GERILSKI RAT HRVATA!


U hrvatskoj političkoj emigraciji tiskano je nekoliko priručnika za gerilski rat, koje prvi put u cijelosti predstavljamo hrvatskoj javnosti. Većinu njih tiskalo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), najtajnija organizacija u hrvatskoj emigraciji, koja je organizirala nekoliko gerilskih akcija u komunističkoj Jugoslaviji, od kojih je najpoznatija Bugojanska akcija izvedena u lipnju i srpnju 1972. godine. HRB su osnovali 1961. u Australiji mladi hrvatski emigranti Jure Marić, Geza Pasty i Ilija Tolić. HRB je bio ustrojen po uobičajenim pravilima revolucionarnih organizacija. Postojao je šifrirani način djelovanja i svaki je član imao konspirativno ime. Za svakog novog člana morala su jamčiti dva djelatna člana, a primljeni je član morao položiti prisegu.

 

Prvi priručnik “Kletva” HRB je tiskao u Australiji sredinom 60-ih godina u samo nekoliko desetaka primjeraka. Navodno je autor bio Pašti, koji je kratko nakon toga, 17. srpnja 1965, netragom nestao u francuskom gradu Nici. Bože Vukušić u knjizi “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva” tvrdi da je Udba Paštija otela u Francuskoj i dovela u Jugoslaviju gdje ga je mučila i ispitivala te napokon likvidirala, navodno na imanju Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova na Fruškoj gori. Tamo je, prema nekim svjedočanstvima, tajno likvidiran i Andrija Hebrang.

 

Drugi priručnik, “Osvetnici Bleiburga”, HRB je tiskao u Australiji krajem šezdesetih godina u četrdesetak primjeraka. Kao autor potpisan je Apostol Plemić, što je bio pseudonim Adolfa Andrića, dok su stvarni autori uz njega bili i njegov brat Ambroz i Pavao Vegar, kasniji vođe Bugojanske akcije. Autori su priručnik, među ostalim, posvetili “palim hrvatskim borcima koji su kroz vjekove davali svoje živote na oltar domovine, ocu hrvatske revolucionarne misli Eugenu Katerniku koji je svoj život žrtvovao u prvoj hrvatskoj Rakovičkoj revoluciji, Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i svim palim hrvatskim sinovima i kćerima tokom drugog svjetskog rata, hrvatskim žrtvama Bleiburga koje su sro-jugoslavenski okupatori hladnokrvno pomorili nakon završetka rata, hrvatskom komunisti heroju Andriji Hebrangu koji je zbog obrane hrvatskih interesa ubijen po srpskim imperijalistima…“

+

Dvije godine nakon Bugojanske akcije, 1974, u SAD-u je izašlo drugo, nadopunjno izdanje istog priručnika, ali navodno bez odobrenja vodstva HRB-a. Naime, prilikom posjeta hrvatskim emigrantima u Chicagu, jedan primjerak priručnika u SAD je odnijela Ružica Andrić, supruga Ambroza Andrića, te ga, neovlaštena, dala pretiskati i prodavati.

 

U međuvremenu je HRB tiskao nekoliko drugih, šapirografiranih izdanja strogo internih priručnih materijala, u kojima su iznesene razne pouke za gerilski rat i općenito konspirativni revolucionarni rad.

 

Zatim su se 1977. pojavila još dva priručnika čiji su autori tvrdili da im je namjena, kao i prije spomenutih, služiti hrvatskim revolucionarcima za gerilsku i diverzantsku obuku. Jedan, “Revolucija i sloboda”, napisao je Josip Badurina pod svojim inače poznatim pseudonimom Hrvoje Lun, a drugi, pod naslovom “Što treba znati hrvatski revolucionarac”, napisao je Jozo Vrbić. Obojica su živjeli kao politički emigranti u SAD-u. Badurina je bio visoki dužnosnik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), a Vrbić je, prije bijega iz Jugoslavije, bio suđen zbog “neprijateljske propagande“ i kaznu je odležao u logoru na otoku Svetom Grguru.

Oba ta priručnika sastavljena su na temelju materijala američkih vojnih i obavještajnih službi koji su služili njihovim službenicima i suradnicima u protugerilskoj borbi u Vijetnamu i Južnoj Americi. Činjenica da se, dakle, radilo o priručnicima za protugerilsku borbu te da su ih autori potpisali vlastitim imenima i da američke vlasti nisu ništa poduzele protv njih, navela je mnoge u hrvatskoj emigraciji da posumnjaju kako se radi o podvali osoba bliskih američkim policijskim i sigurnosnim službama (CIA i FBI).

 

Izgleda da je i vodstvo HRB-a bilo takvog mišljenja te je 1979. godine objavilo novi priručnik, pod naslovom “Priručnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva”, potpisan pseudonimom Vjekoslav Hrast. Priručnik je bio posvećen Gezi Paštiju, “modernom Kvaterniku, pjesniku, učitelju i revolucionaru, čovjeku iz kojeg je zračila neizmjerna i čista ljubav za Hrvatsku“. U predgovoru priručnika, među ostalim, piše: “Ovaj priručnik je izdan zbog nedostatka revolucionarne literature, koja bi mogla biti direktno primijenjena na hrvatski slučaj. Hrvatski slučaj je specifičan, pa tako i naša borba mora biti specifična, usmjerena k cilju do kojeg će se doći po specifičnim ljudima, na specifičnom terenu i pod specifičnim prilikama… Ti možeš biti hrvatski revolucionar jedino ako poznaš hrvatsku ideologiju, te svoju borbu na osnovi te ideologije pravdaš. Borac bez ideologije nije drugo nego razbojnik. Ti nisi ni plaćenik ni zločinac, ni avanturist ni oportunist, već odabrani sin svog naroda.“

 

Najintrigantniji priručnik te vrste, pod naslovom “Upute za osloboditeljski rad”, pojavio se u iseljeništvu 1977. godine. Kao izdavač je navedeno Glavno sjedište hrvatskih osloboditeljskih snaga u Zagrebu. Prema tvrdnjama dobro upućenih, iza tog priručnika koji je tiskan u Njemačkoj stajao je Bruno Bušić, i to u suradnji s bivšim domobranskim pukovnikom Ivanom Babićem koji je živio u Španjolskoj te bivšim partizanskim generalom dr. Franjom Tuđmanom koji je, među ostalim, za potrebe pripreme tog priručnika ilegalno putovao u Španjolsku. Pukovnik Babić bio je glavnostožerni oficir starojugoslavenske vojske u Beogradu, a nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. prešao je u Hrvatsko domobranstvo.

 

Jedno vrijeme bio je šef kabineta vojskovođe Slavka Kvaternika, a nakon njegove smjene zapovjednik škole za izobrazbu domobranskih časnika u Stockerauu u Austriji i Varaždinu. Stalno je održavao vezu s vodstvom Hrvatske seljačke stranke te je po njezinu nalogu 9. siječnja 1944, u zrakoplovu ministra vojske NDH ustaškog krilnika Ante Vokića ilegalno odletio u Italiju i pokušao uspostaviti vezu sa saveznicima. Međutim, budući da su ovi već odlučili da će im Tito biti glavni saveznik, Babića su strpali u zarobljenički logor gdje je ostao do kraja rata. Kasnije se nastanio u španjolskom gradu Torremolinosu gdje je umro 6. lipnja 1982.

Prva informacija o ilegalnom Tuđmanovu odlasku u emigraciju objavljena je u listopadu 1992. u kontroverznom dokumentarnom videofilmu “Bruno Bušić – život, rad i mučenička smrt”. Upućeni izvori tvrde da je Tuđman bio zadužen za osmišljavanje uvodnog povijesno-politološkog poglavlja u tom priručniku, pukovnik Ivan Babić za vojnostrateška i taktička, te Bruno Bušić za konspirativna te revolucionarno-diverzantska poglavlja. Bušić je ujedno bio koordinator cijeloga projekta.

Otprilike u isto vrijeme Bušić je pripremao emisiju “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu” na švedskoj državnoj televizji. Producent je bio poznati švedski novinar Bengt Goeransson, a kamerman televizijski ratni snimatelj hrvatskog podrijetla Nikola Majstorović. Dio emisije snimao se u Hrvatskoj i sastojao se od izjava tadašnjih vodećih hrvatskih disidenata: dr. Franje Tuđmana, dr. Marka Veselice, Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Petra Šegedina, nadbiskupa zagrebačkog dr. Franje Kuharića, dr. Lava Znidaršića…

 

Drugi dio emisije sastojao se od snimki priprema hrvatskih gerilaca u Njemačkoj, SAD-u i Australiji. Za nabavu oružja za snimanje u Njemačkoj bio je zadužen Branko Bradvica, koji je pronevjerio novac namijenjen za snimanje i tako doveo u pitanje cijeli projekt. Za snimanje u SAD-u bio je zadužen jedan od vođa Hrvatskog narodnog otpora Vinko Logarušić. Snimanje u SAD-u proteklo je bez iakvih prepreka, ali je Logarušić četiri godine kasnije uhićen pod optužbom da je na teritoriju SAD-a pripremao terorističku aktivnost protiv Jugoslavije te je osuđen na dugogodišnju robiju. Oslobođen je krajem devedesetih godina i vratio se u Hrvatsku gdje je nakon kratkog vremena umro. Pokopan je u Aleji branitelja na Mirogoju. Inače, Logarušić je bio oženjen Bušićevom rođakinjom Zdravkom, (Zdravka Bušić je sestra Zvonka Bušić, a nije najistinitije da su Bruno i Zvnoko Bušić rođaci ili ikakova rodbinska svojta, osim što su svojta po hrvatsko/državotvornim idejama, kao i mijijune drugih Hrvatica i Hrvata, mo) koja je kasnije dugo godina bila šefica Ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana na Pantovčaku i zastupica u Hrvatskom saboru.

 

U Australiji je snimanjem rukovodio jedan od osnivača i tadašnjih vođa HRB-a Jure Marić. Njega je australskoj policiji prijavila Ružica Andrić te je snimanje prekinuto, a Marić je uhićen sa skupinom HRB-ovaca i osuđen na višegodišnju robiju.

 

Sve ove aktivnosti stajale su glave Brunu Bušića. Udba je sve doznavala, i to preko svoga suradnika “Oskara“ iza kojega se krio Ivica Šimunović. On je bio vjenčani kum najpovjerljivijeg čovjeka Tomislava Naletelića, Bušićeva poznanika iz studentskih dana i člana vodstva HRB-a u Europi. Pred njim Bušić nije imao nikakvih tajni, kao što ni Naletelić nije imao pred Šimunovićem. U centralu zagrebačke Udbe redovito su stizala “Oskarova“ izvješća o Bušićevim aktivnostima, uključujući i njegovu suradnju s Tuđmanom, pa i o Tuđmanovim ilegalnim dolascima u inozemstvo. Bušić je, naime, bio Naletelića zadužio za izradu lažne njemačke putovnice za Tuđmana s kojom je ovaj trebao doći u Njemačku.

 

Mnogo godina ranije Tomislav Naletelić je povezao Šimunovića s vođama Bugojanske skupine Ambrozom Andrićem i Pavom Vegarom. Oni su mu jednim dijelom vjerovali i povjeravali svoje planove o upadu u Jugoslaviju, što je Šimunović odmah prenosio republičkoj centrali Udbe u Zagrebu.

 

Nedavno je jedan od dugogodišnjih šefova Udbe izjavio: “Imali smo i takve šizofrene situacije kao u slučaju Tomislava Naletelića Čome, koji je istodobno bio jedan od najzagriženijih neprijatelja Jugoslavije i, posredstvom svog kuma Šimunovića, jedan od naših najkvalitetnijih izvora. Morali smo istodobno paziti da nam negdje ne postavi bombu ili da ne ubije nekoga od naših, ali ga i štititi da njega ne ubije netko od naših divljaka poput Božidara Spasića iz savezne Udbe ili Ratka Mićunovića iz Titograda, koji su samo gledali kako će ubiti nekog emigranta, a nisu znali koliko nam je Naletelić dragocjen izvor, odnosno da sve što dojavljuje ‘Oskar’ dozna od Naletelića.“

 

Udba je na kraju Bušića likvidirala, a da do danas nitko za to nije kažnjen niti se ikad doznala potpuna istina. Nakon njegova ubojstva, više se nisu pojavljivali ni novi gerilski priručnici.

Izvor: Otporaš

S/I

Stric Ivan!

About Stric Ivan 2529 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.