Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle u studenome 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko…
Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja – kazao nam je msgr. Ivan Bilić (84), svećenik splitsko-makarske nadbiskupije izvrsnog pamćenja, kojeg smo posjetili u rodnim Studencima, gdje živi u svećeničkoj mirovini.
Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe. Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi.
I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište – navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama, prije dvije godine bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.
Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru. Većina naloga za strijeljanja nakon rata dolazila je iz kuće pakla, Ville Shiller, u kojoj je najprije stolovao Tito, a nakon oslobođenja Beograda, Vlada NR Hrvatske, dakle Vladimir Bakarić i Vicko Krstulović.
Bio je to plan Partije da se unište neprijatelji i to ne oni s oružjem, nego klasni, a ostalima da se utjera strah u kosti. Bez suđenja, bez ikakvih dokumenata, jame i takva užasna mjesta razasuta su po cijeloj Dalmaciji, na žalost, Hrvati su potpisivali naloge za ubojstva Hrvata – kaže don Ivan Bilić, kojeg su stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu pratila na svim putovima.
Mali Ivan s 12 godina je odlučio postati svećenik, te je otišao u splitsko Sjemenište, a iz gimnazijskih dana rado se sjeća profesora Ćire Gamulina kojeg su strijeljali Talijani, a nakon toga i zatvorili Sjemenište. Školovanje je nastavio u Travniku, gdje je preživio pokolj izbjeglica.
Travnik je bio pun izbjeglica kad su ga osvojili partizani. Osam dana su pretraživali kuće i ubijali svakog tko nije mogao dokazati da je član te obitelji. Mrtvih je bilo oko dvije i po tisuće, a nas su izveli da ih ukopavamo, to je bilo strašno jer su tijela već bila ukočena. Iz Travnika sam otišao u Mostar, tamo opet dočekao borbe i ulaz partizana, pa sa studenačkim partizanima prošao pored samostana na Širokom Brijegu par dana nakon pokolja dvanaest franjevaca, a iz hercegovačke provincije ubijeno je 66 fratara, najvećim dijelom 1945. godine.
Život svećenika u tim prvim godinama poraća nije vrijedio ništa, ubijeno ih je više od 600, moglo ih se upucati bez da itko odgovara, a stisak je popustio tek od 1948., kad su se komunisti međusobno zaratili zbog Informbiroa – sjeća se don Ivan, koji je unatoč dobrim odnosima s komunistima 1964. dospio u makarski zatvor jer je prigovorio školi u Ričicama što ženska djeca gotovo gola vježbaju po selu, umjesto u zatvorenom prostoru.
I doveo me jedan udbaš kojeg sam poznavao, jasno 60 godina sam svećenik na ovom području -zadužen za svećenike, i ispituje me kako je. Ja njemu bez straha kažem: “Lipo mi je. Ništa ne radim, spavan koliko oću, čitam šta me volja, milicija me čuva, a dobro mi dođe radi reklame!” A šta ću, jad okreni na šalu, ne daj da te slome!
Žrtve
Kako sam došao do brojke od desetak tisuća ubijenih? Najprije, zbog veličine zemljanih nasipa na Lovrincu, a u gotovo dvije godine čuli su se pucnji svake noći ondje. Poznata je i činjenica da je iz gotovo svake dalmatinske obitelji koja nije bila komunistička netko stradao, bilo u jamama, bilo u strijeljanjima nakon rata. A u policiji sam vidio popis od 1600 imena u knjizi broj 7, što znači da postoji i prvih šest s otprilike istim tolikim brojem žrtava u svakoj – veli don Ivan.
Iskaz je točan
Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu – komentirao nam je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946.
Dalmacija”, koja će biti objavljena ovog proljeća. Nedvojbeno, masovne i pojedinačne likvidacije bile su nelegalne i prema općim civilizacijskim, domaćim i međunarodnim zakonima, a ubijanja bez suđenja i utvrđivanja individualne krivnje nerijetko se izvode na neprimjeren i okrutan način – zaključuje, dodajući kako će knjiga Instituta donijeti sve dostupne popise i dokumente o likvidacijama.
Pomoć izbjeglicama
Don Ivan je bio župnik u Grabovcu, Ričicama, tajnik i rektor Bogoslovije, na splitskom Kmanu je izgradio crkvu u župnoj kući 1966., a zatim bio župnik Aržana 36 godina. Poznata su njegova humanitarna djela, osobito u Domovinskom ratu, kad je u Aržanu, Svibu, Voštanima, Podzavelimu i Kazagincu zbrinuo stotinu izbjegličkih obitelji. Dopremio je 50-ak tona hrane, prikupio više od 700 tisuća njemačkih maraka pomoći, prije osam godina izgradio i opremio kuću obitelji Tuškan s desetero djece u Zadobarju kod Karlovca, a bilježnice su mu pune potvrda o slanju paketa i uplatnica siromasima do danas kad živi vrlo skromno kao i cijelog života.
Izvor: komunistickizlocini.net
…
