Aktualno

Kult smrti u Hrvata!

Kakva je ovo Domovina…zabranili su svinjokolje, ne smiješ psa ostavljati na ulici, a Branitelji i Domoljubi, umiru, a nitko ne vodi brigu o njima. Ne smiješ peći rakiju u dvorištu, a da ti netko ne dođe na vrata, i ne prigovara, i ne traži plaćanje poreza. Za suicide, nitko ne odgovara, a za upucanog vrapca na grani možeš zaglibiti robiju. Za neplaćanje kredita, ideš redovito u zatvor, kao i neplaćanje ovrha…kakvi smo to ljudi, kad možemo ovo trpiti?

Droga nam dolazi u gradove, od Srba koji se time bave, koji hvataju novac i bogatstvo, na smrtima mladih, koji postaju ovisnici, i umiru mladi.

Zar kod nas vlada kult smrti? Pa smrt je tu na koncu života, oduvijek. Ali najjače je vladala, tijekom 1991-1995…a nastavila je svoj neslavni trend porasta smrtnosti i nakon 1992. Brojka je prešla 70.000 Branitelja i Dragovoljaca. Samo za trajanje Savske 66, se je ubilo preko 30 Branitelja i Dragovoljaca. Samim time pošto se nitko nije javio kako bi to ispitao ili pojasnio, jasan je karakter, vođa plemenitih, koji su nas izvaljali. Ovim putem ministra Tomu Medveda, molim da nam preko medija priopći ili preko većih medija kao TV kuća, koliko je zapravo Dragovoljaca umrlo i ubilo se. Nevenka Topalušić se ne spominje, a umrla je na stubištu. Pisao sam već ranije o bešćutnosti.

Siguran sam u jedno, a to je da postoje, nekakvi mehanizmi, koji potiču na suicide Branitelje i Dragovoljce, kao i HRVI. Žele nas pokazati u najgorem mogućem svjetlu. Kada Zoran Milanović uzme zrakomlat i ode kod ljubavnice sa jednog kraja Domovine na drugi, tada je to u redu. O tome ima natpisa u medijima. No kada Dragovoljac počini suicid, tada se to niti ne primjeti…zapravo čini se da kult smrti kod nas postoji ali je toliko sablažnjiv, da se spominje samo onda kada se to slučajno dogodi. I na koncu najsumnjivije, od svega jeste:

-Za inicijativu sistematskih pregleda, velika pohvala. No pravo pitanje je: zašto tek nakon 25 godina se vrše sistematski pregledi…gdje ste liječnici bez granica, veliki humanisti, a najprije bih kazao, veliki utajivači istina o Braniteljima i Domoljubima, o uzrocima njihovih smrti. Jedna medicinska sestra iz vinkovačke bolnice reče jednom: Ne smijem svoje kolege odati niti pričati o njima, jer bih ugrozila svoj posao. Navika je gadna stvar, kao i ovisnost. A smrt je dobar dan, kao i laž, neistina, prijevara, i lobiranje tajkuna za bolnicu. Gdje para vrti, vlada tamno nebo, ali se tek pokoja zvijezdica vidi, koja zasja, i ispriča nešto istinito.

-jel se Branitelj i Dragovoljac, pojavi u bolnici, zbog nekog nedjela, izlomljen ili povrijeđen, bolestan, tada se na vratima izmijeni i po 10-12 specijalaca, te znatiželjno gledaju tko je na krevetu ili što radi. A kada liječnica treba pregledati jetru koja je natekla, kao npr. kod mene ( prije 10-12 godina) tada brzopleto zaključuje da sam ALKOHOLIČAR. Iako naizgled ima diplomu i oči na glavi, uredno raspoređene, ona na monitoru ne vidi geler u jetri, kao što je to vidio njen kolega u vinkovačkoj bolnici 2016 godine.

Ne valja generalizirati, mada izgleda tako, postoje oni koji rade, što bi Srbi rekli “posao” a to je jednostavno rečeno, eutanazija Branitelja i Domoljuba, na sve moguće načine.

Od tuda i popisi Dragovoljaca, sa kojima nikada neće prestati proganjati i šikanirati Branitelje i Dragovoljce. Od tuda i Klemm ide u Srbiju na tzv. pomirbu. Kralj i dalje ima jedno oko, sa kojim vidi koliko je istina, ne duboka, već gorka. A Klemm ima kapu navučenu preko očiju. Slijepac po zapovjedi. Tko jednom ispije tu čašicu, ostaje mu zauvijek u krvi. Ogorčenost, osjeća svaki onaj, koji je imalo prošao nešto u životu. Njih ne mogu kupiti niti pare, niti moć, niti materijalno bogatstvo.

Jer kako kaže naša predsjednica: Ako nemate kruha, pecite kolače! Žena ex premijera, Milanovića, kaže “sjecite kruh crni, na tanje šnite”!? Ma od čega sirotinja može kupiti, za kruh i za kolače. I na koncu ako mi se jedu jabuke danas, jel mogu sa ekipom upasti u Čermakov, Zagorčev, dvorac, voćnjak, šljivik, vinograd, ma nebitno i natrpati par vreća? Jer oni imaju, a mali ljudi nemaju. Jel mogu recimo, uzeti prikolicu, i desetak kanistera od 20 litara, i otići tek tako, za zimu, ako bude kriza, i napuniti ih dizelom ili benzinom. Dizel prodam, kupim štrucu kruha, i za kolače, dva kilograma junetine, za Božić, a benzin sipam u svoj “pakleni” Dacia Sandero. Pakleni je jer se jedan Srbin iz Srbije žalio da mu “pravim smetnje na živci“.

Stric Ivan!

 

%d bloggers like this: