Aktualno

1991, Vinkovci Pikova zgrada, i vinkovačka bolnica!

Pikova zgrada 1991, u Vinkovcima, prije nego je zapaljena, i izgorila. Zenga roka iz protuavionca. Kanister rakije kraj njega. A Dumina i ja punimo spremnike. Tomac dere iz Browinga, prema Mirkovcima. Tomac Zlatko, znali smo se i od prije iz grada, kao i sa ovima dolje navedenima, bio je od početka do kraja u ZNG. Borben, tih…

Užurbano sve.

Roji se sve od sile, volje, i želje za slobodom. Netko jednom reče, ako padne sve, visit će mo kao kuglice na borićima, ali uz cestu. Po stablima. Mislim da je to bio Janko Fa, kasnije zapovjednik 109. vinkovačke Brigade. Uz sve te praskove, oni pucaju po nama iz minobacača, i topništva. A Anja Šovagović se raspjevala ori sve…heheheheheh! Lili Marlen. Trese se sve i od Zlatnih Dukata, Slavonaca koji su dizali tlak, kako nama da budemo borbeniji, tako i išli na živce svim mrziteljima Hrvatskog glasa, i samog spomena imena hrvatskoga.

Imao sam respekta prema njemu, Zengi. Imao je hladan pogled tih dana. Bio je i malo nagluh od detonacija, i praskova. No to ga nije smetalo, niti malo da im zaprži “pasulj”! Kanister sa 5 litara rakije šljivovice, umjesto vitamina C, B, D, i željeza je bio kod njega, iz kojeg smo svi pomalo odpijali. Odore su nam bile ove naše skrojene kod nas u tekstilnim tvornicama. Kapa sa hrvatskim grbom. Kasnije su došle američke.

Znali smo posao, kada smo punili spremnike: Jedan zapaljivi, jedan normalan, i jedan pancirno/probojni. Pa sve iznova, dok ne popunimo burad (spremnike). A onda nosi gore Zengi, koji je bio ljut, Bog te tvoj, k’o zmija. Da ga je kojim slučajem ugrizla, pala bi momentalno u komu od otrova u sebi. Zato sam kao medicinar gledao sa strane i upozoravao: ne prilazi, mogao bi se netko ozlijediti!

Dumina, najmlađi od tri brata, imena Ivica Pavlović, je šutljivo punio spremnike, kao i ja sam. I kasnije smo bili skupa u SJP Krpelj. Berislav njegov najstariji brat je invalid danas, ostao je bez noge. Bio je u specijalnim postrojbama 1991. Antun, srednji brat, nadimak mu Gatina, invalid, ranjen je u Bosni. I otac pokojni im je bio u ZNG. Umro je prije nekoliko godina. Ivica je pričao da je svirao šargiju. Čitava obitelj, je bila u ZNG-u. Malo je bilo takvih. Nakon epizode na PIK-ovoj zgradi, selimo kao sanitet u Nuštar, pod zapovjedništvom Dražena Bliml. Ukupno mi: Milan, ja, Lux, i dr. Kapulica. Kasnije dolaze Bato i Rale, dva Hrvata Pravoslavca, koji su bili bolji od mnogih koji su se busali u prsa, kao pojedine Hrvatine, koje kada pukne petarda, odoše u Zg na liječenje.

Tih dana je detonirala i eksplozija prema Mirkovcima na pruzi, i to vagon pun eksploziva, a usmjerio ga je tamo legendarni Hijena, Mađar, legionar koji je obučavao HOS-ovce. Čitava PIK-ova zgrada se zatresla od detonacije. To je bilo tako u to doba. Bez milosti su bili prema nama. Mi smo bili drugačiji. Uhićivali smo i dovodili u MUP Vinkovci, za razmjenu, jer je bilo puno zarobljenih Hrvata, iz okupiranih sela. Vinko Boto, je bio jedan od njih. Njega su razmjenili kada sam sa Vladom Đerekom zarobio, prvi dan dva četnika, a drugi dan još jednoga. Vlado Đerek je bio jedan od tri brata, iz vrtnog naselja u Vinkovcima. Po činu je bio zapovjednik desetine, i zadužio je snajper, sa kojim je čistio četnike na pravcu od bolnice vinkovačke prema Mirkovcima, točnije na smetlištu, jer su tamo preko noći znali prilaziti, trojkama, četvorkama. Od ova prva dva je bio jedan koji je imao rokovnik, sa ćirilicom ispisan. Ja ga upitah, kakva su to imena, a on ostade “šlogiran”, i još veli: “Znam ja tebe iz grada”! -:Učinilo mi se na trenutak kako je zaboravio u koga je pumparica 12# “Mosberg”, i da se pokušao bahatiti, iako nije bila prigoda za to, jer nije ih bilo deset na jednoga, i nije bilo nikakve “slave”njihove. Ušutio je vrlo brzo, i sproveden kampanjolom u MUP Vinkovci. Vinka Botu su oslobodili, naredni tjedan. I on je umro prije nekoliko godina. Legenda iz Jankovaca, je imao običaj doći u kafić i kazati: “Mala daj jednu pivu!”:-Koju;- bi upitala konobarica. On bi kazao: “Otvorenu!”

Taj dan kada smo došli u vinkovačku bolnicu, smo se popeli na treći kat, i gledali kroz razbijene prozore prema smetlištu. Bilo nas je trojica. Đerek, ja, i još jedan čovjek iz Vukovara, koji je imao na sebi, mislim da je bio borbeni ranac…dosta je čudno izgledao, za taj dan. Nekako se nije uklapao, uostalom kao nitko od nas u tom ratnom paklu. U jednom trenutku začulo se ispaljenje raketa VBR-a kao i detonacije svuda po gradu. Kroz prozore razbijene smo mogli vidjeti kako rakete padaju po krovovima, i kako pršti crijep, na sve strane uz crvenu izmaglicu. Tada vukovarac ispali foru: Ajd jedan od Vas, neka pogleda, ili neka proviri van…bolje da netko od Vas nadrapa, nego ja. Pogledali smo se, i nasmijali do suza. Tog čovjeka nisam nikada više vidio. Imao je brkove, i sada kada se osvrnem, mislim da je bio dobro preplašen od granata i raketa. Ovo je mali isječak iz moga sjećanja, na 1991 godinu, na Vinkovce i sjećanje na par dragih ljudi, koje nisam spomenio, a koji danas nisu više tu, ali nas obilaze, uredno.

 

 

 

 

%d bloggers like this: