Pupovac pred sveučilišnim tribunalom!

Screenshot 2016-02-24 21.31.31

Premda stvorena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, na žalost, Hrvatska nije (o)branjana „perom i knjigom” institucionalizirane akademske elite (HAZU, Sveučilište i dr.). Štoviše, umjesto ispred, akademska se elita našla iza, pače i protiv vlastita naroda. S tim u svezi, u kontekstu dramatična oblikovanja nove Vlade, disonantno je odjeknula pobuda DAMIRA BORASA, rektora Sveučilišta u Zagrebu, glede vraćanja 1990-ih „prognane ćirilice” u pučke škole. Ponikla na zagrebačkome Filozofskom fakultetu gdje se „već dulje vrijeme raspravlja u kontekstu problema nastalih s postavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru”, rektorova pobuda izazvala je proturječna reagiranja.

Jedno je sigurno, izimpučkoškolske i kulturološke, ona je i neskrivene ideološko-političke naravi. Naime, zanemarivanjem uzročno-posljedičnoga reda stvari, „vukovarska ćirilizacija“ motri se posve izolirano, onkraj dramatičnih procesa nedovršene etape nacionalno-političke integracije. Zbog toga, kontekstualizirana podvalnom pričom pro et contra „ćirilizacije Vukovara“ – na tragu Pupovčeve skandalozne epistemologije (v. moto) – otkriva se da je rektorova pobuda (ne)svjesno u funkciji obrane „zločina(ca) za pisaćim stolom“.

Riječ je o velikosrpskome projektu „Srbi kao ključ“ (1993.), koji je, zahvaljujući tzv. „mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja“, postao čvrstom sastavnicom (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (2000. – 2016.). Pod agendom ERASMUS GILDE (1993.-1988.), opisankao „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk), projekt je autorizirao Milorad Pupovac. Spomenuta agenda, čiji je utemeljitelj i harni promicatelj lijevo-liberalna elita zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, obilježena je parapolitičkim stožerom koji kriminalizira Domovinski rat (1991.-1995.) i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (Ivan Biondić). S obzirom na to, tragom „Velebitne“, „Riječke” i „Mimarijanske izjave” (2013.) ter teza „Vukovarska povelja slobode“ (2014.) i „Vukovarskog apela“ (2015.) — po crti projekta STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI! — marom Koordinacije braniteljskih udruga „Bastion Vukovar” objelodanjuje se sveučilišnoj zajednici

ZAHTJEV

ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM

1. Motreći Srbe i Hrvate „u njihovoj završnoj i po svemu tragičnoj fazi nacionalno-političke integracije», po crti skandalozne episteme (v. moto), Pupovac neupitno uspostavlja sljedeću aksiomatiku: (1) „Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg“; (2) „Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju“, (3) „Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese“. (4) „Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima”. Iz obzorja nacionalno-političke integracije, nedvojbeno je riječ je o dokumentu velikosrpske (vulgo: četničke) posvjedočenosti, koji obilježava poznati „Krestićev poučak“ (1995.). Naime: „Duhovno jedinstvenim, ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju [političkog hrvatstva ili hrvatske nacije – op. a.] pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku“.

2. Predstavljen na poznatom veleizdajničkom „mimarijanskom“ skupu “Srbi i Hrvati“ (Zagreb, 1993.), Pupovčevim „ključem“ bitnije je obilježena tzv. „mirna hrvatskog Podunavlja“ (1996. – 1998.). Povijesno gledano, ta je reintegracija preslik poznatoga Khuenova modela „naroda u narodu“, odnosno “države u državi“. Naime, bolnim razornim kompromisima — uz parapolitički sustav (Srpsko Narodno Vijeće, Zajedničko Veće Opština i sl.) — iznjedren je SDSS, proizvod nedvojbene velikosrpske (vulgo: četničke) baštine. Obilježen kao „etnička stranka s građanskim predznakom“ — sastavnicom klijentelističko- koruptivne partitokracije — kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma”, svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem, SDSS-a drobi i potire hrvatski državni suverenitet i nacionalni identitet. Tako se (i) „petogodišnji moratorij (1998.- 2003.) o učenju najnovije hrvatske povijesti u školama na srpskom jeziku” skandalozno protegao do današnjih dana. Naime, upravo prema opisanome Pupovčevu „ključu“, podunavski Srbi u Republici Hrvatskoj „imaju svoje udžbenike i poučavaju noviju povijest na svoj način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.” (Vojislav Stanimirović). I dok bi u „normalnoj“ državi ako ne Vlada padali barem ministri (prosvjete i uprave), pod okriljem otuđene elite „slučajne države“ (Zoran Milanović), posebice u navalnom kontekstu SANU-memoranduma (II.), otvoreno se kultivira iredenta. Zamjenom teza, svekoliki je (ne)svjesno poticani apartheid vješto prebačen na kolosjek pro et contra „ćirilizacije Vukovara“.

3. Vjerojatno, nazirući spomenuti „ključ“, u ozračju raspada Jugoslavije 1990-ih, Pupovac se sâm predstavlja «kao jedan od Srba u Hrvatskoj koji, s ostalim Srbima na prostoru Jugoslavije” – polazeći od upitne antifašističke baštine – „želi oformiti modernu nacionalnu srpsku politiku». S tim u svezi SNV se priljubljuje novoutemeljonoj Antifašističkoj Ligi Republike Hrvatske, koja je odvjetak Antifašističke Lige Jugoistočne Evrope (Titoslavije). Po toj crti u Saboru ovih dana (veljača, 2016.), Pupovac uspostavlja rasno-klasni aksiom „Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano – dan je antifašizam“. Na taj način, glede koalicije s navodnom ljevicom, Pupovac urbi et orbi „inaugurira antifašizam kao jedinstvenu integraciju velikosrpskih i komunističkih ideja, radi podčinjavanja i razaranja novonastale hrvatske države“ (Marko Ljubić). Svekolikim (pret)političkim djelovanjem od objave samostalnosti Republike Hrvatske, kao dosljednji promicatelj velikosrpskih političkih interesa u Hrvatskoj, Pupovac »onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda« (Davor Gjenero). Na taj način, zabacivanjem razlike između „naroda“ i „nacije“, tragom „identitetskog“ (v. tablicu), zasvjedočen je „konstitucijski kaos“ (Ivan Padjen), čime je Ustavom onemogućeno konstituiranje „hrvatske nacije”. Naime, nacija predstavlja ukupnost državljana (pojedinaca), koji se pridržavaju jednoga te istoga ustava i koja je razliku od pojedinaca (građana) nositelj suvereniteta. Upravo, bez hrvatske nacije po crti „konstitucijskoga kaosa” — provodeći veleizdajničku politiku „novoga smjera” — (o)pozicijska partitokracija brodi mutnim zapadno-balkanskim vodama, dovevši državu na rub moralnoga, društvenog i gospodarskog bankrota.

4. Vodeći računa o svekolikome (pret)političkom djelovanju, Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) optužilo je Pupovca „za djela izdaje nacionalnih interesa Hrvatske”, sažimajući etičku osudu u 13 točaka, u kojima se ističe da je kao „zastupnik Srba u Hrvatskoj od početka Domovinskog rata stao na stranu agresora i okupatora”. I dok će se HNES-u pripisivati fašistoidni „desni gard“, glede najviša antifašističkog državnog vrha, Pupovac se prepoznaje raspirivateljem (anti)fašističke histerije. Naime, prepoznavajući ga kao onoga koji „ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Štoviše, bez imalo zadrške, obilježen je kao „etnobiznismen i reketar hrvatske vlade“ (Ivo Josipović). Po toj crti napokon je krenula (i) kritika Pupovca iz redova srpske etničke manjine. Naime, prihvaćen kao poželjni koalicijski partner, (o)pozicijski ga je establishment učinio onim „što je danas – bogati, arogantni ucjenjivač hrvatske vlasti i Srbin po zanimanju, na muci srpskog naroda od kojeg se već davno odmetnuo” (Milan Rodić). Inače, u DORH-u je otvoren podeblji „Dossier Pupovac“, kojega, uz zamračivanje i otuđivanje manjinskog novca, posebice bolno obilježava prikrivanje ratnoga zločina („slučaj Šreter“).

5. Međutim, onkraj spomenuta zanimanja glede njegova lika i djela, kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, the best Serb nužno postaje predmetom sveučilišnoga tribunala. Ukratko, kao znanstvenik (i) kao šef Katedre za primijenjenu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Pupovac se mora bezuvjetno suočiti sa „zločinom za pisaćim stolom“. Naime, zločinački projekt „Srbi kao ključ“, zasigurno je sastavnica njegove sveučilišno-znanstvene zauzetosti: „Od kraja 80-tih godina aktivan je u procesu demokratizacije, antiratnim aktivnostima domaćim i međunarodnim političkim aktivnostima. Četiri je puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Autor je preko stotine znanstvenih i stručnih radova. [….] Osim lingvističkih radova i predavanja, objavljivao je radove i držao predavanja s područja međuetničkih odnosa, manjinskih pitanja i političkih odnosa u regiji jugoistočne Evrope”.

6. Gornja životopisna crtica predstavlja Pupovca gotovo idealnim tipom znastvenika—političara. Njegovo znanstveno i političko žitije stalno je u žarištu „glavnih političkih događanja, kombinirajući pri tome sintezu političkoga i znanstvenoga angažmana sa svrhom da ostavi dojam kompetentne i stručne osobe” (Jure Zovko). Povrh toga, nakon pravaškoga zastupnika Ivana Gabelice, vjerojatno je prvi retor hrvatskoga Sabora. Naime, „malo je ljudi koji govore tako čist, ispravan i od prvog do zadnjeg slova smislen hrvatski jezik. Rečenice koje izgovara mogu ravno u tisak“ (B. Pofuk). Ukratko, Pupovčev je govor “najnjegovanija, ortoepski najispravnija, najčišća hrvatska varijanta” (Velimir Visković). Međutim, valja dodati, potonji mu dar namiču „hrvatski vukovci“ koji su njegov materinji zavičajni idiom („vlaška ijekavica“) uzeli za osnovicu govornoga standarda. Navodno, od svih prihvatljivih idioma za osnovicu jedini je „šansu“ imao tada „najprimitivniji”, koji je bio posve neprikladan „za izgradnju jezičnog instrumenta moderne civilizacije” (Dalibor Brozović).

7. S obzirom na skandaloznu paraepistemologiju (v. moto), Pupovčev se projekt „Srbi kao ključ“ nedvojbeno registrira kao „zločin za pisaćim stolom (crimen ex machina scriptoria). Naime, njemu kao znanstveniku, pače i nositelju kolegija „epistemologija lingvistike”, vjerojatno nije nepoznato da je objašnjenje pojmova gotovo abeceda svakoga znanstveno-stručnog rada. Na to nas još opominje i poznata Descartesova dicta stavom da istinito može biti samo ono što je jasno i evidentno (clare et distincte). Nasuprot tome, upozorava još starokineska uzrečica, „pogrešni pojmovi vode u rat“. Potonje, ovih dana potvrđuje Pupovac svojim alarmantnim svjedočenjem u Saboru: „A sada smo na rubu ne samo da šaljemo verbalne metke jedni prema drugima nego da se počnemo tući, samo je pitanje tko će to prvi napraviti“. Budući je za nj „antifašizam temelj društva“, za alarmantno stanje odgovoran je dakako „puzajući fašizam u Hrvatskoj“. Zapravo, oglednom zamjenom teza, onkraj Ortegina načela (v. moto), Pupovac se tako nužno usklađuje s nadaleko poznatom „apologijom laži“ Dobrice Ćosića – oca srpske nacije.

8. Glede rečenoga Pupovčev se „ključ“ raskri(nka)va jednažbom: „Krivotvorenje hrvatske povijesti — nastavak velikosrpske ideologije” (Mate Artuković). Naime, otkako je na Hrvatskome saboru (1861.) pokrenuto pitanje statusa srpske manjine u Hrvatskoj — glede proturječnih geopolitičkih interesa velesila — oni je punih stotinu trideset godina pokušavala dijeliti hrvatski suverenitet s većinskim narodom. Međutim, vodeći računa o dvije strukturalne razine u razvoju etnosa: «narodne zajednice» (do koje, kao etnička manjina, dopiru Srbi u Hrvatskoj) i «nacionalne zajednice» (koju kao «političke Hrvate», tvore svi njezini državljani–građani), teritorij po etničkom i povijesno-državnom pravu čini individualno i privatno vlasništvo HRVATSKE NACIJE, koji ne može biti podijeljen između dvije ili više nacija. Upravo, donošenjem tzv. „mirnodopskoga“ Ustava Republike Hrvatske (1997.), gdje je bio presudan Pupovčev ucjenjivački glas, njegovim se „ključem“ dramatično zabravljuje završna etapa nacionalno-političke integracije.

9. Zbog toga rečeni „zločin za pisaćim stolom“, opisan kao „ubojiti spoj politke i lingvistike“, postaje predmetom ETIČKOGA KODEKSA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU (2007.). Naime, svojom paraepistemom Pupovac bjelodano zlorabi Pravo na akademsku slobodu. Dakle: “Članovi fakultetske zajednice kao dio akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju biti vođeni idejom slobode znanstvenog stvaralaštva te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti u duhu objektivnog i poštenog traganja za istinom te stjecanja i distribucije znanja” (čl. 8, st. 1). Suprotno potonjem, Pupovčev „ključ“ nužno rezultira „krivotvorenjem“. Naime: „U znanstvenom i istraživačkom radu neprihvatljivo je svako krivotvorenje (falsifikacija)“, čime se „namjerno podese ili tendenciozno protumače rezultati znanstvenog istraživanja“ (čl. 18, st. 1 i 2). Zabacujući Ortegino načelo (v. moto), unaprijed bezpogovornim pravom na istinu, Pupovac se navrće „mutivodi [koji] ništa tako ne mrzi kao analizu» (Thomas Mann).

10. Glede očigledne Pupovčeve paraepisteme opisanu „ubojitom spoju politike i lingvistike“ — uz onemogućavanja pristupa nekoj političkoj javnoj funkciji — u demokratskoj bi državi takvima i znanstvena zajednica za sva vremena zalupila vratima. Stoga, ako već DAMIR BORAS nije kao dekan Filozofskoga fakulteta — tragom „zločina propusta“ (crimen non faciendi)

—sada je kao rector magnificus Sveučilišta u Zagrebu dužan pokrenuti „Postupak pred etičkim povjerenstvom“. Riječ je o zahtjevu: „za davanje mišljenja o sukladnosti određenog djelovanja ili ponašanja s načelima i pravilima Etičkog kodeksa“ (čl. 33., st. 1 i 2). Samom najavom pokretanja etičkoga postupka, nalazeći se u šah-mat poziciji, teško da bi Pupovac (do)čekao etički pravorijek. Štoviše, uz mogući institut „nagodbe“ — izim znanstvene zajednice — mogla bi se očekivati javna isprika (mea culpa maxima) hrvatskom narodu i, posebice, njegovoj više od stoljeća tragično instrumentaliziranoj manjinskoj zajednici. Na taj način, onkraj mu interesa (o)pozicijske partitokracije, nakon zabravljene zapadno-balkanske (č)etničke, Pupovac–pokajnik simbolički bi odključao vrata zapadno-europske liberalne demokracije.

11. U tom pravcu, umjesto pučkoškolskoga „povratka ćirilice“, rektorova sveučilišna pobuda — tragom suglasja s općim europskima stavovima o totalitarnima režimima — konačno bi pobudila toliko željkovani proces lustracije, najprvo i najpače „u znanosti i obrazovanju jer se radi o temeljima svakog društva pa i hrvatskog”. Naime, “nezamislivo je u bilo kojoj demokratskoj i razvijenoj zemlji sudjelovanje u tim djelatnostima izvan konteksta nacionalnih interesa i vrijednosti, nezavisno od političke opcije kojoj se pripada” (Stjepan Šterc). Međutim, pored znanstvene, kad je riječ o lustraciji

— kontekstom nedavna povijesnoga susreta u Havani rimskoga pape Franje i ruskoga patrijarha Kirilla — rektorova bi pobuda mogla imati (i) šire ekumensko značenje. Naime, kao „patrijarh“ malene Hrvatske Starokatoličke Crkve —motreći iskustva Pupovca kao „sekularnoga patrijarha“ SPC-e — rektor može, s tim u svezi, potaknuti širi ekumenski dijalog. Dakako, riječ je o stvarnoj ulozi Katoličke crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve u kontekstu dramatične završne etape hrvatske nacionalno-političke integracije.

12. S obzirom na to — tragom izvornih pravaških nadahnuća (na čijem je tragu ministar Zlatko Hasanbegović) — postavlja se teza: Pod egidom britanskoga „evangelikalnog ekumenizma” (Peter Küzmič) — onemogućujući ostvarbu starčevićanske hrvatske nacije (politički kroatizam) — strossmayerovski jugoklerikalizam (etnojezični jugoslavizam) otvorio je prostor velesrpsko-svetosavskom ekspanzionizmu (Srbi svi i svuda), koji je poražen u Domovinskom ratu (1990.-1995.), što je omogućilo da hrvatski politički narod (hrvatska nacija) više ne piše povijest „iz tuđe“ nego „iz vlastite glave“. U tom kontekstu, uz «Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.), iznimno je važan dokument «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.). Po toj crti, onkraj (anti)fašističke histerije (SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!), primjerene rasprave valjalo bi usmjeriti geslom STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!. Sve bi to, vjerojatno uz nezaobilazni referendum, trebalo pridonijeti ustavnoj promjeni in capite et membris, koje bi, umjesto zapadno-balkanske (č)etničke, bile pisane po mjeri zapadno-europske liberalne demokracije.

NAMJESTO ZAGLAVKA

(A) Umjesto dvojbene pučko-školske: VRATIMO ĆIRILICU, sveučilišno- lustracijskom pobudom: ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM, hrvatska institucionalizirana akademska elita — glede završne etape nacionalno-političke integracije — po prvi put odlučno nastupa ispred vlastita naroda (nacije). (B) S obzirom na to, nakon sramne kapitulacije i agonije, konačno se zatvara trodeseljetni SANU-memorandumski krug (1986. – 2016.). Naime, svojedobno je svjedočio HAZU-ov čelnik: «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum» (Jakov Sirotković, 1996.).

(C) Zatvaranjem spomenuta kruga, kojega in nuce legitimira Pupovčev „ključ“, skraćuju se muke u porađanju hrvatske nacije. Kako je „nacija svakodnevni plebiscit“ (Ernest Renan), onda u tom mukotrpnom porađanju, ako ikad — upravo sada i ovdje — treba očekivati organizirano djelovanje instucionalizirane akademske elite.

(D) U tom kontekstu, rektorova pobuda zasigurno može priskrbiti svesrdnu potporu sveučlišne, braniteljske i svekolike hrvatske javnosti. Naime, konačno je „došlo vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah», tako da će — stekliški kazano — „ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali» (Ante Starčević, 1867.).

Izvor: Milenko Bađžin

Žig

About Stric Ivan 2528 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.