Strijeljanje Marije Šarić 1947. godine

Smrt komunizmu
hoš
Smrt komunizmu

Marija je nakon rata znala govoriti: „Tu je moj muž blizu, u Bijakovi, brzo će doći. Što radite narodu, progonite ga i ubijate“. Ili: ,,Kakva je ovo vlast, narod gladan, gol i bos“ i slično. To ju je stajalo života

Zločin, bez obzira tko ga počinio, je zločin, ali partizanske žrtve kojih sam bio svjedokom u ranom djetinjstvu posebno su se duboko urezale u moje pamćenje i u moj emocionalni svijet. Narod se pitao tko je naredbodavac da se bez ikakve odgovornosti ubijaju nevini ljudi, najčešće bez suđenja, a ako je i bilo suđenja presuda se unaprijed znala.
Odgovorni za sudbinu seljaka u poslijeratnom razdoblju bili su seoski odbornici, koji su pratili sve što se događa na selu, davali imena koga treba ubiti, zatvoriti, ili su ga oni sami likvidirali. Izbjegavam navesti imena odbornika (iako ih znam) jer su njihova djeca čestiti građani, dobri domoljubi pa ne bih želio da ih se stigmatizira, ionako nas je malo Hrvata, i svakim danom nas je sve manje. Možda griješim!? Je li ubijanje bilo zbog preuzimanja vlasti ili pokušaja biološkog zatiranja Hrvata, bez obzira što o tome neki govorili!? Mislim, zbog jednog i drugog. Dok ovo pišem, razmišljam koliko li je nevinih hrvatskih žrtava ubijeno u Drugom svjetskom ratu, posebno na kraju rata u raznim krajevima bivše Jugoslavije!?
Iako su riskirali život, bilo je hrabrih ljudi, koji su otvoreno govorile o zločinima ondašnje vlasti i njihovim postupcima. Kao da se nisu bojali smrti ili je se zaista nisu bojali!? Jedna od tih bila je Marija Šuto rođ. Šarić (narod je govorio Marija Šarić, pa ćemo i mi tako postupati) rođena 8. rujna 1919., iz sela Zmijavaca kod Imotskoga.

Tragična sudbina Marije Šuto rođ. Šarić

Marija je bila zgodna djevojka, vesele naravi, voljela se šaliti, lijepo je pjevala. Često se smijala i voljela je zapodjenuti šalu u društvu. Radovala se životu. Isticala se među djevojkama u svojoj sredini. Bila je udata za Stjepana Šutu, ustašu, emigranta s Lipara, znana u Zmijavcima, kao ,,Ćipa Golubović“, rođenog 25. srpnja 1906., jednoga od sedam ustaša s Lipara iz malog zaseoka Šute u Zmijavcima.
Stjepan Šuto bio je bojnik, ustaški stožemik Velike župe Usore i Soli (Tuzla). Ubijen je svibnja/lipnja 1945. u Zagrebu? Kad se vidjelo da će Bosnu osvojiti partizani, Stjepan Šuto šalje suprugu Mariju i sinove Domagoja rođenog 1941. i Trpimira rođenog 1943. u Zmijavce, svojoj kući u zaselak Šute. Marija dolazi u selo i počinje se baviti seoskim i domaćinskim poslovima. Stanuje u maloj trošnoj kamenoj prizemnici, kakve su bile manje-više sve kuće u tom selu.


Marija je nakon rata znala govoriti: „Tu je moj muž blizu, u Bijakovi, brzo će doći. Što radite narodu, progonite ga i ubijate“. Ili: ,,Kakva je ovo vlast, narod gladan, gol i bos“ i sl. Međutim, domaći žbiri (odbornici) bi to javljali onima u Imotskom. Naravno da su je pratili i nadzirali.


Govorila je bez straha, i to glasno, pa su je često vodili u Imotski na ispitivanja i u zatvor, koji je bio u Općinskoj zgradi u Imotskom. Međutim, nije ju to prestrašilo, ni ušutkalo. Jednom prilikom kod Gudeljivih (Đurića) kuća u Zmijavcima, gdje je bila prodavaonica, počela je glasno govoriti protiv vlasti. Ljudi se ušutjeli, svi su se pogledali u strahu, a ona je bivala još glasnija.


Prokazale su je mjesne vlasti – odbornici – kao suradnicu Križarskog pokreta (,,kamišari“, kako su ih u narodu zvali prema planini Kamešnici). Jednoga dana odveli su je u zatvor u Imotski i nakon nekoliko dana (neki kažu istoga dan) prošla je ,,marica“ (zatvoreni veći kombi) kroz Zmijavce. Ljudi su počeli govoriti: Proveli su Mariju Šarića! Kod Šarića kuće u Zmijavcima njezin otac Marko našao se na putu kada je naišla ,,marica“. Marija je doviknula ocu: “Ćaća, čuvaj mi dicu, zbogom!” Znala je da će biti strijeljana, znali su i odbornici (kazivali Marijini susjedi).

Vezali joj ruku za ruku Ante Olujića – hrvatskog vojnika-invalida

Bila je nedjelja, 16. veljače 1947., lijep zimski dan, kada je dovedena ,,maricom“ do fratrove kuće u Runovićima. Toga dana je bila misa u kapeli. Vojnici s puškama i automatima su Mariju i Antu Olujića, rođ. 13. 6. 1918. iz Prološca kraj Imotskoga, hrvatskoga vojnika koji je bio na Križnom putu, svezali skupa. Njegovu lijevu ruku, za njezinu desnu. On je u ratu kao hrvatski vojnik bio ranjen, izgubio je desnu ruku.


Narod koji se razilazio nakon mise bio je okružen vojskom. Oko fratrove kuće i na cesti ih je vojska s oružjem „na gotovs“ zaustavila da se ne razilaze, morali su gledati strijeljanje. „Marica“ s upaljenim svjetlima stajala je na putu i prepriječila prolaz. Zavladao je muk, tišina, a strah od smrti osjećao se u ljudima i među njima. Nitko se nije pomicao. Ostali su zatečeni i ukočeni, jedino su vojnici s oružjem ponekoga gurali, koji se pokušao udaljiti da ne gleda javno smaknuće svojih mještana.

Vraćali su ih među gledatelje ovoga jezivog zločina. Jednom dječaku od pet godina majka je stavila ruku pred oči da ne gleda strijeljanje. Ovaj je poznavao Mariju i njezine sinove. Igrao se s njima. Kad su im htjeli vezati oči, Marija je rekla: „Nemojte mi vezati oči, ja se smrti ne bojim!“ Gledala je prema streljačkom stroju uspravne glave. Olujić je počeo govoriti kako je jedinac u roditelja, a Marija mu je na to povišenim glasom rekla, tako da su okolni ljudi čuli: „Što se bojiš, što si se poplašio, ginemo za Hrvatsku! Živila Hrvatska!“
Narod koji je bio prisutan bio je ustrašen. Među njima bilo je Marijine rodbine.

Skinula vjenčani prsten, da ga daju njenoj djeci

To je bilo neviđeno za Imotsku krajinu da se nekoga strijelja javno, i to nakon rata, 1947. Prema iskazima svjedoka, od kojih su neki i danas živi, htjelo se tako zastrašiti narod. Marija se junački držala. Nije se smrti bojala, a prema pričanju onih koji su bili nazočni strijeljanju, bila je čudesno hrabra. Mirno je skinula vjenčani prsten s ruke i dala ga jednom susjedu, koji je bio među narodom, da ga da njezinoj djeci. Gledajući streljački vod koji je držao puške uperene prema njoj, vikala je: „Živila Hrvatska, živila Hrvatska!“.

Na komandu „Pripremi, gotovs i pali“, odjeknuli su pucnji. Marija Šarić i Ante Olujić pali su na put, bez glasa, obliveni krvlju. Marija je davala znakove života pa joj je jedan od vojnika izbliza ispalio još jedan metak u glavu (neki kažu dva ili više). Ljudi su bili užasnuti, ustrašeni. Umrla je kao prava hrvatska heroina, Ivana Orleanska, kakve se samo u povijesti spominju, a takvom je narod doživljava i danas.


Mrtva tijela Marije Šarić i Ante Olujića ležala su dva dana (neki tvrde da su odmah pokopana) na cesti u lokvi krvi, da ih narod gleda. Neka budu opomena svima koji govore protiv nove vlasti ili joj se suprotstave. Na zidiću pokraj njihovih tijela kroz to vrijeme sjedila su dvojica Marijinih susjeda (odbornika), koji su promatrali kako će ljudi reagirati i kako će se ponašati prema mrtvima (kazivali Marijini susjedi). Potom su im tijela zakopana pokraj puta na njivi ispod brijesta.

Na humku gdje su pokopani bilo je nekoliko komada drače i dva tri kamena da im psi ili kakve divlje životinje ne bi iskopali dijelove tijela. Zakopali su ih blizu puta da im ljudi vide grobne humke kada prolaze, kao upozorenje što će se svakome od njih dogoditi, ako se suprotstavi vlasti. Na cesti gdje su bili strijeljani nekoliko dana stajala je mrlja od krvi. Iako se nije smjelo, netko se našao pa je posuo krv pijeskom da se ne vidi. Ljudi su poštujući ostatke mrtvih, obrađivali zemlju okolo grobnog humka, pa je nastala ledina oko njega. Djeca iz susjedstva bi u proljeće brala cvijeće, napravila bi od komada slomljenog drveća križ (bez znanja roditelja, pričali susjedi) i u koloni išla bi na Marijin grob i stavljali ga. Ljudi su godinama govorili kad bi prolazili cestom: Tu je strijeljana Marija Šarića, tu je zakopana. Kad je rodbina donosila cvijeće na grob i palila svijeće, jedan odbornik iz Runovića razbacivao bi cvijeće i branio paliti svijeće pa se katkada skoro tukao s njima. To je bilo sve do nakon 1980-ih godina. Dok su Mariju vodili na strijeljanje, sinovi su je čekali kod kuće. Kad su djeca čula da im je majka ubijena, neutješno su plakala satima. Ostali su siročad bez oca i majke kad su im oni bili najpotrebniji. Domagoj je imao 6, a Trpimir 4 godine. Kasnije su ih udomili i promijenili im prezime. Trpimir, kad je odrastao, bio je veoma talentiran kao nogometaš, ali je kao dječak bio svjestan tragične sudbine svoje obitelji, pa je krio prezime, koga se naknadno sjetio (ili su ga sjetili).

Presuda divizijskog Vojnog suda Knin

Godine 1994. ostaci Marije Šarić – Šuto preneseni su u groblje Svih Svetih – Okrugljača u Zmijavcima. Na grobu joj piše: „S vjerom u Boga i Hrvatsku“.
U presudi divizijskog Vojnog suda Knin, br. 53/47., navedeno je da je Marija Šuto radi pljačke za vrijeme okupacije i djela protiv naroda i države, osuđena na smrtnu kaznu strijeljanjem i trajnim gubitkom političkih i građanskih prava, osim roditeljskih. Vrhovni sud II JA br. 142/47 presudu je u cijelosti potvrdio dana… (nema datuma!). Bogatstvo koga je u ratu ,,opljačkala“, kako piše u presudi, imala je sve na sebi prilikom strijeljanja, tj. suknju i bluzu (,,zumbin“). Odluka Vrhovnog suda nije označena datumom, vjerojatno je bila napisana ranije za Mariju i još jednu žensku istog prezimena iz istoga zaseoka Šute iz Zmijavaca, koja je također toga dana strijeljana kad i Marija, ali u susjednom selu Podbablju.


Iako danas nije uobičajeno niti poželjno isticanje heroja, nego uspješnih ljudi u biznisu, tehnici, bogataša, javnih osobe i sl., ipak kad nam je najteže, kad smo životno ugroženi naš narod ili Domovina, sjetimo se naših junaka iz prošlosti i s njima se identificiramo i oni nam služe kao primjer kako se treba braniti i obraniti. Među te junake pripada i Marija Šarić.

 

 

Komentar i pitanja nekad ponosnog hrvatskog branitelja Milenka Badžima

Do kada će hrvatski domoljubi i rodoljubi biti proganjani i ubijani samo zbog toga što vole svoju Domovinu, a njihovi izdajnici i krvnici nagrađivani za počinjene zločine? 

Dragi hrvatski domoljubi i rodoljubi, ovo je na žalost jedna od više stotina tisuća nevinih Hrvatica i Hrvata, koji su zbog izdaje hrvatskih zloduha, tj. sljedbenika komunističkog krdovođe i zločinca broza, ubijena bez ikakve krivice i suda. Na žalost i danas mnogi u ,,hrvatskoj“ vlasti podržavaju i opravdavaju zločine jugokomunističkih zločinaca i rade na potpunom uništenju svega hrvatskoga. Međutim, oni to ne rade zbog toga što su jaki ili mnogobrojni, već zbog toga što smo mi razjedinjeni i nesložni, pa tako i mi snosimo vrlo veliku odgovornost za njihove zločine.

Ustajmo braćo i sestre, kao što ustaše najbolji hrvatski sinovi i kćeri, kad su hrvatstvo i Hrvatska bila ugrožena i borimo se svim zakonski dozvoljenim sredstvima protiv svih izdajnika, a naročito protiv izdanika iz Hrvatskog naroda, jer oni su ,,naše“ najveće zlo. Ne dozvoljavajmo da nam u ,,hrvatskoj“ vlasti budu naši neprijatelji i zločinci. Pokažimo im da smo mi, za razliku od njih, ZA DOM SPREMNI, i da volimo svoj narod i svoju Domovinu, kao i da im ne damo naše slobode i naše Hrvatske.

Izvor: Miljenko Bađžin

About Stric Ivan 2525 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.