1991. je osjetila snažnu želju da pridonese stvaranju bolje Hrvatske iako u Vrbovcu, gdje je živjela i radila kao medicinska sestra, nije bilo rata. Kod kuće je ostavila troje djece i puna entuzijazma otišla spašavati živote. 1991. godine bila je pripadnica 51. samostalnog bataljuna iz Vrbovca , a 1992. godine dolazi u 2. gbr. Prošla je mnoga ratišta / Lika, Dalmacija, Banovina/ uvijek, bez puške ali sa svojom medicinskom torbom, ulazila najdublje u neprijateljski teritorij, bila je hrabra i jako žalosna kad nije mogla spasiti ranjene suborce.

Kao pripadnica 3. satnije , 1.pješačke bojne u akciji Oluja između Šestanj Brda i Dvora na Uni nailazi na ranjene pripadnike među kojima je bio i njezin sin Dubravko iz 1. pješačke satnije. Zbrinula ga je i rekla: „Mama mora dalje.“ U akciji „UNA 95“ u Bosanskoj Dubici ranjena je sa 4 snajperska metka i dobila 28 gelera od granate.

Radi teškog…