Aktualno

Od škole imam malu maturu, da bih danas bio u politici, te krojio sudbinu naroda!

TERMINATOR GENISYS

Saborski zastupnik znade sve, a lijepi osmijeh sa blistavim zubima, im se ne skida sa lica. Jesam li ja ćaknut, ako bih kao Predsjednik rep. Hrvatske, poslao u zatvor zločince, ili im udario u putovnice žig: Persona non grata? Ako jesam, onda znadem da imam više u glavi od hrvatskog političara, jer je moja zamisao, nenasilna, i moguća, samo jedinstvom kojeg rasturaju strani špijuni. Pa neka idu doma odakle su i došli. Sabornike to ne interesira, jer njihova obitelj i članovi obitelji nisu ozlijeđeni niti poniženi, za čitav život. Ljude su pilali na pola, sjekli, klali, a naši političari su šutjeli, jer nemaju petlju zarad EU. Briga ih za malog čovjeka. SA ROGATIMA SE NEMA TKO BAVITI, jer ih je strah vlastite sjene. Rogate treba vezati za rogove, i onemogućiti. “Šaljivđžije iz Srbije” nam se dodvoravaju, špijuni su u Saboru, Dodig prijeti, a naši sabornici se smiju i umišljaju, da su predstavnici nečega ili nekoga. Ne. Nisu. Jer imaju vlastite ambicije i interese!

Jesam li ja ćaknut, ako bih kao Predsjednik rep. Hrvatske, poslao u zatvor zločince, ili im udario u putovnice žig: Persona non grata? Rijeka suza koja je isplakana nije dovoljna, niti Saboru niti poslušnicima. Mislio sam tada kako će još uvijek postojati zrnce sućuti u njima, no ne pokazuju ama baš ništa. Nije novac sve ako se dade žrtvama, 10.000-15.000 kuna ili eura. Mislim da bi veća zadovoljština bila, da se silovatelji, koljači, ratni zločinci procesuiraju i protjeraju tamo u Srbiju odakle su i došli nakon pomoći Kralja Tomislava Srbima protu Bugara. Njihovo doseljavanje u Hrvatsku, je donijelo i previše zla i mislim je red da se konačno počiste redovi od sotonističke tvorevine, koja je donijela zlo, zlo, zlo i samo zlo.

Mislim da su sudjelovali i u ubojstvu Kralja Dmitra Zvonimira, jer ne postoji upisi u knjige rođenih kao par stoljeća poslije, stoga opravdano sumnjam u istinitost navoda da je Hrvat na Hrvata digao ruku a pogotovo na hrvatskog Kralja Dmitra Zvonimira, koji je upamćen kao veliki Kralj, i bio dobar.

Sumnje je sve više da su povjesničari pogriješili, ili da su crkveni spisi falsificirani jer nikome od svećenstva koji su vodili zapise, i bilježili događanja, nije bilo do zamjeranja, sa pokvarenim Srbima koji su ono što su dobili na korištenje, prisvojili, i pri tom još izvrijeđali domaćine starosjedioce, i još nanosili zla neviđena hrvatskom pučanstvu.

1 Comment on Od škole imam malu maturu, da bih danas bio u politici, te krojio sudbinu naroda!

  1. Otporaš
    Naslov: Re: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića – generala DrinjaninaPostPostano: sub stu 22, 2014 20:49
    Online
    Avatar

    Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
    Postovi: 228
    POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA (3)

    HRVATSKA I USTAŠTVO (24)

    (” Mi Hrvati smo skloniji (po)vjerovati strancu i tidjincu, radije nego Hrvatu “. Petar Boban, Gabrić, svomu sinu Milanu na Novu Godinu 1973. u San franciscu.”)

    Piše: general DRINJANIN

    ” OBRANA ” br. 18-19, 1964.

    Nastavak – U nedjelju svetu, u kutiju petu –

    U mojim djetinjskim moždanima nastao je jedan nemir, koji me prati do dana današnjega. Ne radi se o tome što sam ja mogao misliti o demokraciji u ono vrijeme ili što moram misliti danas. Ono malo znanja što sam mogao imati študirajući s velikim interesom povijest stare Grčke, imperativno mi je govorilo, da razmišljam o tome – kako bi zapravo trebalo uredjivati odnose medju ljudima i onda – odnos ljudi prema državi tj. vlasti. Na moju sreću ili nesreću, uvijek sam nastojao uskladiti nekako ono što sam učio sa onim što sam oko sebe vidio.

    Govorio sam sebi, da je to vrlo lijepo kako su stari Grci uredjivali svoju demokraciju, ali kako se može provoditi demokraciju u Ljubuškom, gdje su vlast i država bili srpski žandari, a vrhovna vlast pripadala žandarskom naredniku, kojeg je cijeli Ljubuški zvao Cigo. On je bio Srbijanac, vrlo mrka izgleda i sa crnim brčićima. Imao je i konja, isto tako crnoga, kojega su ljubuška drčulija zvala isto tako Cigo. Tako su ta dva – Cige – zapravo bili strah i trepet Ljubuškog. Konj Cogo je bio objesan, jer kako su rekli seljaci, jeo je previše zobi, a nije orao, za razliku od domaćih kljusina, koji su teško i neprekidno vukli i orali, te pasli ono trave, pa da nije bilo žitavih rojeva muha, koje su ih grizle – mnogi od njih ne bi se od prevelika umora ni micali. Naši kiridžije su imali jače konje, jer su morali ići u Čapljinu na štaciju (postaja, stanica, kolodvor, pristanište, jer vlak je dolazio samo do Čapljine, mo. Otporaš) za tovar svake vrsti robe i za razvažanje po slabim cestama i udaljenim selima. Popularni ljubuški kiridžija Hamdija znao je pred hotelom reći : “Ne bi Cigo tako mahnito i objesno kasao, da je morao dovući pet kvintala iz Čapljine, a ni gazda mu, narednik Cigo, ne bi divljao po ljubuškoj čarsiji i gonio djecu i žene po mahalama, da je jutros tih pet kvintala istovario !”

    Može nekome biti i glupo ovo rezoniranje, ali ja ne pišem ono sšo drugi misle, nego ono što sam ja osjetio, kao bosonogo i pure gladno dijete, čijem su ocu Srbi odbili bubrege godine 1918. i ubila ga u Trebinju, zatukli ga – kao psa – kako se govorilo u Ljubuškom, a onda ga onako izmrcvarena izbacili, na sam Božić, u podrum zandarske kasarne, gdje je osvanuo na Stjepanje (dan iza Božića 26 prosinca, moja opaska. Otporaš) smrznut.

    Ja sam sebi postavljao pitanja, a postavljali su ih i sve one male žrtve srbijanskog zuluma. Sami smo sebi davali odgovor : Cigu i njegove žandare mogu potamaniti samo naši Radićšani, koji su u vojničkim redovima stupali kroz Ljubiški idući na misu – na Humac. (Dakle, Maks Luburić je iz sela Radišića, župa Humac. Čovjek koji se bavi knjigom i biografijom Maksa Luburića je pronašao u crkvenim knjigama na Humcu da je otac Maksa Luburića umro od nasilne smrti 5 listopada 1918. godine, gok general ovdje govori da je to bilo na sam dan Božića ili dan poslije. U svakom slučaju taj zločin i ubojstvo svojeg oca Vjekoslav Maks Luburić kao pet i pol godina dječak nije mogao zapamtiti detalje, ali svakako je o tim detaljima čuo mnogo puta od ukućana i susjeda, koja su se prepričavala onako kako je tko zapamtio. Mo, Otporaš)

    I sada na Gavranovoj kući čitam plakate : U nedjelju svetu, u kutiju petu ! Nešto se lomilo u meni. Mislio sam na mog pokojnog oca i na izgladnjelu moju braću i sestre, koji su dijelili gorku sudbinu ljubuškog krša i dugi niz godina nisu se ni kruha pošteno najeli. Mnogi su naši seljani pravili kruh iz “sirka” od čega su se u bolja vremena pravile metle, a država je zaradjivala na našem duhanu teške milijune i, da nije bilo šverca i fratara, koji su spašavali hrvatsku djecu odpremajući ih u gornje hrvatske krajeve, moja bi generacija bila potpuno krepala (izvorno tako stoji u tekstu, moja opaska) od gladi. Pekla me je savjest, jer sam ipak u Napredkovom konviktu bio sit, dok su moji nekada željeli i grumen pure, a nekada je trebalo kilometrima ići za bokal vode. Cigin se je Cigo propinjao na zadnje noge od bijesa, a Ljubušaci u znoju i krvi plaćali svoj danak Jugoslaviji. Oba su Cige išli obijesno kroz Ljubuški, a izgladnjeli i pokunjeni Ljubušaci pitali se : dokle će ovo trajati ?

    Radić je bio ne sumnjivi vodja hrvatskog sela i čitavoga hrvatskog naroda. Poneki gradjanin ili student spominjao je i Trumbića i njegov federalizam, a poneki musliman je govorio o Ocu Domovine A. Starčeviću, (vjerojatno zato što je Otac domovine dr. Ante Starčević u svoje vrijeme rekao da su najplemenitije hrvatske krvi upravo bosansko/hercegovački muslimani, moja opaska) koji je davao jasne dimenzije onome pojmu, kojega smo mi znali “naštvo”. Ali, narod je za Radića, a Radić je za hrvatsku seljačku Republiku. I sada sam se pitao : kako ćemo se riješiti Cige i njegovih žandara, a kako ciganske dinastije Karadjordjevića ?

    U nedjelju svetu, u kutiju petu !- glasila je parola. Ja u nju nisam vjerovao ni tada, i ne vjerujem danas. Čovječiji se život sastoji iz mnogo malih dogadjaja. Ja se nisam kroz čitav život mogao osloboditi pomisli na razmrskano i smrznuto tijelo moga dobroga oca. Pa kad bi i htio nisam to mogao, jer me je cijeli Ljubuški na to podsjećao. Dobri Edhem M., koji je imao pokraj osnovne škole obućarsku radnju, znao me je pogladati po glavi i reći : “Je li, mali, ti si Ljube Luburića sin?” Znao mi je dati dinar za “štrucu” kruha, jer je znao, da je nekada moćna obitelj Luburića bila uništena i rastjerana. Stari Hasanaga Gujić bio je namještenik kod djeda mi pok. Franje, i znao mi je reći : “Eto, sinko, takav zemen došao”. Ja sam mnogo razmišljao – kakav je to “zemen” i zašto je došao, ali sam i postavljao konzekventno pitanje : kada će se – privrnuti – taj zemen, i kako će se to napraviti, i tko će to napraviti? Prema mojem mišljenju to je trebao biti Stipica Radić. Ali kako?

    Kada bi svi Ljubušaci stavili gumenu kuglicu u – petu kutiju, i onda ostaje Cigo. Stariji su govorili o tome, kako se presipaju kuglice iz jedne kutije u drugu, pa ljudi protestiraju, a onda, zna se, degenak i bakbuk, kako se zvalo zatvor u ona vremena.

    Tako se u mome mozgu izgradjivala veoma primitivna ideja o politici i demokraciji. Radić bi trebao povesti Radišćane i ubiti Cigu i njegove žandare, stvoriti našu vlastitu Republiku i nju voditi “kako Bog zapovida”. -Tako je onda trebalo pošteno platiti naš duhan- kako je to fra Dominik Mandić uvijek zahtijevao, i onda eto Hamdiji posla, da sa kiridžijama dovuče kokuruz iz Čapljine, a zob dati konjima koji oru i vuku kola.

    Radić nam je izgledao kao jedno nadnaravno biće., koje se ne bavi ljudskim stvarima, nego kao da je došao na zemlju zato, da hrvatskim seljacima kaže, da su i oni ljudi, da su i oni Hrvati, i da imaju kao i svi drugi pravo na svoju Republiku. Ja sam sam sebi dočaravao Radića, kao nešto mističnoga, kao nešto slično kreaturima iz grčke mitologije. Ali dogodilo se je, da je stvarnost bila i previše kruta. Tako sam mome profesoru povijesti u trećem razredu gimnazije rekao, da mi se sve to dopada, ali da ne vjerujem, pa čak ni u samoga Zeusa. Uistinu, povijest me je zanimala, a ako sam nekada “šepao” u nekim predmetima ili su me neki profesori proganjali radi moga hrvatstva, iz povijeti sam uvijek imao dobre ocjene i, zahvaljujući interesu za povijet, počeo sam istraživati povijesnu istinu moga vlastitoga hrvatskoga naroda, što me je opet dovelo do spoznaje – da se za slobodu treba boriti s oružjem u ruci.

    Dok sam gledao sve to, i kutiju – petu, i moj Ljubuški, i narednika Cigu, mnoge su se misli ukrstale u mojoj glavi. Otrčao sam kući, ostavio školske knjige i odlučio poći tamo kuda bude išao pok. Stipica, da ga čujem i vidim, te da ga upitam – kako on misli riješiti pitanje Cige i ljubuških žabdara? Cijelo to vrijeme pratio me je lik mog dobrog oca. Kao da me je opiminjao, da se čuvam i ne doživim njegovu sudbinu.

    Put me je doveo u zadnje selo ljubuškog kotara, u Veliku Goricu kraj Imotskog.

    (Uzvišeni čitatelji, ako pomno pratite malo poduži uvod generala Drinjanina i opis njegova mladenačkog života, moći ćemo kamokud bolje razumijeti čašu koja se puni hrvatskog GNJEVA. Njegovi opisi “Prigodom smrti Vladka Maceka” će mnogima pojasniti mnoge stvari. Otporaš.)

    Nastavlja se.

    Objavljeno: 13.05.2009. u 20:10h
    Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 964

    colonia.tino
    13.05.2009 23:29 h
    Slažem se dragi kolega Otporaš, nije bilo lako, i danas to još uvijek nije, uvesti demokraciju u neke djelove na nekada povijesnom teritoriju Hrvatske. Hrvatska je dugo bila pod okupacijom i narod je naravno pronašao svoje lidere, u prvom trenutku Starčević, zatim Radić, pa tek Tuđman je uspio donekle ostvarti ono što je Luburić u emigraciji i govorio, ” izmirenje sinova ustaša i partizana “…

    colonia.tino.
    Domobran
    14.05.2009 00:25 h
    coloni.tino Slažem se što ste rekli. Istina je da smo uvijek tražili načina/salameta kako poboljšati u ona vremena našu hrvatsku situaciju. Vrijeme dolazi i odlazi i mi mladji, a uvijek će biti mladji, znamo samo ono i onoliko koliko nam se je pričalo i što smo u “školama” naučili. O tome general Drinjanin i piše u svojim uspomenama povodom smrti dr. Vladka Mačeka. Sve što bih želio je to: da uvaženi čitatelji prate, bilježe sve ono što misle da je točno ili nije, što su znali i što nisu znali, te na koncu njegovih, generala Drinjanina, opisa stvore sliku onakovu kako to uzvišeni čitatelji sami uvide kako je došlo do onoga što je došlo i dali je uopće moralo doći do toga što je došlo.

    Sviđa mi se

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: