O poslijeratnom Jasenovcu…

GNJUSNE LAŽI SLAVKA GOLDSTEINA!

Dijelovi knjige Slavka Goldsteina ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ u izdanju Frakture iz Zaprešića: Najviše vjerodostojnih saznanja o poslijeratnom Jasenovcu nalazi se u dokumentaciji Javne ustanove Spomenpodručje
Jasenovac. Nijedan od 20 svjedoka, čije je iskaze prikupila i arhivski obradila viša kustosica te ustanove Jelka Smreka, poslije rata nije vidio obnovljeni logor na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana. Zalaznica ustaške posade napustila je Jasenovac 1. svibnja 1945., a dan kasnije prethodnica Jugoslavenske armije bez borbe je ušla u opustošeno mjesto. Od oko 500 kuća u Jasenovcu ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433. U stanovitom smislu selo je bilo produžena ruka logora: u njemu je bio smješten dobar dio ustaške posade, tu su bile i logoraške radne jedinice Kožara i mehaničarski Brzi sklop, ustaška bolnica, zatvor za logoraše pod istragom, zapovjedništvo i
intendantura cijelog logorskog sustava. Ustaše su nastojali za sobom ostaviti što manje tragova, ali zašto su palili i nastambe lokalnog stanovništva? Očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati. Glavni ustaški Logor III na rubu Jasenovca zatečen je 2. svibnja u još derutnijem stanju.

U jasenovačkom mjestu zgrade su uništavane požarom, pa su ogoljeni zidovi većinom još stajali i obnova je bar dijelom bila moguća. Naprotiv, u Logoru III zgrade i druge nastambe bile su minirane, do temelja urušene ili sasvim srušene. Jedini je stajao veliki cigleni zid, sagrađen mukom zatočenika, dugačak 3,6 kilometara i visok oko 3 metra, ponegdje malo viši ili nešto niži. Postao je neiscrpivi izvor građe za stanovnike Jasenovca i okolnih sela koji su se vraćali iz izbjeglištva ili progonstva pod gole zidove i na zgarišta. Nadležna nova vlast, KotarskiNOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja.

Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš. S premalo kuća koje su poslije ustaškog pustošenja ostale upotrebljive, po pet-šest jasenovačkih obitelji u prvo je vrijeme stanovalo u
jednome stanu. Okružna i Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina stigle su na uviđaje u razrušeni jasenovački logor 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945. Jednoglasno su utvrdile da je logor neupotrebljiv za bilo kakve svrhe: sve su zgrade ‘… uništene ili teško oštećene tako, da se nijedna ne nalazi u uporabivom stanju’. Kao dokumentacija snimljeno je oko 400 fotografija koje su sačuvane. Sve tri komisije bile su suglasne s odlukama nadležnih Narodnooslobodilačkih odbora da građa iz logorskih ruševina i ciglenog zida bude dodijeljena za obnovu domova postradalog stanovništva. Nema podataka da je bilo kome iz tih komisija palo na um da bi jedan manji dio ruševina trebalo konzervirati kao historijski dokument i ne zna se tko je naredio totalno raščišćavanje logora. Do 1948. godine golemi logorski prostor bio je pretvoren u ledinu. Treći dio knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ napisali su StipoPilić i Blanka Matković pod naslovom ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema
svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’.

Ispisali su punih 90 stranica i njihov je tekst najdulji u knjizi. Razlikuje se i pristupom: prvi autor Vladimir Horvat slabo poznaje dokumentaciju i piše o tri navodna Jasenovca uglavnom golim tvrdnjama bez argumentacije; drugi autor Igor Vukić poznaje dokumentaciju, ali iz nje jednostrano bira uglavnom samo ono što odgovara njegovoj osnovnoj tezi da Jasenovac l941. – l945. nije bio logor smrti, a prešućuje znatno obilniju dokumentaciju koja dokazuje suprotno; autori Stipo Pilić i Blanka Matković najmarljiviji su u pretraživanju dokumentacije i nastoje biti objektivniji. Ipak, i oni se u osnovi pridržavaju osnovne tvrdnje Vladimira Horvata: ‘Jasenovac od l941. – l945. bio je sabirni i radni logor, a od 1945. koncentracijski i likvidacijski logor daleko većeg kapaciteta.’ Njihova je nevolja
što svoju marljivost uzaludno troše u dokazivanju nedokazivog, ali ipak priznaju: ‘Do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora (poslijeratnog, op. ur.) na temelju arhivskih dokumenata’ jer ‘dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila
podkrijepljena nikakvim izvornim ispravama.’ Najviše vjerodostojnih saznanja o poslijeratnom Jasenovcu nalazi se u dokumentaciji Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac. Viša kustosica te ustanove Jelka Smreka, pored svog redovitog rada, od 1990. do 2005. prikupila je i arhivski obradila 20 opširnih svjedočenja jasenovačkih mještanki i mještana, službenika poslijeratnih vlasti, kažnjenika na radu u Jasenovcu i dva pisana i audiozapisa zapovjednika
najveće radne grupe u poslijeratnom Jasenovcu Mirka Šimunjaka i jedno svjedočenje Ivana Bezjaka, komandira jasenovačke milicijske stanice u ljeto i jesen 1945. godine.

Nijedan od 20 svjedoka poslije rata nije vidio obnovljeni logor na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana, a neki od njih sami su vidjeli taj prostor u ruševinama koje se raščišćavaju i iz njih se izvlači građevni materijal za obnovu okolnih naselja i infrastrukture. Da bih s punom sigurnošću mogao prihvatiti te podatke, u svojstvu predsjednika SavjetaJUSP Jasenovac u mandatu 2001. – 2005. godine predložio sam da uputimo mlađe kustose Maricu Karakaš i Marija Kevu na rad u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu kako bi utvrdili ima li bilo kakvih tragova o
postojanju poslijeratnog partizansko-komunističkog logora smrti na prostoru bivšeg ustaškog Logora III. Savjet je prihvatio moj prijedlog i nakon nekoliko tjedana dvoje kustosa se vratilo s izvještajem da ništa takvoga nisu pronašli.
Stipo Pilić u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ primjećuje da tadašnji kustosi Karakaševa i Kevo u HDA nisu ni mogli pronaći tragove o poslijeratnom jasenovačkom logoru, a moglo bi ih se možda naći u sisačkom arhivu, jer Sisak je bio administrativno nadležan za općinu Jasenovac. Kad sada čitam tekst S. Pilića i B. Matković, vidim da ni Pilić u Sisku nije pronašao nikakav relevantni dokument na tu temu. Nakon svega, s punom sigurnošću mogu tvrditi i tvrdim da su konstrukcije Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca o poslijeratnom partizanskokomunističkom logoru smrti u stvari samo konstrukcije, bez ijednog pravog dokaza, dakle neosnovane izmišljotine.

To nam, uostalom, sada već priznaje i sam tajnik Društva, marljivi istraživač Igor Vukić, koji u velikom intervjuu tjedniku ‘Vijenac’ od 12. studenoga 2015. odgovara na pitanjeAndrije Tunjića da li je u Jasenovcu bilo poslijeratnih likvidacija: ‘Bilo je likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine…’ Dakle, nije bilo poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu ni na rubu Jasenovca, kako to sugeriraju Vukićevi kolege Vladimir Horvat i Stipo Pilić – Blanka Matković.
O tom radnom logoru, koji spominje Igor Vukić, u dokumentaciji Jelke Smreke najviše govori Mirko Šimunjak, zapovjednik Radne grupe Jasenovac od travnja 1946. do svibnja 1947. sa činom potporučnika, a zatim i poručnika OZN-e. Moj je dojam da je uglavnom točno sve o čemu Šimunjak govori, a ako nešto ne želi reći onda to prešućuje, ali ne laže. Bivši kažnjenik u jasenovačkoj radnoj grupi, Zagrepčanin dr. Ivan Paspa, u svom iskazu Jelki 1998. sjeća se da im je ljeti 1946. ‘zapovjednik bio pristojan potporučnik imenom Miro’, čime indirektno potkrepljuje vjerodostojnost Šimunjakova svjedočenja. Njegov prethodnik poručnikSavo Šakan bio je prema
kažnjenicima navodno grub i ‘nečovječan’.

Prema Šimunjakovu opisu, kažnjenička grupa kojoj je on zapovijedao zvala se ‘Zavod za prisilni rad Viktorovac – Radna grupa Jasenovac II’. Prethodna grupa poručnika Šakana bila je ‘Jasenovac I’. Mještani ga se sjećaju i kolokvijalno spominju kao ‘mali logor’ koji se u poraću nalazio unutar samog jasenovačkog naselja, za razliku od ‘velikog logora’ koji se za vrijeme rata nalazio na golemom prostoru izvan mjesta Jasenovac. Šimunjakov ‘mali logor’ nije bio samostalna formacijska jedinica, već privremeno detaširana grupa iz velikog kažnjeničkog logora Viktorovca kraj Siska, gdje je u ljeto 1945. bilo oko 3.500 do 4.000 zatočenika, uglavnom bivših pripadnika oružanih snaga NDH, obično kažnjenih na nevelike rokove prisilnog rada.
Do travnja 1946. Šimunjak je u Viktorovcu bio zamjenik zapovjednika, zatim i zapovjednik straže, a kad je preuzeo zapovjedništvo nad grupom u Jasenovcu ona je brojala oko 600 kažnjenika. U Jasenovac ga je iz Viktorovca doveo
potpukovnik OZN-eSoter, koji mu je ostao cijelo vrijeme nadležan i dolazio je u inspekciju u Jasenovac.
Kažnjenici Radne grupe Jasenovac bili su smješteni u zgradi šumarije i u nekoliko okolnih kuća opkoljenih bodljikavom žicom pod stražom vojnika KNOJ-a. Najviše su radili na raščišćavanju i uklanjanju ruševina na prostoru bivšeg ustaškog Logora III Ciglana. Također, pomagali su u gradnji mostova, popravcima željezničke
pruge i pomagali stanovništvu u obnovi infrastrukture općinskog mjesta i okolnih sela.
Radno vrijeme je bilo od 7 do 19 sati, s dvosatnom pauzom za ručak i odmor. Ručak su dobivali na radnom mjestu, doručak i večeru u nastambi. Zatočenici Radne grupe koji su dali iskaz Jelki Smreki nisu se žalili na hranu, navodno nije bila loša. Nedjeljom su imali slobodan dan. Tada su imali pravo dobivati pakete od rodbine i primati posjete. Matija Mačković, predratni lugar iz Jasenovca, za vrijeme rata povojničeni ustaša, bio je 1945. kažnjen s osam godina prisilnog rada. U Viktorovcu je molio da ga se priključi Radnoj grupi Jasenovac i to mu je odobreno.
Jelki Smreki je pričao kako je skoro svakog dana kraj svoje kuće išao na rad i vraćao se s rada, ali se nije smio zaustaviti da pozdravi suprugu ili čak porazgovori s njom.
Sa suprugom je razgovarao samo nedjeljom, kad su posjeti i razgovori bili dozvoljeni. Matijina supruga Marija u odvojenom iskazu potvrđuje podatke koje je dao njen suprug. Nijedan od Jelkinih svjedoka ne spominje ubijanje kažnjenika iz redova Radne grupe u Jasenovcu, izuzev trojice bjegunaca koje su uhvatili potkozarski seljaci.
Šimunjak i Bezjak spominju da je u Radnoj grupi otkriveno nekoliko ustaša koji su presvučeni u domobrane ili u civil prikrili identitet, pa su ih KNOJ-evci otpremili na ponovno suđenje u Viktorovac. Kad je Nataša Mataušić 2003. priredila za objavljivanje svoju knjigu ‘Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor’ kao urednik knjige i predsjednik Savjeta osjetio sam se dužnim napisati pogovor sa sažetom informacijom o istraživačkom radu Jelke
Smreke koji se odnosio na poslijeratni Jasenovac. Imao sam tada u Jasenovcu priliku razgovarati s nekima od Jelkinih svjedoka, što me još više uvjerilo u dominantnu  vrijednost njenog dosijea za utvrđivanje bitnih činjenica o poslijeratnom Jasenovcu.

Stipo Pilić je zapazio taj tekst i to ga je vjerojatno navelo da pođe u Jasenovac i pregleda Jelkinu dokumentaciju. Prema dvjema bilješkama u njegovom i Matkovićkinom tekstu u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ Pilić je bio u Jasenovcu 3. svibnja i 26. rujna 2013. godine. Vjerojatno nije imao dovoljno vremena da pregleda svu relevantnu dokumentaciju, pa se pomnije zadržao samo na analizi iskaza Mirka Šimunjaka, spomenuvši usput i dr. Ivana Paspu i Matiju Mačkovića. Pilić i Matkovićeva najviše su se zadržali na kritici mojega pogovora knjizi Nataše Mataušić, pa im ovom prilikom želim priznati da su kritiku pisali uljudnim tonom i korektno, da su u ponekim primjedbama bili u pravu, da su u cjelini ipak ostali pri svojim zabludama, ali ovdje nije mjesto da o tome detaljnije raspredamo.
Ali zašto Stipo Pilić nije bar još jednom ili više puta došao u Jasenovac, da se kompletnije udubi u 20 svjedočenja među kojima je već na prvi pogled mogao naslutiti da bližih istini o poslijeratnom Jasenovcu još nigdje nije vidio? Mislim da je ustuknuo instinktivno, a možda i svjesno, jer je osjetio da se nalazi pred spoznajom da je njegovo dugotrajno traženje dokaza za trostruki Jasenovac bilo uzaludno.
Pomalo mi je i žao Stipe Pilića. On će tek na ovim stranicama spoznati da su male bilješke zatočenika Matije Helmana, za koje je držao da ipak nešto dokazuju i da su možda ključni dokaz – bile zapravo falsifikat.

(Nastavlja se)

S/I

Žig

About Stric Ivan 2529 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.