Aktualno

Belogardejci slovenski četnici!

10941

U Srbiji pompozno najavljivana televizijska serija “Ravna gora”, čije je prikazivanje nedavno završeno, nije ostavila ravnodušnim  gledateljstvom iz drugih dijelova bivše države zbog podgrijavanja mita o pokretu koji je skrivio strašne zločine u Hrvatskoj i BiH.

Priča o vojsci kralja Petra II. Karađorđevića u otadžbini redatelja i scenarista Radoša Bajića, poznatog i kao simpatizera četničkog pokreta Dragoljuba Draže Mihailovića, mjesecima je u Srbiji bila povod svađama između predstavnika boračkih organizacija, s jedne, i pobornika ravnogorskog pokreta, s druge strane.

TV serija u kojoj je na smrt osuđeni ratni zločinac Draža Mihailović Čiča prikazan kao karizmatični borac za slobodu Kraljevine Jugoslavije, koji samo čeka pravi trenutak da s ostacima poražene vojske udari po Švabama i njihovim slugama, čisti je primjer revizionizma za široke narodne mase.

Dražu glumi Nebojša Glogovac, a scenarist i redatelj Bajić predstavlja đenerala kao narodnog heroja kojemu njegovi suradnici nisu dorasli, pa iako Čiča u jednoj epizodi oslobodi preplašenog Muslimana i njegova gluhonijemog sina, govoreći kako su “Srbi i Muhamedanci dva ploda iste voćke”, jedan od četnika ga zakolje.

To je, po Bajiću, trebalo značiti da u svakom žitu ima kukolja, pa ga je tako bilo i u gardi kralja Petra, čiji su se ostaci nakon kapitulacije odmetnuli u šume istočne Bosne i Srbije da bi tamo poveli gerilski rat.

Strasti koje su se uzburkale oko emitiranja “Ravne gore” na RTS-u i polemike o ulozi četnika koje Bajić i sljedbenici Vuka Draškovića dvadesetak godina nazivaju prvim antifaštistima u porobljenoj Europi, ne bi trebale zanimati javnost s ove strane Drine da u njoj Hrvati i Slovenci nisu prikazani kao izdajnici koji su jedva dočekali naciste u Mariboru i ustaše u Zagrebu, što je potkrijepljeno crno-bijelim snimkama iz filmskog arhiva pokojne države.

Hrvati i Slovenci su, po autoru Bajiću, isključivi krivci za sramotni slom višenacionalne monarhističke vojske koja je u samo jedanest dana Travanjskog rata potučena do nogu. Tek jednom rečenicom koju izgovara slovenski časnik potpukovnik Ukmar kojeg glumi Radko Polič, da se naslutiti da su u zajedničkoj državi Hrvati i Slovenci bili građani drugog reda, jer se stari oficir žali srpskom kolegi “da su svi njegovi klasići Srbi odavno đenerali, a on će kao Slovenac večno ostati potpukovnik”.

Inače, Polič se, kako kaže, kao uvjereni Jugoslaven, “oduševio Bajićevom hrabrošću što kopa po zabranjenim temama iz prošlosti, uz nadu da će kad-tad opet biti Jugoslavije”.

Medije su preplavile i priče o posljednjem četniku Slovencu koji je ratovao i u Srbiji Urošu Šušteriču (88), vojvodi triglavskom, koji je prije nekoliko godina “počašćen tom laskavom titulom u Parizu”.

Čičini Arnauti

Dokazujući da je ravnogorski pokret bio svejugoslavenski, a ne velikosrpski, jer je Čiča bio uvjereni Jugoslaven koji je oko sebe okupljao tisuće Hrvata, Muslimana, Slovenaca, komita Makedonaca, pa čak i Albanaca aktivnih u Arnautskoj brigadi “Hodža Zejneli” i Gajtanskoj brigadi, na površinu je isplivala činjenica da su četnici u Sloveniji, koja je dio Europske unije, danas proglašeni antifašističkom vojskom i kao takvi dobivaju i mirovine.

Saznalo se i da Janez Janša, bivši premijer i vođa parlamentarne opozicije, posjećuje četničke komemoracije jer je vojvoda Šušterič bio prvi predsjednik Savjeta njegove stranke SDS-a i jedan od njezinih uglednijih članova. Ono što četnicima nije uspjelo u Srbiji, a to je isposlovati mirovine, u čemu su ih zaustavili uporni aktivisti organizacija s antifašističkim predznakom, prošlo je u Sloveniji, a u tome ih je podržao čak i predsjednik slovenske partizanske organizacije Janez Stanovnik.

On se, istinabog, usprotivio tomu što su slovenski domobrani dobili mirovine jer su ratovali na strani nacifašista, ali se složio da su ih četnici, kao borci protiv okupatora – zaslužili?!

“Plavogardejci”

Slovenski četnici bili su dio Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO), koji su djelovali u Drugom svjetskom ratu. Od 1941. do 1945. u Sloveniji su, osim partizana, ratovale i postrojbe Bele garde, slovenski domobrani i slovenski rojalisti koje su često nazivali “plavogardejci” iako oni sebe nisu nikad tako imenovali. Bili su podčinjeni generalu Mihailoviću i izbjegloj vladi u Londonu. Cilj im je bio očuvati monarhiju i ideju Jugoslavije uz potporu zapadnih saveznika. Zapovjednik slovenskih četnika bio je pukovnik Jaka Avšič.

Kada je Avšič sredinom 1941. prešao u partizane, zapovjednik slovenskih četnika postao je vojvoda Karl Novak koji je poslije unaprijeđen u čin potpukovnika. Godine 1943. Novak je otišao u Italiju kao predstavnik generala Mihailovića za vezu sa saveznicima. Za vrijeme rata između 300 do 600 plavih četnika uglavnom su djelovali kao doušnici i diverzanti, premda posljednji slovenski četnik koji je ratovao u Srbiji i BiH Šušterič tvrdi da ih je bilo na tisuće, i da su, u postotku prema broju stanovnika, činili najveći dio kraljeve vojske.

Četnički pokret u Sloveniji odvijao se paralelno s četničkim pokretom u Srbiji. Jedan je bio sjeverni, štajerski, na okupiranom području pod komandantom vojvodom poručnikom JVuO-a Jožom Melaherom Zmagoslavom. Oni su, po Šušteriču, vodili stalne borbe s Nijemcima još od 1941. godine, da bi na kraju u okviru Triglavske divizije prešli na savezničku stranu.

Druga grupa nalazila se u ljubljanskoj pokrajini, pod okupacijom Talijana. Tu su ratovali ljubljanski, gorenjski i notranjski odred, kao i specijalna grupa sektora Gorica-Trst kojima je rukovodio Novak. Slovenija je JVuO-u dala četiri generala, šest pukovnika, šest potpukovnika, 16 majora, 28 kapetana, 32 poručnika i 16 potporučnika, a dobar dio slovenskih četnika bio je na dužnostima u Dražinoj vrhovnoj komandi.

Veliki broj četnika u Sloveniji, pristaše tamošnjeg ravnogorskog pokreta sa sjedištem u Ljubljani, tumače to činjenicom da je Mihailović 1942. obećao Slovencima da će im nakon rata pripasti Istra, dio Kvarnera, kao i Julijske Krajine i Koruške sve do Velikih Tura.

Monarhist Štukelj

U ljeto 1999. godine, čuveni slovenski i najpoznatiji makroekonomist u bivšoj Jugoslaviji, akademik Aleksandar Bajt simbolično se oprostio od javnosti objavivši knjigu “Ispovesti – Bermanov dosje”. U njoj je razotkrio pet desetljeća dobro čuvanu tajnu da je tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije, u socijalizmu, svim srcem pripadao zločinačkom pokretu Draže Mihailovića.

Doznalo se da je četnik bio i najpoznatiji slovenski gimnastičar i olimpijac svih vremena Leon Štukelj, koji se 1945. tajno sastajao sa Šušteričem kad je ovaj ilegalno stigao u Ljubljanu. Šušteriča je poslije razotkrila Ozna, osuđen je na pet godina teške robije, a nakon izlaska iz zatvora angažira se u Slovenskom proljeću, da bi nakon pada komunizma postao bliski Janšin suradnik. U Sloveniji je poznat i kao pisac knjige “Od Ljubljane do Ravne Gore”, u kojoj opisuje svoje četnikovanje po Srbiji, a u medijima se hvalio da je osnovao udruge ljubitelja ravnogorskog pokreta među Nijemcima i Česima.

U Deželi je vrlo aktivan Ravnogorski pokret Slovenije koji, uz redovite aktivnosti pridobijanja novih članova i propagandu četništva, promovira knjige naslova “Suradnja partizana s Nijemcima i ustašama”. Delegacija pokreta položila je 2012. vijenac u Grčaricama, u spomen na poginule vojnike Jugoslovenske vojske u otadžbini kao i na druga mjesta gdje su četnici potučeni od partizana, a redovito posjećuju i četničke skupove na Ravnoj gori u Srbiji.

Stric Ivan!

%d bloggers like this: