Aktualno

Fabijan Šovagović-Faba!

big1_seljacka-buna-sl2-preview

Fabijan Šovagović rođen je 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima, slavonskom selu nedaleko Valpova, kao najmlađi od četvero djece u obitelji Josipa i Tonke. Oba roditelja umrla su rano, pa je Fabijana, brata mu i sestre zbrinula obitelj strica Šime. Događaje ratnog djetinjstva Šovagović je kasnije opisao u drami “Sokol ga  nije volio”.  Srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku. Nekoliko mjeseci je i radio kao građevinski tehničar, mada mu je teatar već tada ušao pod kožu. Režirao je i glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kovačićevu “Jazavcu pred sudom”), a potom u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Ujesen 1953. upisuje studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Godina 1957. je godina diplomiranja i angažmana u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK), koje će kasnije ponijeti prezime svog osnivača Branka Gavelle.

Prvu “službenu” ulogu ostvario je za vrijeme studija u Krležinoj “Golgoti”, kao Radnik desne grupe. Do 1965. na daskama ZDK-a odigrao je dvadesetak uloga (Susjed u Božićevoj “Ljuljački na tužnoj vrbi”, Lord u Shakespearevom “Macbethu”, Arlekin u Kaštelanovom “Pijesku i pjeni”, Dživulin u “Dundu Maroju” Marina Držića, Kapetan u Strindbergovom “Mrtvačkom plesu” i dr.).

Krajem 1966. postaje članom Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nakon što je neko vrijeme imao status slobodnog umjetnika. Do 1972. na daskama najveće kazališne kuće glumio je u dvanaest predstava (Estragon “U očekivanju Godota” Samuela Becketta, Aleksa u Nušićevom “Sumnjivom licu”, Demosten u Kušanovom “Spomeniku Demostenu”, Lenbach  “U agoniji”  Miroslava Krleže, Gašpar Alapić u “Generalu i njegovom lakrdijašu” Marijana Matkovića i dr.), a osim samih predstava Šovo je i recitirao – Ujevića, A.B. Šimića i Krležu. Često je nastupao i na Dubrovačkim ljetnim igrama (Cezar i Klaudije u Shakespearovima “Juliju Cezaru” i “Hamletu”, Don Lope u Calderonovom “Zalamejskom sucu” itd.).

Šezdesete godine su i godine Fabijanovih privatnih radosti. Godine 1962. oženio se Majom Blaškov, djelatnicom u izdavačkoj kući “Mladost”, koja mu je podarila dvoje djece, buduće glumce, Anju (1963.) i Filipa (1966.). Fabijanov kum na vjenčanju bio je kolega Krešimir “Baćo” Zidarić. Obitelj Šovagović živjela je u centru Zagreba, na adresi Mesnička 14.
Ponovo u svojstvu slobodnog umjetnika Šovo se pridružuje putujućem “Teatru u gostima”, pod vodstvom Relje Bašića. U četiri sezone odigrao je oko 700 predstava u djelima Kundere, Nasha, Mrozeka i Kušana. Godine 1979. godine ponovo postaje članom Dramskog kazališta Gavella i piše dramu “Sokol ga nije volio”, koja će premijeru doživjeti u sezoni 1981./82. u režiji Božidara Violića. Osim u navedenim kazalištima, Šovagović je nastupao i na daskama Zagrebačkog kazališta mladih, Teatra ITD, Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, s Histrionima…(vidi pod kazališne uloge).

Pred filmskim kamerama počeo je glumiti u “Svoga tela gospodar” Fedora Hanžekovića 1957. godine. U karijeri je glumio u sedamdesetak filmova. Najviše filmskih ostvarenja snimio je s Vatroslavom Mimicom, Antunom Vrdoljakom, Krstom Papićem i Zoranom Tadićem. Iz  bogatog opusa izdvajaju se uloge: švercera satova u “H8” (N. Tanhofer,1958.), Jože Svetog u “Brezi” (A. Babaja, 1967.), nesretnog mladoženje u “Lisicama” (K. Papić, 1970), razočaranog intelektualca alkoholičara u “Novinaru” (F. Hadžić, 1979.), profesora u provinciji u “Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj” (K. Papić, 1974.); pamti se i Šovo kao Matija Gubec u “Seljačkoj buni” (V. Mimica, 1979.),  zatim u ulozi pedantnog statističara u “Ritmu zločina” (Z. Tadić, 1981.), te kao čovjek iz naroda protiv buržoazije u “Ambasadoru” (F. Hadžić, 1984.). U westernu “Protuva” (Z. Čalić, 1973.) uz Fabijana se pojavljuje poznati američki glumac Kirk Douglas. U filmu “San o ruži” (Z. Tadić) uz velikog oca zaigrala je i kćerka Anja. Zajedno su glumili još 1980. u Histrionima, u Shakespearovoj “Oluji”, i to upravo oca i kćerku, Prospera i Mirandu.

Nezaboravne su i Šovagovićeve uloge u televizijskim serijama. U Štivičićevo-Hetrichovoj “Kuda idu divlje svinje” glumio je Milu Vrbicu, žandara sklonog čašici. U antologiju je otišao i dida Kikaš iz Raosovih “Prosjaka i sinova” (režirao Antun Vrdoljak), zabranjene serije u doba “hrvatskog proljeća”.“U registraturi” je glumio oca Ivice Kičmanovića u vječnoj svađi sa susjedom. Osim spomenutih, vrijedi izdvojiti serije Sam čovjek, Punom parom, Velo misto, Jelenko itd.

Posebno mjesto u biografiji pripada filmskom uprizorenju Šovagovićevog “Sokola” koje se događalo 1987. i 1988. na lokacijama rodnog kraja, u selu Selci kod Bizovca. Posebnost “Sokola” na filmskom platnu je prvo javno spominjanje događaja iz 1945. godine, tj. križnog puta Hrvata na Bleiburgu. U režiji Branka Šmita uz Fabijana je tada na filmu debitirao sin Filip, a kao statisti  se u velikom broju pojavljuju Šovin brat, rođaci i prijatelji “pokraj Karašice”, iz Ladimirevaca. Film je u kinima vidjelo više od trideset tisuća gledatelja, što je za hrvatsku kinematografiju odličan prosjek.

U proljeće 1990. Fabijan je u vikendici na bračkom Supetru doživio prvi moždani udar. Iako je od tada opaka bolest postala sastavnim dijelom njegovog života,1991. je odglumio sporedne uloge u “Čarugi” Rajka Grlića i “Đuki Begoviću” Branka Schmidta. Godine 1994., glumi svoju posljednju veću filmsku ulogu u Schmidtovom “Vukovar se vraća kući”. Oproštaj s kazalištem doživio je na daskama matične “Gavelle” 1995. kao Gulisavi Hrvat u Držićevom “Dundo Maroju”. Teško bolestan pojavljuje se 1999. u filmu “Zamrznuti kadar” Branka Ištvančića.

Desetljeće bolesti proveo je na relaciji Mesnička 14 – Vinogradska, od stana do Bolnice Sestara milosrdnica – i natrag. Povremeno je odlazio na oporavak u Krapinske toplice, ili u svoju kuću u Donjem Podotočju kod Novog Čiča, gdje se od sredine osamdesetih s nećakom Josipom aktivno bavio poljoprivredom, stolarijom i građevinarstvom, nesuđenom strukom.

Moždani udari nisu birali ni mjesto ni vrijeme napada.  Upravo u Donjem Podotočju Fabijana je 5. listopada 1991. zadesio drugi udar, kada je slušao vijesti o četničkom napadu na Dubrovnik. Sljedeći se dogodio u Bizovačkim toplicama nakon povratka s prve linije gdje je gardistima recitirao ulogu Prospera iz Shakespeareove “Oluje”. Nakon već spomenutog posljednjeg nastupa u “Gavelli” Šovo je od silnog uzbuđenja ponovo završio u bolnici. Stanje se u drugoj polovici devedesetih samo pogoršavalo.
Od proljeća 2000. velikan hrvatskog glumišta bio je smješten u privatnom sanatoriju “Gornji grad” u brdu iznad Gajnica. Tamo je ostao do fizičke smrti, u zoru prvog siječnja 2001. godine.

Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, i to četvrtog siječnja, na svoj nedoživljeni 69. rođendan. Iza sebe je ostavio ženu Maju, djecu Anju i Filipa, unuke Klaru, Anu i Josipa, te ostalu ladimirevačku rodbinu. Ostavio je prijatelje, snove, uloge, riječi i zapise načinjene na jedan poseban način koji je već za njegovog života prozvan “šovagovićevskim”. Ostavio je majku Slavoniju natopljenu suzama, bolnim, istinitim, stvarnim suzama kakve su i njegove u spotu “Ne dirajte mi ravnicu” Zlatnih dukata. Došli su na oproštaj ti najbolji hrvatski tamburaši kako bi još jednom svi zajecali “Večeras me, dobri ljudi…”, ali Onaj Kojem Su Pjevali plakao je negdje na drugom svijetu. I pjesma o neveseloj bijeloj golubici, Anjin glas za kraj; “kako ne bi jadna nevesela bila…”; dvije pjesme po kojima će ga pamtiti, dvije pjesme za privremeni rastanak s čovjekom osobenjakom, sa slavonskim seljakom, s jednim od najvećih hrvatskih i europskih glumaca ikad. Sudbina prebrzo smještena između vječnosti i Bolleovih arkada. Njegovo ime bješe Fabijan Šovagović.

Izvor: http://www.fabijan-sovagovic.com/

     …

     

1 Comment on Fabijan Šovagović-Faba!

  1. PISMO HRVATSKOG EMIGRANTA: TKO JE ANTE GRANIĆ ? | Kamenjar
    kamenjar.com/pismo-hrvatskog-emigranta-tko-je-ante-granic/

    Sviđa mi se

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: