Aktualno

Mate Šabić-Šaban!

get_img

“U večernjim satima 3. ožujka 1992. ispred kafića Kiwi u Osijeku ubijen je Mate Šabić zvani Šaban, zapovjednik jednog odreda posebne pričuvne policije zvanog «Šabanova satnija» od oko 40 – 45 ljudi iz osječkoga naselja Jug II. Tridesetak metara ispred kafića postojao je kontrolni policijski punkt, ali su policajci povučeni s njega pola sata prije ubojstva. U tom su trenutku Šabanovi dečki držali jedan punkt na Osječkoj obilaznici između Juga II. i Poljoprivredno-tehnološkog fakulteta. Istog trenutka kada su saznali za Šabanovu likvidaciju povukli su se s položaja i okupili u svom Zapovjedništvu. Budući da je njegova satnija tada bila u sastavu iste bojne u kojoj sam bio i ja, sa zapovjednikom bojne sam se dogovorio da okupim svoje izviđače i s njima preuzmem položaj koji su držali Šabanovi dečki dok se situacija ne sredi.

Na brzinu sam obišao nekoliko gostionica dok nisam skupio izviđače. Već sam u prvoj gostionici čuo priču kako se Šaban nešto prije posvađao s Glavašem zbog toga što je sa svojom jedinicom prešao iz HDZ-a u Savkin HNS, te oko nekakvih stanova i kuća koje je po izuzetno niskoj cijeni, navodno, kupovao za Novalića, te kako je vjerojatno zbog toga ubijen. Potpuno istu priču čuo sam i u nekoliko idućih gostionica i kafića koje sam obišao. Stekao sam utisak kako je priča unaprijed pripremljena s namjerom da pozornost i eventualnu osvetu Šabanovih ljudi usmjeri prema Glavašu.

Idućih sam dana čuo kako se Glavaš sastao sa Šabanovim ocem i uvjerio ga kako s tim nema ništa, te je ovaj Šabanove dečke smirio i zabranio im osvetničke poteze prema Glavašu.
Priča o sukobu Glavaša i Šabana prostrujala je Osijekom petnaestak dana prije Šabanove likvidacije. Priča je rezultat združene akcije istaknutih pojedinaca iz SZUP-a, SIS-a i MUP-a. Ova akcija počela je tako što je bivši udbaš Josip Perković, kao šef SIS-a uspio steći Glavaševo povjerenje, te ga uvjeriti kako Šaban planira atentat na njega, nakon čega se Glavaševo osiguranje pripremilo za obranu od Šabana. Istovremeno su Manolić i Vekić uvjerili Šabana i njegove ljude kako Glavaš sprema atentat na Šabana, te su se i oni pripremili za obranu od Glavaševih ljudi. Time je sve za uklanjanje neugodnog svjedoka Šabana bilo spremno, uz vrlo vjerojatno uklanjanje i drugog protivnika Glavaša koji je trebao poslužiti kao žrtveni jarac.
Izvršitelji atentata na Šabana, iz jedne druge postrojbe posebne pričuvne policije, kao nezgodni svjedoci, nakon nekoga vremena su i sami likvidirani, dvojica u Osijeku 1992., njihov zapovjednik 1993., na Jadranu, a njegov zamjenik tek 2003., godine nakon više neuspjelih pokušaja atentata. Zapovjednik ove postrojbe pričuvne policije bio je u zavadi sa Šabanom oko kontrole poker automata. Obećan mu je monopol na tržištu ovih aparata što je on spremno prihvatio.(Tu misli na Ivana Rotima Icu i Vladu Barbarica Papa…)
Mate Šabić Šaban bio je poznat kao jedan od važnijih šefova osječkog podzemlja. Odležao je nekoliko godina u zatvoru i svi pripadnici osječkog kriminalnog miljea su ga cijenili i pomalo ga se plašili. U sastav posebne (Manolićeve) pričuvne policije ušao je kada je u Osijek stigla druga pošiljka oružja. Prvu je pošiljku oružja iz desetoga mjeseca 1990. preuzeo Branimir Glavaš, a ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, HSP-a i pojedinaca iz drugih stranaka. Drugu pošiljku oružja preuzeo je MUP, a raspodjelom je u Osijeku upravljao Ivan Vekić.

Vekić je to oružje u znatnom postotku rasporedio osobama kriminalne prošlosti, te ih uveo u sastav posebne pričuvne policije, nakon čega su oni i sami počeli nabavljati i švercati oružjem, te tako širiti brojnost svojih jedinica. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina, u početku su trebale poslužiti kao dokaz kako je Hrvatska policija puna kriminalaca, te poslužiti kao jedno od opravdanja za vojni udar. Manolić je zapovjednicima tih samostalnih odreda dao vrlo visoke činove satnika, bojnika ili pukovnika, te im na tajnim sastancima davati «specijalne» usmene zapovjedi, kao što je rušenje partizanskih spomenika, dizanje automobila u zrak pojedinim Srbima i slično. Te akcije su trebale poslužiti kao znatno jači povod za navođenje JNA na vojni udar. Dolaskom otvorenog rata pojedini samostalni odredi ove postrojbe su bili pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su, u početku, bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali kako ove postrojbe pripadaju policiji. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom, a slijedeći upute često su se znali hvaliti kako su oni Šuškovi ljudi.

Uloga ovih postrojbi bila je, u početku incidentima izazvati JNA na vojni udar, a nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Pojedini odredi su već početkom srpnja bili prebačeni u sastav ZNG-a, da bi koncem veljače 1992. godine većina samostalnih odreda je prebačena u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i velikim obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. Postrojba posebne pričuvne policije potpuno je ukinuta je tek 1994. nakon izbacivanja Manolića iz HDZ-a, ali su se pojedinci iz ove postrojbe tajno i dalje sastajali s Manolićem.
Još nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine čuo sam kako je Manolić Šabanu dodijelio čin pukovnika i odobrio mu pretrage oružja po stanovima. Svi mi koji smo toga trenutka bili u sastavu pričuvne policije ili ZNG-a imali smo na svojim iskaznicama navedeno pravo ulaska u stanove i kuće bez naloga, ali se to nismo usudili koristiti. Nakon što je Šaban to pravo počeo koristiti i ništa mu se nije dogodilo, jednako su počeli postupati i zapovjednici svih ostalih nižih postrojba u Osijeku. U to je vrijeme Vekić izdao nalog za puštanje svih zatvorenika iz zatvora koji su bili voljni priključiti se obrani Hrvatske. Većina se priključila postojećim jedinicama, neki su ubrzo pobjegli u inozemstvo, a neki su čak prebjegli i na protivničku stranu. Jedan dio bivših kažnjenika najradije se borio iza prvih borbenih linija gdje nije bilo ni civila ni vojske, a bilo je materijala za prikupljanje. Međutim, Mato Šabić Šaban bio je jedan od onih koji su rat shvatili ozbiljno i nije dopuštao svojim vojnicima bavljenje sitnim dodatnim aktivnostima kao što je pljačkanje televizora i sličnih sitnica po stanovima. Najveći dio rata 1991. proveo je u obrani Laslova, sve do pred pad Vukovara kada je prebačen u Vinkovce.

U Vinkovcima je, čekajući proboj za Vukovar, čuvao hotelske prostorije u kojima je bio zatočen Dedaković, gdje ga je tri dan ispitivao, ali je nakon nekog vremena sa svojim ljudima vraćen u Osijek, gdje je preuzeo jedan punkt na osječkoj obilaznici južno od svog naselja. Cijelo je to vrijeme bio pripadnik posebne pričuvne policije, a u HV je prešao tek koncem drugog mjeseca 1992, kada je formirana 4. bojna 106. brigade. Čuo sam kako je petnaestak dana prije nego je ubijen bio na sastanku s Manolićem, te kako su se posvađali jer je rekao kako će zabubati i na unproforce ako dobije zapovijed za povlačenje iz dijela grada južno od Klajnove ulice. Nakon toga je s kompletnom jedinicom prešao u HNS koji je tada vodila Savka Dapčević Kučar. Manolić je tada došao do zaključka kako bi Šaban mogao medijima otkriti i pozadinu priče o ispitivanju Dedaković, nakon pada Vukovara. Zbog toga je Šaban, kao nezgodan svjedok morao nestati. Trebalo je samo naći pogodne izvršitelje, dovoljno motivirane za njegovu likvidaciju, koji bi odmah potom mogli i sami biti uklonjeni. A takvih je bilo više.”

Izvor: “Hrvatsko Obrambeno Štivo”

Stric Ivan!

%d bloggers like this: