Aktualno

Godišnjica smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića!

starcevic

Ante Starčević (23. svibnja 1823. – 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po kojima je bio poznat u cijelome Žitniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu – što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.

Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava – neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio “sveti cilj”. On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran.

Izvor: SHP

%d bloggers like this: