MILE BUDAK ŽRTVA KOMUNISTIČKOG TERORA!

mile-budak

Tko je mogao Čovjeku – Mili  Budaku oko vrata štrik svezati?!  Mogli su samo komunisti – staljinisti – titoisti – patološke ubojice iz strasti!

Najbrutalniji završetak  velikog hrvatskog književnika.

Uvodna pripomena

Slijedi prilog iz osobnog poznavanja preko moje pokojne punice i pokojne supruge, koje su bile u prijateljskim odnosima s obitelji Mile Budaka,  iz predgovora djelima Mile Budaka od više autora, napose od F. Nevistića i iz leksikona: “Tko je tko u NDH” –  Hrvatska 1941. do 1945.

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude. Takvog Milu Budaka sa zasluženom aureolom poštenjaka i diplomiranog čovjeka vode životna iskušenja, lički rečeno “od nemila do nedraga” i on se uspješno hrva u njima čistim natjecanjem, dok se nije pojavio najzločinačkiji režim vremana – komunizam, koji ovome pravedniku steže omču oko vrata.

Bokun hrvatske tragedije

Hrvatska povijest obiluje mnoštvom tragedija. Ima zbivanja, po kojima nam Hrvatska izgleda kao duga tisućgodišnja drama s neizbrojivim tragičnim likovima. Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak. Teško je biti sudac unutarnjih stanja i ushićenja srca, a meni se ipak čini, da nijedan od spomenutih pisaca – pjesnika nije toliko volio Hrvatsku kao Mile Budak. Pa ipak protiv svih pravila ljudskog uma i svih osjećaja ljudskog srca, čak i protiv svakog smisla ljudskog postojanja, Mile Budak završava najsramotnijom smrću, na vješalima – kao lopov, izdajica, razbojnik! I to u glavnome gradu naše i njegove Hrvatske, obtužen radi “izdaje” vlastitog hrvatskog naroda. Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: “Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!”

Ovo je izvanji okvir za objektivno prosuđivanje tragedije Mile Budaka. A tko bi bio u stanju prenijeti se u onu raspjevanu i toliko osjetljivu dušu autora “Ognjišta”, “Kresine”… i “Basala”… pa da u svoj njezinoj širini i dubini osjeti tragiku sramotne i nasilne smrti, kako ju je osjetio on, kad je morao sagnuti svoju umnu glavu, već davno načetu srbskom batinom, da mu krvnik natakne omču oko vrata. Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog  alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu – “Svojoj dječici”, koja završava:

“Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje…”

A kakve su tek sad sirotice, kakav je sirotan njihov otac Mile! Do jučer idol svoga naroda, danas shrvan i slomljen s tugom bez granica u srcu, penje se na vješala. Mozak, koji je neumorno gradio Hrvatsku sretnih ognjišta – jednoga do drugog, prsnuo je pod pritiskom štrika, stisnutog protuhrvatskom krvničkom rukom. Oči se Miline gase u osvit ljetnog dana nad rođenom grudom, koju je volio više od svega. Srce,  koje je kucalo, živjelo i drhtalo nad sudbinom Hrvatske , puklo je pod užetom, satkanim u Hrvatskoj, ali stegnuto rukom njezina neprijatelja. Tko je u stanju zamisliti tragičniju smrt?

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje  Hrvatske, rođen  je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine. Pitao sam jednog komunističkog pisca, zašto je smaknut ovaj anđeo Čovjek, koji je perom navještavao dobro i riječima podučavao na dobro, a on mi je odgovorio:

“Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla.”

Mile Budak se rodio u podvelebitskom Svetom Roku, u Lici. Rođen je poslije očeve smrti te tako došao na svijet kao siroče. Tako ga je od kolijevke pratila nemila sudbina. Na riječi utjehe, koje su tužnoj majki upućivali suseljani nakon smrti supruga i rođenja sinčića Mile, ona je odgovarala, kako bi sve bilo lakše, “da nije ove sinje kukavice u kolijevki”. Mile, div podvelebitski – sinja kukavica već iza poroda! U rodnom kraju ispod Velebita, Mile je prviput djetinjim očima grlio sunce na Hrvatskome nebu, pružajući ručice da zagrli Velebit, na kojem je kao dječak napajao svoje mlade oči i snažio hrvatski duh gorštačkim ponosom Starčevićeve Like.

Jedan stariji Milin brat bio je austrijski financijski činovnik u Bosni i on  je tu preuzeo skrb za najmlađeg brata Milu. Tu se školuje i završava gimnaziju u Sarajevu. U kući brata Jose, koji je oženio Njemicu, došao je Mile u dodir s jezikom i duhom, koji su mu bili tuđi. Tako je i tu doživljavao neugodnosti, izrugivanja i zapostavljanje pa je htio pobjeći kući u Liku. Ipak prevladava sve te nevolje, završava gimnaziju u Sarajevu Silvija Strahimira Kranjčevića.

Tako je uzrastanjem stasao u svome ponosu, zagrljen dvojicom velikana, pjesnički nježnog Kranjčevića i u duši rustikalnog Ličanina i velebitskog diva Ante Starčevića. Taj zagrljaj u Hrvatskome trojstvu: genetici i utjecaju Kranjčevića i Starčevića odredio je put, slavu i tragiku ovome čovjeku sa srcem punim ljubavi, u kojemu nije bilo mjesta za mržnju. Godine 1910. započinje u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, ali ubrzo prelazi na pravo. Na nesvršenome studiju pograbio ga je Prvi svjetski rat, izazvan hitcima iz srbske ruke, u gradu Sarajevu, gdje se je Milin mladi duh kalio za subinski put jednog Hrvata do vječnog mraka pod štrikom isto svezanim srbskom rukom. Već 12. studenoga 1910. izabran je na glavnoj godišnjoj skupštini Starčevićanske akademske mladeži za prvog tajnika i preuzeo uređivanje publikacije Mlada Hrvatska.

Koncem ljeta 1914. uvojačen je u austrougarsku vojsku, koja je pod vodstvom nesposobnog generala Poćoreka neslavno ratovala u Mačvi, povijesnoj hrvatskoj banovini, koju su nam ukrali Srbi u službi Turčinu. Ranjen dospijeva Mile u bolnicu u Valjevu, gdje ga zarobljava srbska vojska, s kojom je propješačio Srbiju i Makedoniju pa preko albanskih klanaca dospio u talijansko zarobljeništvo na otočiću Asinaru kraj Sardinije.

Iz zarobljeništva se vraća tek 18. kolovoza 1919. godine i završava studij prava s doktoratom 1920. godine. Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika.

Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom. Krajem listopada 1929. biva Dr. Mile Budak uhićen od  zloglasne policije diktatora kralja Aleksandra i zatvoren na 7 mjeseci zbog političke djelatnosti. Slavko Ježić u djelu “Hrvatska književnost od Početka do danas, 1100-1941, Zagreb 1944. veli za Milu Budaka: “Zabavljen zvanjem i javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu 6-siječanjska diktatura kralja Aleksandra, 1929. nije dala dovoljno slobodnog vremena, zatvorivši ga bez istrage.”

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941.  izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: “Pod gorom” (1930); “Raspeće” (1931);  “Na ponorima” (1932); “Opanci dida Vidurine” (1933), Matica hrvatska  izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka “Ognjište” (1938). Te iste godine objavljen je i roman “Direktor Križanić”, pa onda “Rascvjetana trešnja”, “Na Veliki petak”, “Musinka”(1941), “Ratno roblje”, “Na vulkanima” i “San o sreći” (1942).

Uvečer 7. lipnja 1932. godine, dakle u jeku srpske kraljevske diktature izvršen je na Milu Budaka policijski atantat, iz kojega je teško izranjavan  jedva izvukao živu glavu. Tajni agent režima pokušao mu je batinom smrskati glavu, kao što će to kasnije učiniti hrvatskome učenjaku, istaknutome albanologu Milanu Šufflay-u. Iako teško ranjen, Budak je izbjegao smrti. Zločinačke namjere srpskog dvora nisu se ispunile. Odlazi zbog toga u emigraciju, gdje se pridružuje Ustaškome pokretu Dr. Ante Pavelića, s kojim je i prije surađivao kao istaknuti pravaš. Mile je smatrao ustaše takvima, kao  što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji  i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi  savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije  s nacifašističkom Osovinom  Berlin –  Rim.

Dok je Milan Stojadinovć poljubcima s Hitlerom i Mussolinijem potvrđivao savezništvo srbskog nacifašizma s Osovinskim nacifašizmom, antifašist i antikomunist Dr. Ante Pavelić je ispaštao u talijanskome zatvoru pišući djelo Strahote zabluda, hrvatski ustaše, buntovnici protiv beogradskog nacifašizma nosili su svoju hrvatsku sudbinu izolirani na talijanskome pustom otoku. Zar iz ovoga hrvatski yugokomunisti ne vide da je Srbija, a ne Hrvatska uvodila i sprovodila nacifašizam na prostoru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, pod čijom diktaturom je stenjao hrvatski narod. Ustaški pokret protiv  nacifašističke Kraljevine Jugoslavije su Srbi  proglasili fašističkim,  a yugohrvatski komunisti  su tu velikosrpsku optužbu prihvatili i njome opterećuju i danas sav hrvatski narod, čime ga na samo vrijeđaju, nego ubijaju ustanički duh naroda, kao najpotrebniju i najsvetinjskiju opciju za ustanak protiv svakoga zla. Srbija je rodila autoktoni nacifašizam i pridružila mu je osovinski nacifašizam, a Hrvatskoj je to strašno zlo nametnuto.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak  od 5. do 7. studenoga u Zagrebu,  u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene “Zagrebačke  punktacije”, potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju. Početkom 1934. u Berlinu, gdje je čelnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godišnjak “Nezavisna hrvatska država”. U svibnju 1934.  izlazi mu u SAD-u, u izdanju “Hrvatskog kola”, politička rasprava “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu”, u kojoj opisuje gorko hrvatsko iskustvo u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod jer srpska politika ne prihvaća, gazi i čak kažnjava svaki pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja pregovorima Hrvatske sa Srbijom. Dr. Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom te je uz Marka Došena jedini doglavnik imenovan prije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. Početkom listopada 1934. godine, nekoliko dana prije atentata na diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, Dr. Pavelić ga hitno poziva u Italiju, gdje jedno vrijeme sa ženom živi u zajedničkome kućanstvu s Pavelićevom obitelji.

Deseti siječnja 1935. imenuje Dr. Pavelić doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji. Na Liparima boravi od siječnja 1935. do početka veljače 1937. godine, kada je razriješen dužnosti zapovjednika logora.

Kraće vrijeme živi Dr. Mile Budak u Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate romane: Ognjište, Na vulkanima,  i Rascvjetana trešnja (III. i IV. dio). U okviru procvata odnosa između Italije i Jugoslavije, nakon Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937. godine i nakon sastanaka predsjednika Jugoslavenske vlade Dr. Milana Stojadinovića s talijanskin fašističkim  državnicima, sredinom lipnja 1938. u Villa d’Este, vraća se Dr. Mile Budak u Zagreb, bez dogovora s Dr. Antom Pavelićem. U Zagrebu Dr. Budak organizira zajedno sa Slavkom Kvaternikom domovinski Ustaški pokret i postaje mu politički predvodnik. Početkom veljače 1939. godine pokreće Mile Budak tjednik Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta. U Zagrebu sastaje se Dr. Mile  Budak dvaput s Dr. Vladkom Mačekom i izražava podršku politici HSS-a. Na njihovom trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom zbog njegova nastojanja da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom jer s neprijateljem, koji te tlači ne možeš stvarati prijateljsvo  na takvoj osnovi. Zato napada politiku vodstva HSS-a, ali se istovremeno zalaže za sudjelovanje na izborima 11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade dijela desnice oko publikacija “Nezavisnosti”  i “Hrvatskog borca, ali i “Hrvatskog dnevnika” glasila HSS-a. Povodom Sporazuma Cvetković – Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom “Lajbek je zakopčan”, u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

27. veljače 1940. Dr. Mile Budak je uhićen, ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.)  pušten iz zatvora radi djece te je živio pod strogim policijskim  nadzorom.  Početkom ožujka 1941. narušenog zdravlja odlazi u bolnicu, gdje je krajem mjeseca operiran pa je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao uskrsnu čestitku Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod naslovom. “Uz radosnu zvonjavu Uskrsnih zvona, uskrsnula je Nezavisna Drćava Hrvatska!” Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Prema sigurnim dokazima štitio je nepoćudne i komunistički usmjerene intelektualce od ekstremnih ustaša pa i samoga Miroslava Krležu. Od 02. studenoga 1941. do 23. travnja 1943. bio je hrvatski veleposlanik u Berlinu, a od 23. travnja 1943. ministarstva vanjskih poslova. Posredovao je i sudjelovao audijenciji Miroslava Krleže kod poglavnika, Dr. Ante Pavelića, kojom prilikom  je Poglavnik pokušao privoliti Krležu na uključenje u kulturni život u NDH. Tijekom 1944. više je puta Dr. Mile Budak predlagao Miroslavu Krleži da zajedno pokrenu časopis “Hrvatska”, ali je Krležin eho izostao.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen. Za života Mile Budak je član Društva Hrvatskih književnika (DHK od 1910) i predsjednik za vrijeme NDH. U prosincu 1941. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU u Zagrebu.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine. Ovaj veliki sin svoje domovine Hrvatske završio je život sramnom tragikom velikosrbskog komunističkog bezumlja 07. lipnja 1945. u Zaprešiću.

Za grob mu se ne zna, a grobni križ postavljen od Budakovih štovatelja u zavičajnom Svetom Roku porušili su 2004. neokomunisti i kršitelji ljudskih prava za žive i mrtve:  dipl. intrigantica  i mrziteljica Hrvata – Slovenka Vesna Teršelič, orjunaš Ivo Sanader i njegov pripuz Dr. Darko Milinović… Neka se ovo znade za povijet mladim hrvatskim naraštajima. To isto su učinili ovi nehrvati uklanjanjem spomenobilježja hrvatskome vitezu Juri Francetiću, kojeg su postavili Slunjski domobrani ovom najuspješnijem bojovniku protiv fašističkih četinka Draže Mihailovića, protiv talijanskih fašista, ali i protiv zločinačkih komunista od staljinista Josipa broza Tita. Na ovu sramnu osudu diplomiranog Čovjeka, vrhunskog književnika i hrvatskog domoljuba kao i na rušenje spomen križa mrtvome čovjeku, probuđeni iz groba solferinski pjesnik Lavoslav Vukelić, uzviknuo bi opet snagom vapijućeg i pravednog pjesničkog glasa: “Bože, ako jesi, gdje si!?” Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi:

Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?).  Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji.  Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću).

Budakovo “Ognjište” prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi “Seljaci”, nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U “Ognjištu” je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Bilo je prigovora Budaku. da je u nekim svojim osobama, posebice u Blažiću, jednome od glavnih likova u romanu “Ognjište” dao negativan, zao i nadasve mračan tip čovjeka. Kritičari su išli još dalje, navodeći: “Kakav je morao biti čovjek Mile Budak, gledan iz perspektive zloće njegova Blažića!” Ne može se razboriti čovjek složiti s ovakovim mišljenjem. Ako se radi o jednome superiornijem duhu, o čovjeku snažnog umjetničkog talenta onda su i njegove mogućnosti razvitka u jednome i u drugom pravcu mnogo veće od onih u prosječnog čovjeka. osim toga jedno je slutiti i osjetiti “vidjeti”  u umjetničkoj intuiciji ponore zla u ljudskoj duši, a drugo je u njih se utapati, ponirati i s njima se izmiriti, odbacujući, prezirući i zaboravljajući ushićenja prema višem, plemenitom, prema dobru.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke – vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava  radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć – od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu.

Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

Predstavnik ognjišta – snaga, radinost i predanost hrvatskoj ličkoj sredini, dokončava s ovim tuđincem, koji navještava vremena  savršenih zločinstava. Ostajući nedvojbeno uz dobro, Budak završava svoj veliki roman stavljajući na usta Lukana: “Sveznajući i svemogući oprosti mi, kad znaš da sam mora’! I blagoslovi moje ognjište! Prekriži se, uzme torbu na rame, sjekiru u ruke i udari niz stranu pa naVelebit”. Završavajući dodaje:

“Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta”.

Nastavak o drugim djelima Mile Budaka slijedi!

Izvor:

Posvećujem ove redke pokojnoj supruzi Vlasti rođenoj u Budakovome Svetom Roku, odrasloj u Zagrebu, gdje se je družila s Budakovom djecom, napose s vršnjakinjom Grozdom, koju je  kao djevojčicu zaklao krvnički nož komunističkih zločinaca i bacio u neku od jama slovenskog alpskog krša.

Izvor: Mr. sci. Dragan Hazler

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.