Aktualno

Sve je to UDBA!

Dne 24. 12. 1963. primio sam po SUP-u (Sekretarijatu unutrašnjih poslova) u Sarajevu, osobno po drugu Miji IVANIŠEVIĆ-u, referantu za Nadzor emigracije, nalog za odlazak na specijalnu dužnost u Saveznu republiku Njemačku, da tamo likvidiram hrvatske emigrante Danu Šarca, popa Rafu Medića i Berislava Gjuru Deželića. I tom zgodom dana mi je novčana pomoć od Dinara 100.000. – Pružene su mi točne obavijesti gdje se oni nalaze i što rade, te kako se imade provesti njihova likvidacija. Iza toga održana su mnoga dogovaranja o samoj akciji.

Za mene je zatražena pro forma garancija za posao u BRD (Bundesrepublik Republik Deutschland, mo) što je potrajalo duže vremena, tako da je atentat na DEŽELIĆA i njegovu obitelj bio već izvršen, dne 30. 6. 1965, po trojki Palfy, Mravičić i Stanišić (Za povijest bilo bi dobro ubaciti ovdje njihove slike, mo. Otporaš.) u njegovu stanu u Dusseldorfu.

Kako taj atentat nije uspio, kako je zamišljeno, radilo se dalje na novom pokušaju likvidacije DEŽELIĆA, ŠARCA i MEDIĆA.Osobno sam podvrgnut fizičkom i psihičkom vježbanju na specijalnom kursu u Sarajevu, kako će se ova lica maknuti, bilo pomoću otrova, plina, revolverskim hitcima ili bombama. Kod toga sam naročito upozoravan, da si na svaki način obezbijedim (hrvatski osiguram, mo.) ALIBI, da se ne može utvrditisudjelovanje SUP-a u tim akcijama. Upućen sam, da se sprijateljim s hrvatskim emigrantima u BRD, koji podržavaju veze s gornjim osobama, da se prikažem kao hrvatski rodoljub, što će meni omogućiti da lagdje (lakše, mo) izvršim svoj zadatak.

Dne 20. 12. 1965. izdana mi je po SUP-u na Rijeci Turistička putnica, s vizom za putovanje u Švedsku i Njemačku i uručen mi je a conto tog pothvata iznos od Dinara 300.000 i DM 500, dok mi je daljnja potpora osigurana u samoj BRD. Ako zadatak uspješno izvršim obećana mi je nagrada od 10,000,000. – (Deset milijuna dinara) i jedna kuća u Jugoslaviji(Velika je razlika između ovog Mirka DŽIDA, Franje GORETA i ILIJE STANIĆA. Sva trojica su vrbovani, ali prva dvojica su odustali od krvava, nečista i prljava posla, dok je kukavica i plaćenik Ilija STANIĆ od početka vrbovanja pa do danas ostao u službi Udbe, neprijatelja broj jedan hrvatskog naroda, mo. Otporaš.) Kao moja veza od koje ću primati daljnje upute, materijalnu i inu pomoć, označena mi je gospodja Ljiljana LIPOVAC, sa stanom u Sarajevu, Jug Bogdan 9. Na nju sam se imao obraćati u svim mojim kretanjima i potrebama. Meni nisu označena lica u BRD, koja će biti moja veza i koja će mi pribaviti potrebno oružje, već mi je rečeno, da će se agenti SUP-a meni javiti pod lozinkom “PRIJATELJ IZ VAREŠA”.

Dne 11. 6. 1966. odaslan sam i stiga u Njemačku, gdje sam pro forma upućen na rad u firmu “Dr. Fritz Habig”, Šumska industrija u Merenbergu kod Siegena.

Mijo IVANIŠEVIĆ od SUP-a Sarajevo, uputio me je, da se u slučaju bilo kakovih izvanrednih potreba obratim na drugove Nikolu KOVAČA u Šttutgartu, Schwabstrasse 80., Josu BILOBRKA u Wanne-Eickel, Gelsenkirchenstrasse 204 ili Marijana BRKIĆA, vlasnika Hotela Gerather Hof, u Dusseldorfu, Koblenzerstrasse 318.

Iza duge duševne borbe, moja mi savjest kao Hrvatu nije dozvolila, da ovu ponudu prihvatim i izvršim ovo kruto nedjelo. Zato sam se dne 21. 8. 1966. prijavio u Logoru za izbjeglice u Zirndorfu i zatražio sam politički azil. Postupak za sticanje prava azila vodi se kod Bundesamta fur Anerkennung auslandischer Fluchtlinge u Zinrndorfu, pod brojem AZ. JUG. 17. 742/797. Poslednje saslušanje imao sam u Hammu, dne 5. 4. 67., no odluke još nisam primio.

Dok sam boravio u Zirndorfu, stanovao sam u Rothenburgerstrasse 31, o čemu prilažem Anmeldebestatigung Meldeamt-a Stadt Zirndrof od 29. 8. 1966..

Drug Joso BILOBRK, koji je vjerojatno vršio nadzor o mojem kretanju, pribavio je za mene u medjuvremenu jednu potvrdu (Garantieschein) od firme “UNION-Autoverleih und Kraftfahrtdienst”, Inh. Helmut Michel, Wanne-Eickel, Karlstrasse 2., datiranu s 30. 8. 1966., prema kojoj sam mogao kod navedene tvrtke primiti posao kao mehaničar. Bilobrk je je mene označio kao svojeg nećaka (Neffe), što mu ja nisam.

Na osnovu ove potvrde izdao mi je Bundesamt u Zirndorfu, dne 23. 9. 66. pod brojem AZ. Jug. 17. 743/797 Bescheinigung, kojim sam upućen na rad u navedenu tvrtku. Istovremeno odjavljen sam iz mojeg boravišta u Zirndorfu i najavljen za stanovanje kod gore navedene tvrtke u Wanne-Eickel, Gelsenkirchenstrasse 204/Fal Union Autoverleih/, o čemu prilažem potvrdu Abmeldebestatigung Stadt Zirndorf, od 25. 9. 1966.

kada sam stigao u Wanne-Eickel firma AUTOVERLEIH UNION izjavila mi je, da je zaposlila već jedno drugo lice, pa me ne treba, te mi je o tome izdala potvrdu od 28. 9. 1966., koju prilažem na uvid. Po svemu se vidi, da me je BILOBRK kruto prevario. On mi je zadržao moju putnu ispravu, da me drži u svojim rukama, a pored toga izmamio mi je DM 300, – i time mi prouzročio golemu štetu i neprilike. U ovoj nevolji obratio sam se na druga Marijana BRKIĆA u Dusseldorfu, koji me je zaposlio u svojem Hotelu Garather Hof, kao poslugu i autovozača. Ja sam o tom izvjestio Bundesmat u Zirndorfu, dopisom od 20. 11. 1966.., koji je potvrdio i Marijan Brkić time, da sam kod njega zaposlen i nastanjen, o čemu prilažem kopiju navedenog dopisa. Brkić mi je obećao srediti sve formalnosti o pravu boravka i rada kod nadležnih vlasti, što ali nije izvršio.

Budući nisam posjedovao Vozačke isprave (Fuhrerschein), to se je moj novi poslodavac drug Brkić obratio SUP-u u Sarajevu, te telefonski razgovarao s IVANIŠEVIĆEM i zatražio, da mi se takova isprava pribavi. Kod toga mi je izjavljivao, kako on imade brata u Konjicu, koji je važna ličnost u partiji. Ja sam zaista primio putem Konzulata SFRJ u Minchenu, VOZAČKU DOZVOLU, broj 12.619 izdanu po SUP-u u Sarajevu, s lažnim podatkom da je dana 15. 12. 1965. i važi do 15. 12. 1968., i to kao profesionanom vozaču, što ja zapravo nikad nisam bio.

Izjavljujem, da me je Marijan BRKIĆ za čitavo vrijeme zaposlenja kod njega izrabljivao, davao mi jedino hranu i stan, dok mi za vrijeme od 20. Novenbra 1966. do 3 Maja 1967. nije pružao nakakovu plaću, niti me je socijalno osigurao. naprotiv, kada sam prije tri mjeseca imao jedan Autounfalt, zatražio je od mene naplatu od DM 2.500. – za nastalu štetu, koja je zapravo iznašala svega DM 300. – Ja sam mu izjavio neka se namiri od moje zarade, koju mi je čitavo vrijeme moje rada uskraćivao, zbog čega su nastale svaje i nesuglasice, tako, da sam konačno bio prisiljen napustiti posao od njega.

Dok sam još boravio kod BRKIĆA, bio sam 25. 3. 1967. telefonski nazvan po nepoznatom licu pod lozinkom “PRIJATELJ IZ VAREŠA” i pozvan sam na sastanak u Oberhausen. Izjavio sam, da nemam novca za put, pa mi je odgovoreno, da ću biti ponovno nazvan, što je medjutim izostalo. Pričinilo mi se, da sam prepoznao glas agenta SUP-a iz Sarajeva druga HAMDIJE, koji vodi pro forma neko zastupstvo u Hamburgu.

Napominjem, da sam u BRD doputovao s gdjicom Verom RANDJELOVIĆ, koja je na radu u “Marien Hospitalu” u Hagenu, bregstrasse 56, s kojom stojim u vezi i koja mi je na pomoći, vjerojatno po nalogu SUP-a. Tamo sam se i privremeno i nastanio. Radi daljnjeg zaposlenja obratio sam se na firmu “Maschinenfabrik Heinz Gunther Kurrek” u 5902 u Weter-u/Ruhr., koja mi je izdala Bescheingung od 19. 5. 1967. da me može uposliti kao Hilfsschlosera i osigurati stanovanje, o čemu prilažem dokazalo. To je medjutim otežano, budući sam svojedobno upućen po Bundesamtu u Wanne-Eickel na posao, pa moram isposlovati Befreiungsschein za novo odredište.

Budući želim iseliti u Australiju do brata radoslava DŽIDA, vlasnika “Adriatic Caffee Lounge” u Wollogongu, N.S.W, 165 Keine St., podnio sam početkom ožujka 1967. molbu (Antrag) na Australische Botschaft, Auswanderungsburo, 5 Koln, Hohenzolleurring 103, za izdanje potrebne dozvole. Prilažem dopis navedenog ureda od 3. 3. 1967/Referanz K 67 14 ll, na uvid. Za 14.3.1967. bio sam pozvan u navedeni ured radi uredjenja iseljenja, ali mi je moj tadanji poslodavac Brkić spriječio odlazak, tako da sam prisiljen zamoliti novi termin za razgovor. (Razgovor s kim? Ostaje nejasno; ponovni razgovor s sarajevskim SUP-om ili s nadležnim njemačkim vlastima za useljivanje u Australiju, mo. Otporaš. 

Moj brat Radoslav DŽIDA pripravan mi je platiti put i osigurati uzdržavanje u Australiji, do dana mojeg zaposlenja, što mogu dokazati njegovim dopisom. Potrebni Affidavit bit će službeno priposlan.

Kako sam osobno ugrožen od osveta SUP-a i budući mi prijeti opasnost po moj život, budući nisam izvršio izdani mi zadatak i budući sam se okrenuo na drugu stranu, molim da mi se pruži odgovarajuća zaštita i pomoć kako bih mogao što prije iseliti u Australiju.

Za sve gore navedene izjave jamčim moralno i materijalno, mojim potpismo i naročito potvrdjujem, da sam pripravan svakodobno pod prisegom potvrditi sve navedeno kod suda ili ostalih nadležnih njemačkih vlasti.

Dusseldorf, dne 24 Maja 1967.

Izvor: Otporaš

Žig

%d bloggers like this: