Ratno ozračje protiv hrvatske državne misli!

Gledajući razvitak Republike Hrvatske, druge hrvatske države u XX. stoljeću, možemo zaključiti da je desetotravanjski naraštaj bio na ispravnom putu, jer isti je duh vodio i nove hrvatske naraštaje koji su početkom 1990. pod hrvatskim zastavama s povijesnim kockastim grbom ponijeli na svojim leđima obnovljenu hrvatsku osloboditeljsku borbu i, jednako kao pola stoljeća ranije, svoje živote uzidali u temelje nove hrvatske države.
Povijest se u potpunosti ne ponavlja, ali temeljne potrebe jednoga naroda i njegova područja mogu dovesti do sličnih pojava i do sličnih formulacija. Iako odbijam nostalgično gledanje u prošlost, nikada nisam odbijao pouke prošlosti. U tome se slažem s prosudbom koja glasi: “Povijest zna biti nevjerojatno nemilosrda prema svima koji nisu spremni iz nje učiti”, koju je izrekao u listopadu 1988., u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Stuttgartu, tadašnji hrvatski oporbeni političar dr. Franjo Tuđman u svom predavanju “Povijest rješavanja hrvatskog pitanja u obzorju samoodređenja naroda i integracije u slobodnom svijetu”.

Međutim, hrvatski narod nije mogao izvršiti neophodno potrebnu, široku i iskrenu raščlambu desetotravanjske revolucije, da bi iz nje izvukao pouke za svoju budućnost, jer nije bio slobodan. Hrvatsku povijest onoga razdoblja pisali su neprijatelji hrvatske države i oni Hrvati koji su sudjelovali u strukturama Titove vlasti. Na hrvatskom području rat nije nikada prestao, jer su pobjednici iz 1945. stalno nastojali uništiti i sam spomen na četverogodišnje postojanje hrvatske države. Zato su zastupnici hrvatske državne neovisnosti bili prisiljeni ograničiti se na stalnu obranu temeljne činjenice, Nezavisne Države Hrvatske, kao do tada jedinog ostvarenja hrvatske državnosti u novom vijeku.

U podmuklom ratnom ozračju protiv hrvatske državne misli, što je vladalo donedavna, a ni danas nije još posve nestalo, svako priznavanje hrvatskih pogrešaka i zločina – a tih uvijek ima u oružanim sukobima – neprijatelj bi iskorištavao za osudu hrvatskog osloboditeljskog djelovanja i za opravdanje nasilnog nametanja druge, Titove Jugoslavije. Stoga je još uvije nedorečena objektivna raščlamba razdoblja Nezavisne Države Hrvatske.

Dr. Franjo Tuđman, povjesničar po struci, samo se je u opoziciji i u predizbornoj borbi uspio uzdići iznad ustaško-partizanskoga građanskog rata koji se od 1941. do 1945. vodio istodobno sa srpsko-hrvatskim nacionalnim ratom u okviru II. svjetskog rata, oružane borbe velikih međunarodnih ideoloških, strategijskih, političkih i gospodarskih sučeljavanja. U već navedenom predavanju dr. Tuđman je rekao:

“Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast…”

Ovo priznanje služi mu na čast, bez obzira je li bilo iskreno ili taktički potez za dobivanje pomoći od hrvatskih nacionalista, koju je trebao u borbi što ju je ispravno predviđao. Zatraženu je pomoć dobio tada u mnogo većoj mjeri nego što ju je u sličnom položaju 1941. dobio dr. Ante Pavelić od tada većinske Hrvatske seljačke stranke kad je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Osim rijetkih pojedinaca, hrvatski marksisti nisu pružili svoju pomoć Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim danima njezina opstanka.

Ali nova hrvatska vlast prestala je raditi na prebrođivanju ustaško-partizanskog sukoba iz doba II. svjetskog rata čim se osjetila sigurnom i u uvodnom, povijesnom dijelu Ustava nametnula je posve nepotrebno svoje pristrano gledanje na ustaško-partizanski rat koji je pola stoljeća ranije razdirao hrvatsko narodno tkivo i pomogao je neprijateljima u rušenju hrvatske države i stvaranju nove, ovaj put ne samo diktatorske nego i totalitarne vladavine.

Kratka usporedba između 1941. i 1990. može nam poslužiti za bolje razumijevanje današnjih poteškoća Republike Hrvatske.

Deseti je travnja revolucionaran čin, energičan prekid s postojećim stanjem, iako uglavnom bez prolijevanja krvi. U socijalnom i gospodarskom pogledu, u prvom razdoblju nove države promjene su bile male i uglavnom postupne. U političkom, naprotiv, bile su brze i korjenite, često bezobzirne i nepotrebno oštre.

Na tu oštrinu utjecali su samo djelomično unutrašnji čimbenici, dok je glavni poticaj dolazio od stranih sila. S jedne strane talijanski imperijalizam nastojao je iskorištavanjem domaćeg srpskog pučanstva odvojiti od Hrvatske što širi pojas uz Jadransko more, da bi ga pretvorio u talijanski zaljev s jakim mostobranom za daljnje napedovanje prema istoku.

Bio je to pokušaj ostvarenja mussolinijevske koncepcije novoga rimskog carstva talijanske narodnosti, uglavnom na račun naroda Balkanskog poluotoka. Istodobno je u sjeveoistočnim dijelovima Hrvatske, Njemačka iskorištavala tamošnju do tada miroljubivu njemačku manjinu, da iz tih kao i iz susjednih mađarskih, srpskih i rumunjskih karajeva stvori u malome ono isto što je na račun Poljske i Ukarjine nastojala stvoriti u velikom: novo njemačko kolonijalno carstvo, (što je u svom djelu “Mit dvadesetog stoljeća” predlagao Alfred Rosenberg, fanatični mrzitelj svih Slavena).

Pritisnuta tim imperijalističkim porivima, razumljivo je da se je Hrvatska žurila da riješi pitanje unutrašnjih neprijatelja kako bi se lakše obranila od vanjskoga pritiska. Međutim, razumljivo ne znači da je bilo opravdano, pa ni razumno, i nakon pada hrvatske države 1945. hrvatska osloboditeljska borba teško je trpjela od te hipoteke. Za razliku od srpskih komunista, koji su obustavili svoj sukob sa srpskom desnicom nakon kratkog i veoma krvavog osvetničkog razdoblja i kasnije se s njom i povezali, hrvatski su komunisti pogreške, poteškoće i zločine hrvatske strane u ustaško-partizanskom sukobu stalno podgrijavali i uspjeli su nametnuti mišljenje da su ti ekscesi nuždan i bitan dio hrvatskoga osloboditeljskog djelovanja.

Na toj polustoljetnoj promidžbi lijevih snaga, ne samo srpskih nego i jugoslavensko-hrvatskih, temelje se današnje protuhrvatske predrasude mnogih zapadnoeuropskih i američkih krugova. Ta je promidžba bila toliko uspješna da su upravo zapadnoeuropski i američki krugovi, koji bi po svojim općim pogledima trebali prihvatiti pokušaje hrvatskog naroda da stvori svoju slobodnu državu, bili najuporniji branitelji jugoslavenske diktature i Titova komunističkog jednoumlja. Tako je pobjeda hrvatske oporbe na travanjskim izborima 1990., te izbor bivšeg komunista, a kasnije disidenta dr. Franje Tuđmana za predsjednika Republike Hrvatske bila objavljena u zapadnim sredstvima javnog priopćavanja kao pobjeda “nacionalista”

Tuđmana, u kojem je kontekstu naziv “nacionalist” imao neprikriveni prizvuk nacizma.
Zanimljivo je da su samo njemački politički krugovi shvatili bit te pobjede, no njemačka je vlada morala biti veoma oprezna u svojim odnosima prema Hrvatskoj, da ne bi bila optužena da pomaže svom bivšem savezniku iz razdoblja II. svjetskog rata u obnavljanju hrvatskog fašizma. To možda razjašnjava veoma nespretnu i nesretnu intervenciju njemačkih pravnih stručnjaka u izrađivanju planova za teritorijalnu autonomiju srpskog pučanstva u dijelovima Hrvatske, što je uz Vance-Owenov plan 1991. za okončavanje rata između Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije, temelj stvarne amputacije tih dijelova Hrvatske.

Ta je intervencija ujedno i pravni presedan monstruoznog Nacrta sporazuma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu od 18. siječnja 1995., koji su izradili američki veleposalnik Peter Galbraith i ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanec, i koji prijeti da će se pitanje kninskih Srba pretvoriti u rak-ranu Balkana i ubuduće sprečavati normaliziranje odnosa između Srbije i Hrvatske.
Da je nakon svršetka II. svjetskog rata Hrvatska uživala samo malo slobode i da je mogla izvršiti iskrenu raščlambu svojih pogrešaka i propusta, ne bi bila sučeljena s teškim predrasudama 1989.

Kad se srušio europski komunizam i kada je zatim, 1990., oporba uspjela srušiti u Hrvatskoj komunističku diktaturu na demokratski način. Hrvatski antifašisti, koji misle da su 1945. Bili pobjednici, svojim prihvaćanjem i stalnim obnavjanjem protuhrvatske crne legende iz II. Svjetskog rata, snose veliku odgovornost za poteškoće na koje danas nailazi Republika Hrvatska u svojim odnosima sa zapadnim svijetom. To je stanje posebno neopravdano, jer se od samoga početka na čelu nove države i na gotovo svim važnijim položajima nalaze ljudi koji dolaze s ekstremne ljevice i koji su prvih dvadesetak godina Titove vlasti bili djelatni protivnici Nezavisne Države Hrvatske i svakoga odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije.

Za razliku od NDH Republika Hrvatska nije nastala revolucionarnim načinom nego evolutivno, u okvuru postojećih zakona, demokratskim putom. Upravo zbog toga evolutivnog načina, ona nije nastojala brzo i oštrim rezom riješiti ni politička, ni ustavna, ni gospodarska, ni socijalna pitanja. Hrvatsko je odcjepljenje posljedica postupnog procesa, naprije kao odgovor na politički pritisak i prijetnje savezne jugoslavenske vlade i na srpsku pobunu u dijelovima Hrvatske, a zatim na masovnu vojničku ofenzivu Jugoslavenske narodne armije.

Otvorena agresija Srbije protiv Republike Hrvatske nastupila je tek nakon strane intervencije. Najprije su u svibnju 1991. posjetili Beograd (ali ne Zagreb) gospoda Jacques Delors, predsjednik tadašnje Europske gospodarske zajednice, i Jacques Santer, predsjednik luksemburške vlade. Njihov je naglašeni cilj bio spriječiti raspadanje Jugoslavije, koje su strane obavještajne službe prorokovale bar jednu godinu ranije. Ponudili su novčanu pomoć od jedne milijarde dolara za ublažavanje jugoslavenske gospodarske krize i obećavali su da će Jugoslavija biti primljena u Zajednicu (iako po gospodarskim i političkim kriterijima nije bila za to kvalificirana) ako se održi kao jedinstvena država.

Gospodin Santer je tada izjavio da Zajednicu zanima samo pristup Jugoslavije, a ne, kao što je tada izjavio, ulazak pregršta malih država, tj. samostalnih sastavnih republika tada još postojeće Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iz usta predsjednika vlade jedne države koja je po površini i po pučanstvu manja od svih jugoslavenskih republika osim Crne Gore, ta je izjava dala neobično šaljivu notu u inače veoma ozbiljnom stanju.

Mjesec dana kasnije, 21. lipnja 1991., tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država, gosp. James Baker, izjavio je da je očuvanje integriteta Jugoslavije prioritetni interes američke vlade. Dakle, ni slobodna izborna pobjeda Hrvatske demokratske zajednice niti njezini pokušaji da proširi prava Hrvatske u okviru labave jugoslavenske federacije s nekim konfederalnim elementima, nisu tada bili prihvatljivi ni briselskoj tehnokraciji ni vladi Sjedinjenih Država. Da su tada Bruxelles i Washington ponudili petomilijunskoj Republici Hrvatskoj doslovce isti Nacrt za autonomiju koji su 18. siječnja 1995. izradili za pobunjene Srbe u kninskom i glinskom kotaru koji ne broje više od 200.000 duša, bojim se da bi nova hrvatska vlast objeručke prihvatila ponudu bez obzira na mišljenje hrvatskih nacionalista koji su tada, kao i sada, bili uvjereni da nikakav jugoslavenski okvir ne može na dulji rok osigurati Hrvatskoj slobodnu budućnost.

Jugoslaviju kao zajedničku državu nisu srušili ni Tuđman ni HDZ, tada jedini priznati i ovlašteni predstavnici Hrvatske, nego Srbi i Jugoslavenska narodna armija, uz potpuno nerazumijevanje i političko-ideološke predrasude Washingtona i Bruxellesa. Ni u ratu koji je nakon toga protiv Hrvatske započela Jugoslavenska narodna armija vodstvo nove, demokratske Republike Hrvatske nije se borilo za rušenje Jugoslavije, nego je uglavnom s improviziranim, dobrovoljačkim snagama branilo hrvatski narod od potpunog uništenja. Pojedini koraci nove hrvatske vlasti prema potpunoj neovisnosti, dolazili su kao odgovor na srpski oružani ustanak i vojnički pritisak JNA.

Ali već prije otvorene vojničke ofenzive JNA protiv Republike Hrvatske jugoslavensko rješenje nije bilo ostvarivo. U raščlambi hrvatskog procesa prema neovisnosti napisao sam potkraj 1990.:

“Sama koncepcija jugoslavenske konfederacije smrtno je ranjena 17. kolovoza 1990. kad su “migovi” Jugoslavenske narodne armije spriječili da helikopteri ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nastave svoj let prema Kninu, gdje su trebali pojačati mjesnu miliciju i zaustaviti širenje pobune kninskih četnika. Još jednom pokazalo se je da svaka središnja vlast iskorištava Srbe u Hrvatskoj s ciljem da stavi Hrvatsku u podređeni položaj i tako stvarno, iako ne uvijek i namjerno, onemogući Hrvatima izgradnju slobodnog suvremenog i naprednog društva.”

Svjestan sam da je za hrvatsko rodoljublje, a posebno za hrvatsku romantiku, ljepše pisati o svjesnim borcima za hrvatsku neovisnost, ali za hrvatsku politiku u hladnom, materijalističkom svijetu, u kojemu se osim novca i materijalnih dobara poštuje samo sila, istina će nam više poslužiti. I danas, nakon svih ratnih strahota, Tuđman koji je korak po korak, pod pritiskom premoćne sile napadača, vodio Hrvatsku prema neovisnosti, u tom materijalističkom i egoističkom svijetu uživa manje simpatija od Slobodana Miloševića, glavnog organizatora oružanog napada najprije na Hrvatsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu. Misloševića danas, kad su Srbi osvojili veći dio područja koje žele uključiti u Veliku Srbiju te koji su to područje na najbrutalniji način etnički očistili, u slobodnom svijetu nazivaju čovjekom o kome ovisi mir, a Tuđmana zato što ne želi mirno pristati na amputaciju jedne trećine područja Republike Hrvatske, samo što ne proglašavaju ratnim huškačem i krivcem za nastavak rata.

Možemo se upitati zašto je međunarodna zajednica ipak priznala hrvatsku neovisnost. Nema dvojbe da su za to priznanje zaslužni i Vatikan i Bonn koji su prvi priznali Hrvatsku kao neovisnu državu. Željeli su, naime, omogućiti međunarodnoj zajednici jači utjecaj na krvavi ratni sukob na području Hrvatske (tada u Bosni još nije bilo rata), računajući da bi time ratne operacije formalno izgubile značenje unutrašnjeg jugoslavenskog sukoba. No ti taktički potezi ne bi bili dovoljni da vodstvo zapadnog svijeta nije željelo prikriti svoju nedosljednost i prebaciti na međunarodnu zajednicu političku odgovonost za namjeravano priznavanje srpskih vojničkih osvajanja i već provedenih etničkih čišćenja, što se tada pričinjavalo lakšim ako srpsko-hrvatski sukob izgubi značaj unutrašnjega jugoslavenskog pitanja i pretvori se u međunarodni rat u kojemu je uvijek moguća promjena granica u korist pobjednika.

Kako je pak Bosna u posljednji čas istupila iz jugoslavenskog saveza, od straha da bi mogla ostati sama u srpskom zagrljaju, a Sloveniju su zapadne sile ionako željele priznati neovisnom, jer Srbi nisu htjeli imati nikakvih veza s njom, sve tri republike istodobno su priznate neovisnim državama. Tako zapadni svijet nije bio prisiljen da se suoči sa specifičnim hrvatskim pitanjem koje je ostalo i nadalje dijelom općejugoslavenskog rješavanja. To pokazuje da su se zapadna središta moći i nadalje nadala da će prekidom rata doći do postupnog zbližavanja tih novih država i do stvaranja nove južnoslavenske zajednice, u nešto izmijenjenom obliku. Nisu naime računala s dinamikom stvaranja Velike Srbije i s promjenama koje je predstavljalo otvaranje novog bojišta u Bosni i Hercegovini.

Nevjerojatno je da ni nakon strahota srpskog osvajanja većega dijela Bosne i Hercegovine, u kojemu su najveće žrtve bili bosansko-hercegovački muslimani koji su se za vrijeme srpskog napada na Hrvatsku držali po strani, zastupnici jugoslavenskog rješenja na Zapadu nisu shvatili da je upravo Jugoslavija kao okvir za širenje Srbije odgovorna za sukobe, te je ponovno nastoje obnoviti. Ideju je stavila u promet poznata američka novinarka lijevoga usmjerenja gospođa Flora Lewis u člnaku “Jugoslavensko je rješenje Jugoslavija”, objavljenom u pariškom listu International Herald Tribune, koji izlazi na engleskom jeziku i ima veoma dobre veze s američkim intelektualnim, političkim i obavještajnim krugovima, tako da nije isključeno da se radi o pokusnom balonu.

Flora Lewis tvrdi da je međunarodnoj zajednici ponestalo ideja, no da je ipak, na kraju svega, jedino rješenje za Jugoslaviju – Jugoslavija, konfederacija koja bil bila manje čvrsta od stare federacije, ali bi ipak povezivala sve te dijelove. Rat se predviđao i nije bio neizbježan, tvrdi Flora Lewis, i dodaje da su velike sile trebale voditi intenzivniju diplomaciju. Pri tome gospođa Lewis ne spominje da su i Washington i Bruxelles bili veoma djelatni u Beogradu neposredno prije početka rata protiv Slovenije i Hrvatske, i da su odbili slovenske i hrvatske zahtjeve za većom slobodom unutar Jugoslavije zastupajući kruti status quo. Nakon tolikih ljudskih i materijalnih žrtava, koje su velikim dijelom posljedica pogrešne politike zapadnih središta moći, posve je neprihvatljivo prijeći spužvom preko svega i nametati rješenja koja danas više nisu ostvariva. Takvi prijedlozi služe samo da se izbjegne konačno rješenje koje bi uzelo u obzir da nakon svega što se dogodilo Srbija i Hrvatska ne mogu živjeti u jednoj državi koja je prouzročila toliko nevoljla i jednoj i drugoj strani, što građanska ljevica na Zapadu još uvijek nije shvatila.

To nerazumijevanje građanske ljevice očituje se osobito u pogledu problema Srba u Hrvatskoj. Problem Srba u Hrvatskoj nije nastao spontano, niti je posljedica pogrešaka sadašnje hrvatske vlade, kojih je svakako bilo, pa ni srpsko-hrvatskog rata iz doba NDH, iako su ostale nezacijeljene rane i na jednoj i na drugoj strani. Pravi je razlog u stavu srpske nacionalne inteligencije prema Srbima izvan Srbije. Ta inteligencija nikada nije nastojala izgraditi kulturnu autonomiju za te Srbe, nego ih je iskorištavala za teritorijalno širenje Srbije.

Izvor: Ivo Korsky,

“Iz ideala, u stvarnost”

12625806_10205483215859820_797707827_n

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.