Aktualno

Kad ratnik pati…

 

Moja “psihička liječnica” kaže da je tada bilo puno lakše jer da je bilo bijelo-crno. Danas kaže da je sivo i da moram živjeti kao i svi u sivome. A ja ne želim. Želim živjeti u svjetlu bijelog. Zato Fevarin bombončići i Helex i Normabel. Ja sam još dobro, mnogi su na težim lijekovima, a na žalost mnogih nema ili su teški invalidi. I ne samo vojnici. Znam za dijete kojem je u kolijevci granata otkinula nogu i ubila majku. Šestomjesečna beba je od 1991. invalid bez jedne noge i majke. Moja školska kolegica ( s njom sam u četvrtom gimnazije sjedio u klupi ) izišla s prijateljicom ispred vrata podrumskog skloništa. Bum. Obje na mjestu mrtve.

Ostale dvije cure i muž. Muž se propio, nije uspio svladati bol. Ode karijera u tri materine. Često je po bolnici na psihijatriji, a i kada je kući nije za ništa. Najteže je kada nastupaju obljetnice. Onda ujutro ustanem, rano ujutro ( inaće spavam do 8:30 ili 9:00 jer kasno zaspim, tek poslije ponoći, znaš Fevarin bonbončići i tako dalje ), svježe se obrijem, pristojno kako nalaže protokol obućem i odem do Gradskog groblja. Na košulju ponosno stavim lenticu medalje. Sobom ponesem 4 svijeće.

Dođem rano, kada još nema nikoga, jer kasnije svečanosti i vijence i protokol ne podnosim. Mnogi mi isto kažu. Jedna svijeća je za centralni križ palima u Domovinskom ratu ( a i tu je uklesano 5 imena mojih boraca, iz različitih postrojbi gdje smo bili, kod svakog imena kada čitam sva, a svake godine za 5. kolovoza čitam sva, zastanem i sjetim se tog poginulog. To su poginuli, ne oni umrli poslije rata o kojima sam ti napisao ). Druga je za spomenik poginulima za Hrvatsku u II.S.R. ( ne za Jugoslaviju, iako je na spomeniku uklesana zvijezda ) jer oni nisu imali drugu zemlju osim ove gdje im kosti leže.

Taj križ i taj spomenik su oba na ulazu u Groblje. Jedan nasuprot drugog. Udaljeni kojih dvadesetak metara, sam njihov položaj – znakovito. Jednaki, u smrti za isti cilj. Domovinu. Treća je za moje i ženine roditelje. Njima idem treći. Zadnja je za prijatelja koga je raznijela protu-tankovsa M6. To je ona gadura, plastična sa malom antenicom. Sišao sa staze i bum, trenutna smrt. Nije ni znao što ga je snašlo. Pola ga nije bilo. Kažu mi oni iz UPD-a koji su ga išli vidjeti u mrtvačnici da kao da spava. Rođen je bio 1952. Poginuo 1993. Odem na njegov grob i tamo, jedino se tamo isplačem i pomolim za duše svih poginulih. Danas imam dvoje unučadi. Gledam njegovu sliku na grobu i mislim da bi on danas imao 64 godine i šetao svoje unuke od kćeri koje je ostavio za sobom. A ne šeta ih. Teško mi je. Eto toliko, ima toga još. “Psihička” mi kaže da prestanem o tome, a ja ne mogu. Jebi ga, zapeo sam u prošlosti. Ovo pisanje mi dođe kao neko olakšanje, ali nije lakše.

Izvor: Ivan

Žig

2 Comments on Kad ratnik pati…

  1. Striče Ivane uživam čitati sve što ti pišeš. Sve tvoje pisanje čovjek upija istim žarom i ljubavlju kao što je dr. Franjo Tuđman čitao i pohlepno upijao sve što je pisap hrvatski generala i zadnji Zapovjednik HOS-a NDH Vitez Vjekoslava Maks Luburić, general Drinjanin.
    http://kamenjar.com/pismo-maksa-luburica-gdi-miri-buntic/

    Sviđa mi se

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: