Tomislav
Na Večernju molitvu pozivala zvona Crkve Svetog Luke-
ponizno sam sklopila svoje natruđene ruke.
Svečano treperilo lišće na odrni s puno volje.
visjelo, iščekujuć dozrelo grožđe.
Stajala sam pred kućom i gledala niz polje;
pružao se kukuruz, utjelovljenje nade i muke.
Vrijeme obilja budilo u meni strepnju…
Znala sam da vodi k’ vremenu drugom; od vajkada su mijene
stizale, praćene sjetom i tugom…
Ime se moje dvorištem prospe, šaptom, jedvice čujno.
Glasom djeteta, brata il majke; plaho, molećivo, zdvojno…
Istom mi sjećanje nahrupi živo, aveti kobne što svud me prate
i tvoje malene ruke u mojoj, dok su nam oca odvodili, brate…
Oči bih tvoje prepoznala uvijek, iste su kao u mene,
al, lice, što za noć postalo staro, bolno mi dušu prene.
Kada došli su po te, Jovo, Mate i Šarac,
još bio si dijete, dječarac… Moj mlađi brat, brajo…
Otrgnut meni i majci iz ruku, zbog svoga imena
zatočen u kazamat u Dugu Resu.
Tamnica, gdje je čudovišna Titova vlast, na djeci
pokazivala svu nakaradnost, zadriglog, osionog lica…
Mučionica, prljava i mračna, gdje je i samo hrvatsko ime,
što ti ga je otac dao, bio zločin i kazna.
A kako li je samo lijepo zvučalo, kad bi te on zazvao,
dok je bio sa nama… Bio si njegov mali junak, kralj Tomislav,
njegov Bili… A ja, ja sam bila njegova malena djevojčica,
njegova zvijezda Danica…
O kako smo bili sretni dok je naš otac bio živ…
I mi i naša mama…
Ostajem nijema pred tvojim izmučenim licem,
gutam svoju muku i sve neizgovorene riječi.
Zastajem poražena i dok ti šutke ispuštam ruku,
nisam više velika sestra, samo sam mala djevojčica,
što neutješno rida i ječi, guši se od tuge i nemoći…
Davi me spoznaja da nemam ništa, ali baš ništa, što bih ti dala.
Bez igdje ikog na ovom svijetu tko bi ti mogao pomoći…
Odlazio si u noć, u neki tamo, tuđi, daleki svijet, gutajući suze,
bježeći pred onima koji su ubili našega dobrog oca
i našu majku zavili u crno.
Pred onim, koji ti djetinjstvo uze…
Odlazio si žalosna i zdvojna srca, iz našeg sela,
šuljajući se pored rođene kuće,
praćen tek sjenom svog prijatelja i supatnika, Bitunjca.
Onog, čija je majka jednako predala kada bi obnoć
začula tuđe korake pod prozorom…
Paćenica, kao i naša, koja je zorom puštala ovce,
strpljivo i uporno dočikala mrklu noć,
pogleda uperena u Veliko brdo, u vječitoj nadi,
da će se jednom od nekud pojavit. Vjerovala je tvrdo
da sloboda dolazi od Gospodina i da je u njegovim
rukama moć. Stamena, do samoga kraja, jer je znala,
stara Bitunjača je znala, da je svaka sila, za vremena.
Nigdje ni žive duše… Spremalo se selo na počinak
u svojoj učmaloj, strahom zadojenoj kolotečini…
Te sam noći ostala budna, prateći u mislima vaš put,
gledajući mjesec i Danicu.
Kad sam ga slijedećeg dana, ugledala na Nebu,
znala sam da ste prešli jugoslavensku granicu.
Prolazile godine, stizala pisma, otvorena, iz Francuske,
jasnog, pravilnog rukopisa, kao i ti i tvoje veliko srce;
Ishodište iz kojeg je ljubav nizala riječi podrške
za moje sinove po jugoslavenskim zatvorima.
Slova o Hrvatskoj neovisnosti su bila melem za dušu
u sivilu naše tmurne svakidašnjice.
Gutala sam riječi kao ozebao sunce i blagosivljala
daleku zemlju Francusku, koja ti dade utočište.
Nestvarna i daleka, sloboda je imala tvoje lice.
Devedest i prve si napisao svoje zadnje pismo…
Da se više ne skrivaš, jer te oni,
više ne prate i da se vraćate kući, i ti i Bitunjac.
Onog dana kad si krenuo za Hrvatsku, pao si mrtav,
ispred svog stana u Rue Rouget de L’Isle a Nice.
Ulicu niže, ispred svog ulaza, na stubištu
su pronašli i mrtvog Bitunjca.
…
Tomislav Samardžić (Otok kod Sinja, 05. 12. 1933. – Nice, Francuska, 30. 9. 1992.)
Izvor: Zdenka Bilobrk
…
