Moja ratna priča: žensko srce, nikada se ne predaje…!

Violeta-Grdić-1-200x150

Odgojena u duhu Hrvatstva, shvatila sam da nakon masakra u Borovu Selu više neće biti mira i odlučila sam priključiti se obrani svog grada i svoje Domovine.

Prijavljujem se u Zbor Narodne Garde  (ZNG)  kako bi mogla braniti Hrvatsku, svoj grad i svoju obitelj. Čekajući poziv na obuku na obližnjem Opatovcu, „puškaranje“ u gradu postajalo je sve češće pa se na poziv susjeda odlučujem priključiti dečkima u Mjesnu zajednicu Nikole Demonje.

Nedugo zatim izlazi vojska JNA iz Vukovarske vojarne i radi tzv. „tampon zonu“ između Borova Naselje i Borova sela, u lažnoj namjeri prividnog mira između „zaraćenih strana“.

Moj položaj bila je sama Mjesna zajednica Nikole Demonje u Borovu Naselju a ujedno je bila i prva linija obrane prema Borovu selu. Između nas i neprijateljske prve linije bila je samo njiva zasijana kukuruzom s jedne strane, dok  je s druge strane gledala prema Dunavu tj. aerodromu.

Kao prva žena koja se u tom djelu priključila obrani, a oružja nije bilo dovoljno mene su zadužili za sanitet. Svakim danom obrana je bivala sve organiziranija, ali na žalost i potreba za sanitetom sve veća. Pod kišom granata te snajperskih metaka trebalo je otići po ranjenika, pružiti mu prvu pomoć te ga prevesti u bolnicu u Vukovaru kada Hitna Pomoć nije mogla dolaziti po njih. Kada nije bilo potrebe za poslom u sanitetu, radila sam sve drugo što je trebalo.

Vrijeme je prolazilo tako je bivalo sve gore i gore, napadi sve žešći i žešći, nije bilo više čiste odjeće, hrane sve manje, bez struje i vode iz vodovoda. Jedina sreća bila je u tome što je svako drugo dvorište imalo ili bunar ili pumpu tako da smo ipak imali pitku vodu. Žene koje su bile sklonjene u podrumima kuća, gdje je to bilo moguće, kuhale su ono što bi im nabavili iz okolnih vrtova.

Snalazili smo se tko je kako znao, nije bilo lako jer grad je bio u okruženju. Morali smo se snalaziti i jedni drugima pomagati.  Kada sam svojoj baki rekla da sam se prijavila u ZNG darovala mi je posvećenu krunicu koju sam nosila cijelo vrijeme oko vrata. Bilo je dana kada sam se i sama pomolila Bogu da nas čuva…. a sada kad razmislim što sam sve preživjela sa sigurnošću mogu reći da me Bog sačuvao i zaštitio od zla koje se dogodilo Vukovaru.

I za vrijeme bitke, a pogotovo nakon nje. Postoji  puno događaja koje nikada neću moći zaboraviti i kojih se uvijek sjetim kad prođem određenom ulicom, kad pogledam neku kuću ili mjesto tog događaja.

Jedan od tih je susjedova ograda. Na tom smo mjestu, sve tri, moja mama, moja kćerka i ja mogle poginuti.

Kako mi u svojoj kući nismo imale podrum moja mama i kćerka bile su smještene u podrumu nekoliko kuća dalje. Sama bih povremeno dolazila iz Mjesne zajednice ih obići, ponijeti nešto iz kuće što mi je bilo potrebno kad su bila zatišja i kad se nije granatiralo, što je bilo rijetko, jer pucnjava je po gradu uvijek negdje odjekivala. Za koliko toliko siguran izlazak iz skloništa važno je bilo pričekati kraj granatiranja da bi se mogli kretati. Nakon što sam ih obišla krenuvši prema kući, preletio je avion koji je prije toga ispalio raketu blizu Mjesne zajednice. Pomislila sam da nakon toga odlazi, no on se okrenuo, i u niskom letu nas uočio.

Vidjevši ga kako se vraća pokušale smo se skloniti, iako u tom trenutku nisam niti znala da će pucati po nama. Rekla sam mami da pretrči cestu i skloni se pod jedno drvo koje je bilo u blizini. Mama me je poslušala, ali moja kćeri je umjesto pod drvo krenula u suprotnom smjeru i od straha počela udarati u ogradu. Ja sam već bila na pola puta do drveta gdje je stajala moja majka ali vidjevši svoje dijete  u paničnom strahu za nju, samo sam se uspjela malo sagnuti i u zaletu uzeti je jednom rukom oko struka kako bi se uspjele skloniti pod drvo. Avion je otvorio vatru po nama no ipak nas nije pogodio. Iako sam osjetila da me nešto pošpricalo.

Kad sam došla sebi od straha, shvatila sam da su me pošpricali komadići asfalta koji je bio izrešetan od metaka. Nakon tog događaja odlučila sam potražiti način kako bih zbrinula majku i kćerku te ih iz pakla Vukovara uspješno odvela do Vinkovaca. Svakodnevno obilaženje u sklonište nosilo je rizik smrtne pogibelji a i bivalo je sve teže i teže. Kada sam znala da su one na sigurnom mogla sam voditi brigu o sebi i svemu što se događalo.

Pred sam pad grada, nekoliko dana prije 18.11., više nismo imali streljiva da bi se branili. Povukli smo se centar Borova Naselja prema TKO Borovo. Njihovi napadi nisu jenjavali nego su postajali sve žešći i sve bliži. Toliko su nam bili blizu pa smo slušali kako sa svojih tenkova puštaju Marš na Drinu i izvikuju svoj poznati proglas na predaju čiji je početak zvučao ovako:

„Ustaše i pošteni Hrvatski narode predajte se možda i preživite!!“

Tada smo ozbiljno počeli razmišljati o predaji ili odlasku u proboj. Svako je donio svoju odluku, tako i ja svoju –  idem u proboj i nikada, ali nikada se neću predati pa makar zadnji metak ostavim za sebe ako se nađem u situaciji zarobljavanja. Nakon svega što sam mjesecima vidjela, jednostavno sam znala da se ne smijem predati. Tako sam dogovorila s bratićem susret kod Pijace te zajednički odlazak u proboj. S nama su još trebali ići dva pripadnika postrojbe Tigrova. Vrijeme je odmicalo, on nije dolazio, vratio se do Komerca kako bi se pozdravio s roditeljima koji su tamo bili u skloništu sa još 3000 civila, ranjenika, žena i djece.

Blizu nas se okupila već povelika grupa ljudi koji su isto željeli krenuti u proboj, razgovarali o tome što tko namjerava napraviti. Dogovor je pao da svi idemo odmah zajedno u proboj, a ja sam zamolila da ne krenu bez mene jer trebam naći bratića. Dva pripadnika Tigrova sa mnom su krenuli do TKO Borovo, ali kada smo došli blizu vidjeli smo tenkove koji su ušli u Naselje te zauzeli tvornicu tako da su se parkirali na ulaz. Vidjevši da ne možemo u tvornicu vratili smo se nazad bez bratića kojeg više nismo imali vremena tražiti. (bratić je ubijen od strane četnika isti dan od ranjavanja snajperom)

U jednom trenutku više nisam imala strpljenja čekati i rekla sam da idem bez obzira na njih. Vidjevši četnike kako bezbrižno šeći na ulazu u tvornicu shvatila sam da će i nas tako i zarobiti ako ne krenemo. Krenuli smo pužući kroz travu do željezničke stanice pa pretrčali cestu prema nogometnom igralištu Radnički, do kuće pokraj crkvice. Tu smo se spustili u podrum jer smo bili jako umorni i žedni, da se malo odmorimo. U svoj muci tu smo zaspali, svi do jednoga!  Čim je počelo svitanje išli smo dalje na Buđak. Dolaskom do mosta na Vuki, kojeg nismo mogli prijeći jer su zapucali na nas  iz mitraljeza, a srećom nitko nije bio ranjen, sakrili smo se u jedno dvorište i počeli se dogovarati – ići prema Bogdanovcima ili tu ispod mosta pregaziti Vuku i prepuzati čistinu do šume Đergaj. Kako nisam bila sigurna može li se doći do Bogdanovaca, a i znali smo da su Bogdanovci pali u njihove ruke, odlučila sam prijeći Vuku i nekako stići do šume. Nikako se nismo uspjeli usuglasiti pa je tako nas troje krenulo preko Vuke i prepuzalo ledinu te stiglo do šume, dok su drugi krenuli prema Bogdanovcima .

Nakon 10 dana dugog prolaska mukotrpnog i neizvjesnog proboja, u kojem su na nas ponovo više puta pucali sve troje smo ranjeni, ali smo ipak živi uspjeli izaći u Vinkovce.
Iz Vinkovaca sam stigla u Zagreb gdje sam se poslije oporavka vratila  u 204. Vukovarsku brigadu u Rakitju a kasnije i u 5. gardijsku brigadu.

Violeta Eta Grdić

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

Stric Ivan!

About Stric Ivan 2531 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.