Aktualno

Heroj Jure Francetić!

images

(Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912.Slunj, 27. prosinca1942.), hrvatski vojnik i političar. U mladosti je pristupio Ustaškom pokretu te je nakon stvaranja Nezavisne Države Hrvatske bio jedan od njegovih najutjecajnijih članova. Kao časnik Ustaške vojnice bio je osnivač i prvi zapovjednik Crne legije, elitne ustaške postrojbe koju je vodio u mnoge borbe protiv četnika i partizana. Umro je od posljedica ranjavanja u partizanskom zarobljeništvu.

Stigla u Goražde Crna legija, a preživjeli muslimani i katolici čekali kad će ustaše početi klati Srbe. Zna se da su četnici za vrijeme svoje strahovlade poklali barem osam tisuća nedužnih muslimana i katolika i sadaje bilo važno znati kada će početi odmazda – kad će doći Srbi na red. Morat će, govorilo se, barem dio Srba otići niz Drinu kao što su naši otišli…Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Došla grupa muslimana i nekoliko katolika (i ja se progurao među njima) pred vojarnu i traže razgovor s Jurom Francetićem. Izišao visok i mršav viši ustaški časnik srednjih godina. Jedan musliman, u ime prisutnih, istupi i upita časnika: “Kada ćemo početi klati Srbe – one koji su nam sve naše poklali i sve nam popalili? Eno ih po kućama, nitko ih ne dira.”

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: “Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!”

Na te riječi ljudi počeše žamoriti, rogoboriti, buniti se… jedan stari musliman viče da mu je taj i taj četnik (spominje mu ime) pobio djecu; drugi jauče da mu je taj i taj ubio dva sina; jedna žena kriči da su joj ubili muža i troje djece… Svi navode imena koljača.

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni…

Neki su čak i Poglavnika psovali. Jedan je stari beg vikao: “Kakva je to hrvatska država koja štiti četnike!” Mnogi su se nadali da će i oni klati Srbe pa će tako namiriti broj poklanih muslimana – bit će jedan naprama jedan.

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: “Jure nas je razočarao!” Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi – četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.Goražde je brujalo od priča “naslijeđenih” od onih sto dana partizanske propagande, a bile su otprilike ovakve: četnici kolju Hrvate (muslimane i katolike), ustaše kolju Srbe, a partizani ne kolju nikoga. Četnici kolju i ne zakapaju svoje žrtve jer su umorni od klanja, lijeni, redovito i pijani, pa svoje žrtve ostavljaju svugdje – na ulici, na obali Drine, u dvorištima… O ustašama su Srbi govorili kao o hrvatskim četnicima, to jest, kao onima koji kolju, pale i sve ispred sebe ruše. Svi smo očekivali da će Crna legija zaklati barem one srpske obitelji koje su ostale u Goraždu. Međutim, klanja nije bilo. Razočarani muslimani i katolici kojima je mnogo roda i poroda poubijano i gotovo sve opljačkano i zapaljeno, uzalud su vapili za osvetom. Osvete nije bilo. Klanja Srba na Drini nije bilo, osim u knjigama, izvještajima, enciklopedijama i udžbenicima. Na papiru klanja Srba ima, ali ga u stvarnosti nigdje u istočnoj Bosni nije bilo!

To je PRAVA POVIJEST, to je ISTINITA POVIJEST koja se za Titove Jugoslavije nije smjela učiti, a nije se smjela ni čuti jer je veliki broj četnika u tijeku 1942., a pogotovu 1943. i 1944, prešao u partizane.

Tada su kao partizani nastavili ubijati Hrvate. To je bio glavni razlog što su četnici onaj čas tako velikodušno prihvatili Tita i komunizam – Tito im je omogućio ostvarenje jedinog smisla njihove borbe “klanje Hrvata i Turaka”. Titu je bilo glavno da ostane na vlasti jer je silno volio vlast, sve ako je i plati pokoljem pola milijuna Hrvata. Jedino što im je Tito oduzeo – bio je nož. Bivši četnici-koljači, a sada komunisti-partizani, nisu više klali, već su izmišljali nove sotonske načine ubijanja. Partizani komunisti 1945., a bivši četnici, nisu ubijali glupo kao četnici 1941. – nisu zaklali žrtvu i bacili je u Drinu pa žrtva pliva niz Drinu da je svi vide. Srpski partizani 1945. izmislili su nov način likvidiranja Hrvata. Pronašli su velike kraške jame, duboke po nekoliko stotina metara, i onda su na desetine tisuća mladih nedužnih Hrvata žive bacali u te jame. Nesretnici su dolje umirali danima, u groznim mukama. Nije im trebao ni grob ni metak. Žrtvu bi živu po noći doveli do jame, gurnuli je u jamu, i žrtva bi se, i to svezana, stropoštala u provaliju i danima bi u groznim mukama umirala (Jazovka). Gotovo bi se mogla obraniti teza da su Srbi kao partizanski zločinci iz 1945. bili brutalniji nego ti isti Srbi kao četnici iz 1941. i 1942.godine.

Don Anto Baković

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

Žig

%d bloggers like this: