehivali i izrugivali ih. Naredili su majci da ugrije vodu i da im opere krvave ruke da im dobro opere noževe, kao i odjeću koja je bila poprskana krvlju časnih sestara. Moja je majka tada zamolila priju Gendinicu da im ona polijeva ruke, jer je njoj bilo zlo tresla se oblijevao ju je gotovo samrtni znoj…
…
Nikad prodan Domovini odan!
Stric Ivan!
