IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARLA SOPTE

 


Karlo Sopta,

ZAGREB – U dubokoj žalosti i tugom u srcu javljamo žalosnu vijest da je voljeni i neprežaljeni suprug Karlo Sopta, nakon kratke i teške bolesti preminuo u Gospodinu, lipnja 6. 2001. u 68 godini u dragoj domain Hrvatskoj u svojem domu, sa suprugom Maricom kraj bolesničkog kreveta.

Karlo je rođen 17 ožujka 1934. godine u selu Dužice, općina Široki Brijeg, hercegovina. Roditelji su mu bili Petar Sopta i Anđa rođena Barić. Tko je bio karlo Sopta? Prije svega što se nanizalo u Karlovu životu bio je Hrvat, rodoljub, Otporaš, jedan od najvećih nationalista što ga je rodila majka Hercegovka. Jedanaestero i najmlađe dijete u obitelji Sopta već u ranoj mladosti osjetio je tvrdu ruku komunizma, a kao sin iz Ustaško-fratarske obitelji bio je uvijek meta srpskim komunistima i hrvatskim plaćenicima.

Rane godine djetinstva i mladosti proveo je u roditeljskoj kući u Hercegovini. Vladala je neimaština i siromaštvo. Otac je umro prerano a majka je ostala sa djecom, jedno drugom do uha, da se bori za svoj život i svoje djece. Kao član nogomentog kluba “Široki” sa nadimkom “Kole” bio je jedan od najboljih igrača i kao takvog ga se sjećaju njegovi suigrači i prijatelji.

Poslije završetka gimnazije na Širokom Brijegu završio je u Karlovcu kao vojnik J.N.A., gdje je bio učitelj vozača tenkova mladim vojnicima. Po završetku vojnog roka vratio se na Široki Brijeg od kuda nikad nije milsio otići, ali ekonomske pralike i komunistički progeni urodili su plodom. Sa tugom u srcu 24 lipnja 1958. godine (kakove li slučajnosti! Samo i točno 23 godine kasnije, dakle 21 lipnja 1981. godine, nedaleko Karlova sela Dužice, u Međugorju se ukazuje GOSPA šestero hrvtske djece. Mo. Otporaš.) oprostio se tužna srca sa majkom i u društvu rođaka napustio Hrvatsku. U Austrijskom logoru je bio izvjesno vrijeme, gdje je radio svakojake poslove, a potom završio u Canadi. 

Kao novodošli emigrant radio je u kožari i po drugim tvornicama kao Olivetti i Canada Pakers, i da bi na kraju završio u građevinskoj industriji kao taper, (Riječ “Taper” ovdje u sjevernoj Amerika je jedna struka a najbliže prevedena na hrvatski je onaj koji specijalnim papirom i gipsom maže po šahovima gipsanih ploča po zidovima i plahonu, i tako sakriva sve šahove, čavle i pogriješke itd. Mo. Otporaš.) do dana kada je povrijedio rame i bio penzioniran.

Karlo je bio gord i ponosan čovjek, pun razumjevanja i ljubavi prema svojim bližnjima. Ljubav prema majci koja je uvijek bila prisutna u njegovim mislima, jer ga je odgojila u duhu i ljubavi prema bližnjemu i vjeri prema Svevišnjem Gospodinu. Hrabrila ga je kad bi izgubio nadu, tješila ga kad je klonuo duhom, a iznad svega voljela ga neograničenom ljubavlju majke. Nikada Karlo nije dolazio doma sa turnira ili neke proslave da majci nije donio neku uspomenu a majka je to čuvala kao svetinju.

Poslije mnogih neugodnosti i nedaća što ih je sudbina bacila na njegov vijugavi put, drugi bi čovjek klonuo duhom, ali ne i Karlo. U tridesetoj godini se oženio i iz tog braka ima troj djece – sinovi Vincent i Erik i kćerka Lisa. Rastavio se nakon kratkog vremena a svoj život je posvetio radu, odgovju djece i svojoj najvećoj ljubavi Hrvatskoj! U Canadu je doveo sestru Darinku sa sinom Marinom, koji je danas jedan od osnovnih (Po svoj prilici Maraca Sopta je htjela reći “…koji je jedan od osnivača članova HDZ…”, mo. Otporaš) članova HDZ-a.

Mnogobrojni suborci iz Otpora su mu bili Marko Nosić, Mile Boban, Miško Maslač, Mladen Dedić kao i Ranko Primorac i Ante Ljubas, i mnogi drugi. (Kada smo kod Marka Nosića, koji je i danas živ pa može ovo posvjedočiti, mi bi svaki godine za Labor Week-end, prvi tjedan u rujnu, sazvali glavnu godišnju sjednicu Hrvatskog Narodnog OTPORA u gradu gdje bi se održavali Turniri Hrvatskih Nogomentih Momčadi. To bi činili zato što su mnoge strane službe pratile svako gibanje rada organizacije HNO. Pratilo nas se je na svakom koraku. Morali smo biti vrlo oprezni a još više snalažljivi. Mi koji smo morali putovati zrakoplovom, imali smo – u ono doba kada nikakovih premetačina nije bilo – velike premetačine na uzletištu i razna ispitivanja. Svi smo imali isti odgovor: Idemo u Toronto, Chicago, New York ili Cleveland na slet hrvatskih nogometnih timova. Oni koji su nas primećali, nisu imali drugog izbora nego nam povjerovati i pustiti na ići svojim putem. Tako su se i naš pok. Karlo Sopta i Marko Nosić 1979. godine vozili iz Toronta za Chicago na turner, odnosno na sjednicu OTPORA. Na granici između Canade i Amerike imali su – kako je i normalno – premetačinu. Pitanje je bilo: Kud putujete. Odgovor, za Chicago. Zašto? Na turner hrvatskih nogometnih klubova. Koliko ćete tu ostati. Tri dana. Kod koga ćete stanovati. Iznajmit ćemo Motel. Gdje su vam stvari. Nemamo stvari. Kako ćete zube prati za tri dana. Tada mu Karlo Sopta izvadi iz džepa četku za zube i kaladont. Kada je to policajac video, samo se užeo u ramenima i propusti ih. Neka i ovo bude jedan bio hrvatske iseljeničke borbe hrvatskog narodnog OTPORA za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)

U privatnom životu najveći prijatelj koji je sa njim dijelo najviše dobra i zla bio je Toni Čanić, također član HBZ, i koji je kao i Karlo pokopan u Hrvatskoj. Poslije teške i naporne 1993. godine koja je mogla kobno završiti, Karlo je opet u 1994. godini, ponosno uzdignute glave, počeo novi život. U Kuglaškom klubu odsjeka 975 HBZ čiji je Karlo bio član, upoznao je suprugu Maricu; i njihovi životi su konačno krenuli putem blagostanja, mira i ljubavi. Karlo je konačno imao miran dom, jer su živjeli jedno za drugo i za budućnost što im je sjala kao i njihova ljubav.

Prvi put 1997. godine Karlo i Marica su posjetili dragu im domovinu Hrvatsku i Hercegovinu. Stečajem okolnosti kupili su staru kuću u kojoj se Marica rodila, i njihovi životi su se okrenuli prema zajedničkom domu i mirnoj budućnosti, da bi kobna sudbina poremetila njihov mirni život..

Karlo je volio prvi dom što ga je u miru stvorio sa suprugom Maricom. Volio je svaki kamen u dvorištu, svaki cvijet u vrtu, a stara lipa kraj prozora bila mu je svetinja iako se tek prije tri godine doselio u ravno Turopolje. Karlo je tiho došao u Hrvatsku i narod Turopolja ga je prihvatio i zagrlio kao svojeg sina. Bio je čovjek, ponosan i sretan Hrvat u svojem domu a povrh svega voljen i poštivan, što mu je dalo snage u teškim i posljednjim danima njegova života. Karlo je tiho napustio svoj voljeni dom. Oprostio se od najveće ljubavi svojeg života, suprugom Maricom i preselio se u vječni život po Božijoj volji.

Karlo je pokopan u župi Sveta Klara a misa zadušnica je bila služena u istoimenoj crkvi koja gordo i ponosno stoji preko tristo godina i prima u svoje okrilje svaku dušu da mirno počiva u njenim dvorima.

Supruga Marica želi se ovim putem zahvaliti svima koji su pomogli na bilo koji način u njenim najtežim trenutcima tuge i boli. Najprije se želim zahvaliti bratu Stjepanu Šimir i njegovoj obitelji koji su mi pomogli u teškim danima Karlove bolesti, i oko pripremanju za i poslije sprovoda, zatim bratu Zlatku Šimir koji je također bio u pomoći na svakom koraku. Bratiću Marijanu i njegovoj ženi Jasni za mnoge sate provedene sa mnom i Karlom i pomoći oko pogreba. Jurici Šimir i njegovom prijatelju što su nosili križeve pred pogrebnom povorkom. Susjedima: Vlatku Malkoč, Vladi Kovačić, Miji Janječić i Tomislavu Matak koji su nosili posmrtne ostatke voljenog mi supruga.

Posebna hvala Krlovom bratu i nevjesti koji su došli iz Dužice sa sinovima i snahom da isprate brata i strica na vječni počinak. Velika hvala sestri Ivici Sopta koja je bila sa nama par dana prije Karlove smrti i pomogla oko pogreba. Velika hvala nećaku Marinu Sopta i njegovoj obitelji na pomoći i utjehi što su mi pružili a isto tako i njegovoj majci, Karlovoj sestri, Darinki.

Posebna hvala našem vjenčanom kumu Marku Nosiću i prijateljima: Mili Boban, Miško Maslač, i Mladen Dedić u čije ime je je došao na sahranu. Velika hvala Karlovom rođaku Predragu i supruzi Bobi za svetu misu održanu u crkvi Hrvatskih Mučenika u Mississaugi i svima koji su prisustvovali.

A sada velika hvala Velečasnom Bakra iz Svete Klare i mladom svećeniku iz Franjevačkog reda koji su bili uz mojeg supruga u zadnjim trenutcima njegova života i koji su se uz misno slavlje i sproved oprostili sa Karlom i u njegovo ime sa svima nama prisutnima. Gospodinu Glavaš njaljepša hvala na prelijepom održanom govru i utješnim riječima. Hvala doktoru Zorislavu Devernay koji je svaki dan dolazio posjetiti Karla i ublažiti mu teške bolove.

Stjepan Radman hvala ti što si ispunio Karlovu posljednju želju i završio naš voljeni dom. Članovima odsjeka 975 HBZ velika hvala na donaciji za Cancer Society u Karlovo ime. I na kraju velika hvala Velečasnom Ivici Kecerinu koji je došao iz Mississauge i posjetio naš dom, i Karlov grob a meni pružio mnogo utješnih riječi.

Zahvaljujem svim prijateljima i robini iz Canade, Amerike, Njemačke i Hrvatske na pozivima u utjehama.

Dragi Karlo tvoja prerana smrt odnijela je pola mojeg srca, a druga polovica će vječno tugovati. Hvala ti za najljepših sedam godina braka i ispunjenju svih naših zajedničkih želja i snova, koje ćemo nastaviti kad se ponovno sretnemo. Neka ti je laka Hrvatska zemlja i počivao u miru Božijem, u tišini Turopoljeske ravnice.

Sa srcem punim tuge.
Supruga Marica.

Izvor: Otporaš.

Stric Ivan!

About Stric Ivan 2528 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.