Aktualno

Sretan rođendan oče Domovine!

Ante Starčević rođen je 23.5.1823 u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak, koja je prije prve udaje s pravoslavlja prešla na katoličanstvo. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju. U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologie i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. U znak zahvalnosti Stranka prava mu je u Zagrebu preko puta glavnog kolodvora 1895. sagradila “Starčevićev dom”. Preminuo je godinu dana kasnije, a sahranjen je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana? U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860., u hrvatskom političkom životu vladalo je kaotično stanje. Raščišćavanje i razbijanje tog političkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj počelo je pojavom Stranke prava, godine 1861. Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti. On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju je doživljavao kao osobu s biografijom. Stoga je Starčević smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njegovoj predočbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.

Starčević, koji je svoju misao počeo formirati još u ranim pedesetim godinama 19. stoljeća, bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprečavanja slobodnog razvoja ostavile traga na naravi ljudi, koju on karakterizira kao “deformiranu”. Prema tome stvaranje homogenog naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi za njega je bila ona poluga, koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vrijednostima. Kod pojedinaca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tek tada, kada shvate pravaški nauk i kad se počnu osjećati Hrvatima s misijom stvaranja samostalne države. Starčević je s vremenom počeo upotrebljavati izraz “pravi Hervat” koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata, koji posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Starčević je također rekao: “Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.” Rakovička buna 1871. s dr. Eugenom Kvaternikom na čelu najbolje potvrđuje Starčevićeve riječi.

Ključno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške monarhije. Starčević stoga neustrašivo kaže: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”

Svojim djelima i političkim radom Starčević je položio osnovice moderne nacionalne države i svojim dosljednim zauzimanjem za narodna prava još je za života stekao ugled kao “Otac Domovine”. Nimalo nećemo pogriješiti ako Starčevića proglasimo začetnikom suvremene neovisne Hrvatske, jer je u izvornoj pravaškoj ideologiji samostalna hrvatska država ideal koji isključuje ikakvu drugu tobožnju hrvatsku državnost – bilo u okviru Habsburške monarhije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima.

 

S/I

%d bloggers like this: