Heroji: STRANI DRAGOVOLJCI U HRVATSKOJ!

BROJNI STRANCI bili su dragovoljci u Domovinskom ratu i nedavno su osnovali udrugu, a Nacional donosi priče petorice bivših boraca HV-a koji su početkom 90-ih ratovali na najtežim ratištima i sad samo žele da ih ne smatraju poludjelim plaćenicima

PONOVO ZAJEDNO Dvadesetak stranih dobrovoljaca okupilo se prošlog tjedna na OvčariU četvrtak, 19. studenoga u ranim popodnevnim satima, petnaestak sredovječnih stranaca sa zelenim beretkama na glavama okupilo se na Spomen-području Ovčara. Dovezli su se iz Vinkovaca osobnim automobilima, ondje se postrojili i položili vijence i svijeće u znak poštovanja prema žrtvama koje su srpski zločinci likvidirali na Ovčari nakon pada Vukovara.

Osim ekipe Nacionala i nekoliko ljudi koji su se ondje zatekli kako bi osobno odali počast žrtvama, ondje nije bilo drugih novinara ili javnih osoba. Bili su to strani dragovoljci koji su se u Domovinskom ratu borili za slobodu Hrvatske. Prvi put počeli su se okupljati prije tri godine, a od prije nekoliko tjedana uspjeli su i formalno registrirati Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskog rata.

“Svake godine kad se sretnemo neki moji ratni prijatelji sjednu za stol i počnu plakati. Pričaju, evociraju uspomene i plaču. I to zna potrajati, jer su emocije odveć jake”, izjavio je za Nacional Gaston Besson, dragovoljac Domovinskog rata i vinkovački zet koji za sebe kaže da je postao stopostotni Šokac.

“Ove godine skupilo nas se oko 25. Svake smo godine malo bolje organizirani i dobivamo sve više javne podrške. Ove godine nakratko su nam se pridružili i podržali nas vinkovački gradonačelnik, nekolicina generala, kao i predstavnici Crkve. Nakon više od godine dana administrativne borbe uspjeli smo registrirati Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskog rata. Svi koji su stigli iz inozemstva sami su si platili put. Prije 17 godina počeli smo se vraćati svaki u svoju zemlju i činilo mi se isprva da će na koncu ispasti kao da nismo ni postojali. stranicu do brojke od 465 ljudi koji su u Hrvatsku došli ratovati kao strani dragovoljci, imamo njihove osobne podatke, ponešto fotografija iz ratnih dana, kao i ime jedinice u kojoj su ratovali. Od te brojke čak su 64 čovjeka poginula, a 84 bila ranjena, uglavnom teže. Unatoč svemu, samo nas dvadesetak imamo status branitelja, što možemo zahvaliti kompliciranoj hrvatskoj administraciji. To je prava sramota, ako se uzme obzir da je hrvatska država dala status branitelja za 500.000 ljudi od kojih najveći dio uopće nije vidio frontu”, izjavio je za Nacional Besson.

On tvrdi da nije samo komplicirana administracija kriva za poteškoće u ostvarivanju njihovih prava. Neki od njih žive u inozemstvu i nemaju vremena ishoditi sve potrebno, a neki su ratovali i pod lažnim imenima kako bi izbjegli da ih po povratku u njihove zemlje ne strpali. Međutim, zahvaljujući internetu počeli smo se povezivati, kreirali svoju internet stranicu te počeli komunicirati. Nakon dvije godine rada i komunikacije došli smo ju u zatvor zbog ratovanja u Hrvatskoj. “Neki su nas ljudi zbog odlaska u Hrvatsku nazivali ludima, plaćenicima, ili naprosto fašistima, što je neistina. Bilo je nekih luđaka koji su došli iz inozemstva u to vrijeme, ali oni nisu ni stigli do fronte, nego su stvarali probleme po Zagrebu i uglavnom se napijali. Najveći dio nas bio je raspoređen po raznim brigadama, na bojišnicama, i borio se za slobodu Hrvatske. Danas najvećem broju nas nije u cilju dobiti mirovinu ili privilegije, nego nam je samo stalo da nas u Hrvatskoj ne zaborave”, kaže Besson. Gaston Besson stigao u Hrvatsku krajem listopada 1991. kao fotoreporter koji je surađivao s nekoliko francuskih novina, uključujući i Paris Match. Izvještavao je s nekoliko raznih ratišta.FOTOGRAFIJA 6. BOJNE HOS-a U VINKOVCIMA 1991., u kojoj je bilo puno stranih državljana

“Kao mlad bio sam u francuskoj vojsci, a nakon toga postao sam ratni reporter. Kada sam stigao u Hrvatsku, u zraku se mogla osjetiti smrt. Nikada takvo što nisam osjetio. Nakon deset dana bacio sam fotoaparat i uhvatio se puške. Vukovar za mene naprosto nije bio samo još jedna ratna priča. Bila je to nevjerojatna tragedija”, kaže Besson. Besson je za vrijeme rata u Hrvatskoj ranjen tri puta. Zadnji put ranjen je u koljeno. Nakon tog posljednjeg ranjavanja vratio se u Francusku, gdje se rehabilitirao više od godinu dana. Kaže da se tada morao prisiljavati da zaboravi na rat, jer mu je glava bila puna jezivih prizora. Prvi put se vratio u Hrvatsku prije dvije godine, jer je osjetio da je za to sazrelo vrijeme. Besson je prošao nekoliko raznih ratišta, u Hrvatskoj i BiH. Uglavnom je bio u jedinici HOS-a, a kasnije i u bojni Frankopan. Jednom prilikom pomagali su evakuirati civile iz Cerića u Nuštar. “Tada sam iz sela iznio nekoliko djece, među njima i jednu 6-godišnju djevojčicu, čija je majka iz obiteljske kuće uspjela iznijeti samo jedan nož. Kad sam se prije dvije godine vratio, upoznao sam svoju sadašnju suprugu Ivanu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ubrzo smo se vjenčali, živimo skromno u Vinkovcima i danas imamo dvomjesečnu bebu. Tek sam poslije od nje doznao da ju je jedan strani vojnik u uniformi HOS-a iznio iz Cerića pred četnicima. To sam vjerojatno bio ja. Mislim da me sudbina tako povezala s Hrvatskom na više načina”, kaže Besson.

Besson je uspio dobiti hrvatsko državljanstvo, a nedavno su mu priznali i 20-postotni invaliditet. Nigel Patrick Balchin u Hrvatsku je stigao u lipnju 1992. Prije toga živio je na sjeveroistoku Engleske i radio kao zaštitar, a neko vrijeme i u skladištu Microsofta. Po dolasku u Hrvatsku neko je vrijeme proveo u jedinici HOS-a u Zagrebu, ali je vrlo brzo prebačen u Slavonski Brod. Tamo je proveo neko vrijeme, a zatim je prebačen u BiH, gdje se borio na području Bosanske Posavine. “Mislim da mi je bilo lakše uklopiti se zato što nisam bio profesionalni vojnik, a u obrani Hrvatske moralo se puno improvizirati. Bilo mi je puno lakše nego nekim profesionalnim vojnicima iz inozemstva. Nakon nekoliko tjedana prvi sam put ranjen. Potom sam se neko vrijeme oporavljao u bolnici u Slavonskom Brodu, a zatim sam ponovo završio na ratištu. Nakon što smo izgubili Bosanski Brod, završio sam sa slavonskobrodskom brigadom na području Oriovca. Nedugo potom, pridružio sam se HVO-u i nastavio ratovati u BiH”, kaže Balchin. Balchin kaže da je u Hrvatsku došao zbog ljutnje koju je osjećao radi pasivnosti međunarodne zajednice prema zbivanjima na području bivše Jugoslavije. “Tada sam shvatio koliko su bile licemjerne izjave europskih političara kad su prije nekoliko desetljeća, nakon II. svjetskog rata, izjavljivali da takav masakr više nikada neće dopustiti. Na početku raspada Jugoslavije europski su političari pogazili ta obećanja i počeli honorirati brutalnu srpsku agresiju. To nisam htio pasivno promatrati”, kaže Balchin.

VAN DER LINDEN Nizozemac na slici sa suprugom koju je upoznao na prvoj linijiBalchin je do 1995. ranjen ukupno četiri puta, a ranjavanje mu je oštetilo živčani sustav. Godinu i pol dana proveo je na liječenju u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Breznici Đakovačkoj. Otamo se počeo boriti da mu se prizna invaliditet i da dobije vojnu mirovinu. Nakon izlaska sa liječenja prvo je kratko živio u Đakovu, a potom se preselio u Zagreb. ‘Život je u Zagrebu bio tako skup da sam zadnjih par dana u mjesecu znao biti gladan. Jedan moj suborac iz Engleske živio je u Krapinskim Toplicama te sam se uz njegovu pomoć i uz vojnu skrb uspio onamo preseliti. Na koncu sam 1999. uspio dobiti i hrvatsko državljanstvo, te vojnu mirovinu”, kaže Balchin. Balchin danas živi u stanu koji je od Ministarstva branitelja dobio u Krapini, nema obitelj i aktivan je član lokalne baptističke crkve. U Englesku se vraća vrlo rijetko. I dalje se bori s ozbiljnim zdravstvenim tegobama, živi posve mirno i povučeno, čita religijsku literaturu i vrlo rijetko putuje, jer je slabo pokretan. Nicholai Jacques u Vinkovce je putovao 36 sati. Prvo je brodom krenuo s Korzike, a od Nice se vozio vlakom preko Milana, Venecije i Zagreba. Putovao je sam.

Danas Jacques zarađuje od lokalnog turizma, kao vođa turističkih tura na malim brodovima. Prije dolaska na hrvatsko ratište živio je u Marseillesu. Za rat na prostoru bivše Jugoslavije doznao je iz novina, a ubrzo potom u istom gradu pridružio se humanitarnoj organizaciji Oslobodite Hrvatsku i počeo prikupljati pomoć za Hrvatsku. Nekoliko je puta u Hrvatsku vozio kamion napunjen hranom i lijekovima. “Zaobilazili smo Zagreb, jer smo htjeli izbjeći manipulacije, pa smo odlazili izravno na bojišnicu i u obližnja mjesta. Kako sam kao mladić bio u francuskoj vojsci u padobranskoj jedinici, u listopadu 1991. zaključio sam da se mogu i kvalitetnije uključiti u obranu Hrvatske. Pridružio sam se jedinici koja je sudjelovala u obrani Siska, a kasnije sam sudjelovao i u akciji oslobađanja područja Miljevci, što je prethodilo oslobađanju Maslenice. Jednom sam bio ranjen. Danas imam samo spomenicu Domovinskog rata i svoju vojnu iskaznicu. Nikakve privilegije nisam dobio, osim gostoljubivosti naših vinkovačkih domaćina, poput vlasnika kafića gdje sjedimo, koji nas je častio pićem i kulenom. Meni privilegiji ne trebaju, jer i dalje zarađujem za život svojim radom, ali volio bih da hrvatska država bude susretljivija prema mojim kolegama koji su teško stradali, a nemaju nikakve povlastice”, izjavio je za Nacional Jacques.GASTON BESSON Francuz s bebom i suprugom Ivanom koju je spasio kao 6-godišnju djevojčicu

Jacqes se poslije ratovanja u Hrvatskoj uključio u postrojbe HVO-a i nastavio ratovati u Hercegovini. Na koncu se vratio u Francusku, promijenio nekoliko različitih poslova, te se vratio u svoje rodno selo na Korzici. Ondje se oženio djevojkom koja ga je sve vrijeme čekala te imaju dvoje djece. “Ponio sam iz Vukovara jedan šrapnel. Starije dijete nije baš najbolji đak, pa sam mu odlučio ispričati kako su djeca gubila živote u Vukovaru od baš ovakih šrapnela. Vjerujem da će ga to potaknuti da bolje uči, jer želim da postane dobar čovjek koji zna cijeniti male stvari i sve ono što su srpski zločinci oduzeli nevinim vukovarskim žrtvama”, kaže Jacques. Raymond Van Der Linden u Hrvatsku je stigao 18. rujna 1991., nakon što je vidio oglas koji je u Nizozemskoj objavila tamošnja hrvatska zajednica. Prije toga služio je nizozemsku vojsku i planirao se priključiti francuskoj Legiji stranaca.

“U hrvatskoj zajednici obavili smo načelne razgovore o tome što bismo mogli očekivati kad stignemo na bojišnicu i potom smo prebačeni u Hrvatsku. U početku smo stigli nas trojica, pa smo pripremili teren za druge. Kasnije je iz Utrechta stigao još jedan autobus s 32 dragovoljca. U prvo vrijeme bio sam član izviđačko-diverzantskog voda, koji je operirao na području ‘Krajine’. Svi smo bili stranci, a samo smo imali jednog domaćeg vodiča, koji se znao služiti engleskim jezikom. Bez njega se ne bismo mogli snalaziti, jer mi nismo poznavali područje. Primjerice, svaki dan bismo ulazili duboko u okupirani teritorij. Često smo dolazili do Korenice i slično. U tim akcijama sudjelovao sam do 15. ožujka 1992., kad je nastupila opća demobilizacija na temelju sporazuma Hrvatske i UN-a. Nama je rečeno da UN traži da stranci napuste hrvatske vojne postrojbe prije nego što oni uđu u Hrvatsku. Čak smo jedno vrijeme čuvali vojnike UNPROFOR-a. To smo učinili jer nas je to zamolio general Mirko Norac, koji nam je bio zapovjednik. On nas je zamolio da to radimo, kako im se ne bi dogodilo ništa što bi moglo osramotiti Hrvatsku. Isprva sam to nevoljko prihvatio, jer nisam zato stigao u Hrvatsku, ali prihvatio sam zapovijed, jer sam došao pomoći Hrvatskoj na bilo koji način. Nakon toga, ponovo sam se priključio HOS-u, u čijim sam jedinicama cijelo vrijeme bio evidentiran. Nakratko sam boravio u Zagrebu, pa su me potom opet vratili u Gospić”, kaže Van Der Linden. FRANCUZI U RATU BESSON s Françoisom Roulletom (lijevo), koji je poginuo u Brčkom.

On se poslije čak četiri puta našao pod istragom nizozemskih vlasti, koje su njega i njegove kolege iz izviđačko- diverzantskog voda sumnjičile za zločine u Medačkom džepu. Te su optužbe on i njegovi kolege više puta demantirali, a on sam tvrdi da je za vrijeme te akcije bio u Nizozemskoj. Van Der Linden pretpostavlja da je istraga o tome pokrenuta 1994. nakon što su vlasti tzv. Srpske Krajine objavile svjedočenje njegova prijatelja Johana Tildera, nizozemsko-hrvatskog državljanina kojeg su Srbi zarobili i mučenjem iznudili iskaz u kojem on optužuje suborca za stravične zločine nad srpskim civilima. Nakon početka prve istrage on je dobio častan otpust iz HV-a i priključio se 104. brigadi u HVO-u. U borbi je više puta ranjen. Jednom prilikom dovezen je klinički mrtav u vinkovačku bolnicu, nakon što je pogođen u vrat iz puške koja se koristila za protuzračnu obranu. Samo se čudom uspio oporaviti. Danas je u mirovini, dobio je čin natporučnika i 70-postotni je ratni vojni invalid. Živi u skladnom braku u Maloj Buni u okolici Velike Gorice sa suprugom u koju se zaljubio na bojišnici. Imaju dvoje djece, 16-godišnjeg sina Antuna i 9-godišnju kćer Ninu. Morgan Rodney u Hrvatsku je došao ratovati iz Škotske. Nakon što je odslužio britansku vojsku, radio je kao taksist i jednog dana samo je rekao svom šefu da sutra neće doći na posao.

“Pogledao me i rekao da sam lud. Odlučio sam otići pomoći hrvatskom narodu nakon što sam vidio silinu razaranja na televiziji i u novinama i nakon što sam vidio da međunarodna zajednica neće ništa učiniti. Iako je to možda nekomu teško povjerovati, nisam imao nikakvih drugih motiva. Danas odgovorno tvrdim da su zapadnjački politički lideri jednako odgovorni za masakr u Vukovaru kao i Slobodan Milošević. Kad sam došao u Zagreb, zamolio sam jednog čovjeka na željezničkom kolodvoru da me uputi prema vojarni gdje bih se mogao prijaviti. Kako je tada u vojarnama još bila JNA, on je isprva mislio da se želim priključiti njima. Međutim, objasnio sam mu što želim i ubrzo sam završio na Tuškancu, gdje je bilo više stranaca. Svi su oni došli s jednakom motivacijom. Ubrzo su nas prebacili prema Vukovaru, ali tada je grad već bio potpuno okružen. Počeli smo ratovati u Nuštru, nastavili u Mirkovcima i tako je to krenulo”, kaže Rodney. Morgan je u travnju 1993. teško ranjen u nogu i liječnici su se borili za njegov život. Ubrzo je prebačen u Zagreb, gdje se nastavio oporavljati. Prošao je više od pet operacija i danas je sretan što mu nogu nisu morali amputirati. Nakon dugotrajnog oporavka dobio je vojnu invalidsku mirovinu i živi samačkim životom u Biogradu na moru.

U Britaniju se gotovo uopće ne vraća, jer su ga mediji ondje prozvali plaćenim ubojicom. Potkraj tjedna svi su se strani dragovoljci Domovinskog rata razišli, ali će kroz udrugu nastaviti intenzivnije komunicirati. Nadaju se da bi dogodine u ovo vrijeme u Vinkovcima mogli dobiti spomenik za svoje poginule kolege, što bi ih još kvalitetnije povezalo u budućnosti. Od 456 stranih dragovoljaca koji su ratovali u Hrvatskoj, najviše ih je stiglo iz Engleske, ukupno 139. Od njih 139 poginulo ih je 15, a ranjen je 21. Iz Francuske je stiglo 69 dragovoljaca, 8 ih je poginulo, a 21 je ranjen. Iz Njemačke je stiglo 55 dragovoljaca, poginulo ih je 15, a ranjeno ih je 10. U Hrvatskoj se borilo i 27 boraca iz Nizozemske, 33 Mađara, 17 državljana SAD-a, 15 Australaca, 10 Austrijanaca, 7 Kanađana… Hrvatsku su branili strani dragovoljci iz ukupno 35 zemalja.

Izvor: Braniteljski  Portal

About Stric Ivan 2531 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.