Heroj: Frane Tento!

Mahnitije glasilo od endemske hrvatske kategorije “Nacional” jest ono koje se na webu i u tiskanom izdanju pojavljuje pod imenom Telegram. Prvoga proizvode novinarski survivori iz Nacionala pokojnoga Ive Pukanića, dijelom negdašnji suradnici Globusa, a drugoga slični survivori nakon Pavićeva EPH-a (Globus, Jutarnji), dijelom negdašnji suradnici Nacionala.

U prvomu su za mahnitost uglavnom zaslužni urednici i novinari, a u drugomu pak urednici i komentatori, jer je među njima novinara, u čistom smislu te riječi, malo, svakako manje nego u prvom slučaju, makar ih ni tamo nema bogzna koliko. Što je uostalom i logično: kud bi ovaj “ludi svit otiša” kad bi hrvatsko novinarstvo bilo reportažno, intervjuističko, istraživačko, uopće žurnalističko, kako mu samo ime kaže, kad se sve može daleko jednostavnije, nadasve učinkovitije: lijepo sjediš, zujiš Međumrežjem poput kakva IT-golluma, i već za pola sata, za sat, capcarap, imaš gotovu kritičku kolumnu, danas ide dalje, u bolje sutra.

No, najmahnitiji u cijeloj toj priči jest tezgaroš koji se – otkako je šutnut sa splitskoga Filozofskog fakulteta – rasprostro diljem mahnitog projugoslavenskoga ultraljevičarskog cyberspacea, od Autografa. hr, preko, srpskih Novossti/Новоcсти, STava.cenzure.hr, Novo, sve do komšijskoga, a naravno, po ustaljenom receptu, prenose ga redovito i beogradske, banjolučka, itd., te je uza sve to izvanrednim ukazom pomazan u direktora Arhiva Srba u Hrvatskoj i člana bosanskohercegovačkog PEN-a. Njegovo ime je Markovina, Dragan Markovina, dr.sc., povjesničar, i kolumnist Alborghettijeva-Plešeova-Butkovićeva-Pavićeva Telegrama.

Kažu, Markovina je jedan od najčitanijih hrvatski novinskih autora, što je najvjerojatnije točno: postferalovska komunikacijska mreža bombaša-samoubojica bolje je uvezana i razrađenija je od primitivne Al’Qaedine komunikološke dosjetke razmjene poruka ostavljenih u emailovskom trashu ili u rubrici nedovršenih i neodaslanih konceptualnih tekstova, a i ne plaća se loše, kad se zbroji zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. Ovaj put, s nadnevkom od 6. listopada, povjesničar Markovina – koji univerzalni Big Bang smješta negdje u tripartitni 22. lipnja – 4. srpnja – 27. srpnja 1941. – objavio je u Telegramovoj specijalnoj rubrici Politika & Kriminal kolumnu pod naslovom “Slučaj Frane Tente: Kako je tekst doveo do slavljenja zločina u Splitu”. Ako je netko do sada imao nekakvih dvojbi u vezi s tim na koji način uređivačka politika Slobodne Dalmacije MIJENJA STANJE DRUŠTVENE SVIJESTI u Splitu, i to NA GORE, ono što se događalo posljednjih dana trebalo ga je riješiti bilo kakvih dvojbi tog tipa.

Naime, unatoč tome što taj NEKOĆ OZBILJNI, a još uvijek vodeći gradski medij već dulje vrijeme aktivno pomaže KONZERVATIVNU REVOLUCIJU NA TRAGU POLITIKE HDZ-a i uporno kao jedan od ključnih elemenata uređivačke politike ističe potrebu za provođenjem LUSTRACIJE i OBRAČUNA S TOTALITARNIM NASLIJEĐEM, sada je napravio i korak dalje. Učinio je to putem teksta Damira Šarca o Frani Tenti, koji je smješten na duplericu i naslovnicu subotnjeg priloga Spektar, iz čega se mogla jasno iščitati sugestija uredništva o nezaobilaznoj važnosti teme.

Prije nego se upustimo u detaljnu analizu poruka koje je taj tekst poslao, vrijedi zabilježiti da je od njegove objave, 19. rujna, do iscrtavanja velikog murala s likom spomenutog Frane Tente na jednoj od ključnih gradskih prometnica, prošlo točno sedam dana” – objašnjava Markovina na samomu početku teksta što je glavni cilj ovoga njegova napisa: turbomodernim se socreal-marksističkim kategorijalnim aparatom (“promjene društvene svijesti”, čitaj dijalektika, zatim dihotomija “revolucija – konzervativna revolucija”, čitaj kontrarevolucija) obračunati s naznakama prijeteće HDZ-ovske agresije na Split i Slobodnu Dalmaciju što se iza brda valja težeći (nekoj novoj, dakako, suvišnoj i, zna on to unaprijed, štetnoj) lustraciji i (također, zlogukom, što on ne tvrdi izrijekom, nego se to samo podrazumijeva) obračunu s totalitarnim naslijeđem. U istom tonu, Markovina će i poentirati na kraju svoje kolumne: Logika kojom se pobornici glorifikacije Frane Tente očito vode je ta da je svatko tko je u socijalističkom režimu bio politički zatvorenik zaslužuje počast i dugo sjećanje. O besmislenosti takvih teza, koja je najuočljivija na ovom primjeru, ne bi vrijedilo trošiti previše riječi da one značajno ne utječu na STANJE SVIJESTI u gradu, s obzirom na ULOGU ovog medija. Drugim riječima, nastave li ovim tempom, MEDIJSKIM TRUDBENICIMA iz Slobodne i populaciji koju ONI ODGAJAJU uskoro će pofaliti gradskih zidova i ulica na kojima će se vršiti KOMPLETNA REVIZIJA POVIJESTI i OBRAČUN S ANTIFAŠISTIČKOM BAŠTINOM Splita.Dakle, opet taj zagušujući socrealistički rječnik, Ždanov, Đilas, “mi i oni”, dijalektičko “stanje svijesti”, “uloga novina”, novinari kao društveno-politički radnici, (“medijski trudbenici”, dobro je, uh, ipak još nisu “neimari”) koji “odgajaju populaciju”, opet opasnost od “revizije povijesti” koja u toj i takvoj nesvijesti nije ni moguće zamisliva ukoliko nije “obračun s antifašističkom baštinom”. Na stranu sad Markovinin kategorijalni aparat, makar i nije baš “najmoderniji na svijetu”, recimo da on na njega ima pravo, pa neka mu bude. Ali, što reći o povjesničaru, doktoru povijesti (u zvanju sveučilišnog docenta što je, očito nečijom grubom omaškom, bio) koji REVIZIJU povijesnih činjenica, prvo, smatra štetnom, a drugo, poistovjećuje je s “obračunom” s bilo čime, u ovom slučaju s “antifašističkom baštinom.

A što bi to, za ime Božje, trebala biti “antifašistička baština” u očima, u glavi i u poslu, jednoga profesionalnoga povjesničara, znanstvenika? Nešto zabetonirano, nešto nasljedno, neka sveta krv i neki sveti gral, nešto što se prenosi s koljena na koljeno, a pritom je nedodirljivo, kalež zavjetni, Pandorina kutija, možda? I kakva je to povijest koja se ne istražuje, stalno i iznova, povijest koja nije podložna reviziji? Zar revizija nije sam smisao, esencija povijesti kao znanosti? Markovina je za svoj pak vlastiti obračun s HDZ-ovskom konzervativnom prijetnjom po Grad Split i njegove napaćene stanovnike, a koja agresivno migolji iz Slobodne, odabrao nedavno tekst o devetnaestogodišnjem mladiću koji je brutalno umoren u splitskom zatvoru netom po svršetku Drugoga svjetskog rata kad to i nije bila neka neobična vijest, Frani Tenti: Svedemo li tekst na bitno, Frane Tente je, nakon povratka s Bleiburga i kratkotrajnog uhićenja, nastavio školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Potom je sa skupinom istomišljenika osnovao Hrvatski oslobodilački pokret s ciljem rušenja Jugoslavije, što se na kraju svelo na sitne diverzije po gradu. Najzvučnija akcija te skupine odigrala se 10. travnja 1947., kada su s vrha Marjana skinuli DRŽAVNU zastavu i umjesto nje stavili ‘hrvatsku’. Kako je jedini od danas živućih pripadnika te skupine zaključio, 10. travnja su odabrali ne zbog veličanja NDH nego zbog toga jer je to bio jedini datum koji je asocirao na hrvatsku državnost, ne zaboravivši napomenuti da bi o NDH svoj sud trebali dati povjesničari. U konačnici, Frane Tente je uhapšen zajedno s ostalim pripadnicima pokreta, nakon čega je osuđen na tri godine zatvora. Prema službenim informacijama, umro je u zatvoru kao devetnaestogodišnjak, od upale mozga i tuberkuloze.” Hladni povjesničar Markovina potom u svoj majstorski filigranski tekstualni vez ugrađuje osigurač:

Istina, tužno je kad devetnaestogodišnji mladić umre u zatvoru kao politički zatvorenik. I to je otprilike jedino u čemu se netko racionalan može slagati s ovim tekstom i cjelokupnom glorifikacijom spomenutog Tente – kaže on.

Jugoslavenska je Ozna, znači, u splitskom zatvoru nasmrt umlatila (službeno, umro je “od upale mozga i tuberkuloze”, koje su se – i tuberkuloza i meningitis – neobjašnjivom brzinom i iz neobjašnjivih razloga razvile u zdravom mladom tijelu usred mediteranskoga Splita, što je za povjesničara Markovinu sasvim neupitiva i nimalo sporna “činjenica”) jednoga klinca koji je tek zinuo na svijet, jer se usudio na splitskom Marjanu – koji je, Marjan, povijesni i prirodni dio “šuma i gora naše zemlje ponosne” – umjesto jugoslavenske komunističke zastave (plav-bel-crven sa petokrakom zvezdom) postaviti zastavu s obrnutim trikolorom, u tada jedinoj uporabnoj hrvatskoj varijanti, koju stručnjak Markovina naziva – hrvatskom pod navodnicima! Naziva je, dakle, tobože hrvatskom, odnosno nehrvatskom, odnosno, nedržavnom, odnosno zločinačkom kakvom, valjda, hrvatska zastava jedino može i biti, budući da samo zbog toga i nesretnog Tentu vidi kao – zločinca!

Taj neopisivi Markovina, kao što, doduše, i inače radi, uvodi zatim nove efektne kontrapunktove, pa veli – da, ali zamislite što je istodobno bilo s crnim robovima u Alabami!? Odnosno, kaže – da, ali je “za vrijeme fašističke okupacije u okupatorskim zatvorima bilo utamničeno više od deset tisuća Splićana, pri čemu ih je 266 umoreno” (podaci poznati autoru, tj. njemu, uz napomenu da on usto preskače notornu činjenicu kako je riječ o jednim te ISTIM zatvorima, kojima su se služili Talijani, Nijemci i, najduže, komunisti). Kaže – da, ali još je bilo “12 tisuća Splićana koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi”. I onda zaključuje da tekst o tom tragičnom slučaju – koji jest, jer ništa drugo niti ne može biti, paradigma sulude komunističke represije zavedene diljem Hrvatske po svršetku Drugoga svjetskog rata! – zajedno s iscrtanim muralom nesretnog lika Frane Tente, te s prijedlogom da se po njemu imenuje jedna od splitskih uličica, kala, prilaza ili prolaza, da to vodi dokazivanju teze da su oni Splićani (partizani) “koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi bili okupatori koji su, kako u uvodu teksta spominje novinar, uveli komunistički teror”. Konačno, zaključuje Markovina, budući da tome tamo, po njegovu izvitoperenom povjesničarskom mozgu, nije, to onda znači da Frane Tente ne može biti “heroj”, kao što se uopće “politički zatvorenici” (valjda, osobito ako su Hrvati, i ako su to postali nakon 1944/45., nakon “prevrata”, kako se to nekad zvalo) ne mogu smatrati – herojima. Nego isključivo – zločincima?! Navodi on još nekoliko nemogućih paralela, uspoređuje neusporedivo, brblja nešto o njemačkim nacistima, o “zločinačkom kolaboracionističkom režimu” (vjerojatno misleći na ustaše, kojih – međutim, oj, povijesti, oj! – za razliku od četnika u Splitu nije bilo, barem ne u tolikom broju i ni blizu toliko dugo), o postolujnom razdoblju na kninskoj tvrđavi, sanja babe, žabe i tramvaje, pa ih zbraja i uspoređuje, uporno preskačući, zanemarujući, nipodaštavajući, skrivajući činjenicu – da je jedan mladić zbog zamjene jugoslavenske partijske (koju on opetovano naziva “državnom”) zastave hrvatskom (koju on piše s navodnicima) bio kažnjen prestrogom, drakonskom zatvorskom kaznom od tri godine zatvora.

Ali, koliko god ta zatvorka kazna bila do neba vapijuće nepravedna, gimnazijalac Frane nije osuđen na smrt!
Nego je ubijen bez smrtne presude, na pravdi Boga!

Ubijen je mučenjem, maltretiranjem, premlaćivanjem, izgladnjivanjem, uskraćivanjem liječnika, poganom zločinačkom kombinacijom nemaštovitih životinjskih postupaka tijekom izdržavanja spomenute prestroge kazne. Markovina zna, o kako dobro zna!, i kao povjesničar, i kao ideologizirani jugoslavenski kontraetičar i kontramoralizator, ali i kao razumno biće prakse s onom jednom vijugom u glavi više koja ga sprječava da kukuriče po dvorištu, da je riječ samo o jednom PRIMJERU, no dovoljno groznom da bude paradigmatski.
Na tisuće, desetke tisuća, stotinu tisuća je sličnih, manje ili više groznih hudih jama, hudih bilica, hudih katalinića i širokih brigova, ćelovina i poslijeratnih jasenovaca bilo. Sudske presude, čak i ako se političke, zasebna su stvar, svakako također podložna pravosudnoj, političkoj i povijesnoj reviziji, pri čemu se može, ako se hoće, raspravljati ili odustati od rasprave o rehabilitaciji ili o potvrdi presuda. Za krvožedno, besmisleno, ljudoždersko, osvetničko ili egzemplarno ubijanje, međutim, lustracija počinitelja, i lustracija takvoga političkog praksisa u povijesnom smislu, najmanje je što se može, i što se mora, učiniti. Jednako to vrijedi u slučaju Frane Tente, kao što vrijedi u slučaju sustavnog trovanja Alojzija Stepinca, ili u slučaju samoubojstva Andrije Hebranga koji nikada nije niti izveden pred sud. Ili u bilo kojemu sličnomu slučaju kojega se sjetite. A u Hrvatskoj ne postoji živ čovjek koji ne zna za barem jedan takav slučaj. Uključujući i antirevizionističkog povjesničara Markovinu, one koji ga tako dobro furaju i one na koje se on tako mahnito fura.

Izvor: Mate Bašić

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.