Dakle, dragi moj Striče, da nastavim s mojim promišljanjem. Kao što rekoh, svi skupa, prije svega mislim na naše didove, babe, matere i ćaće, i ostalu mnogobrojnu rodbinu u 1945. i sve što se događalo do kraja te i slijedećih godina negdje do 1950.tih kada je „komunistički stisak“ počeo osjećati da je postigao svoje početne rezultate i uveo cijelo društvo u „svijetlu budućnost“.
Sada mala usporedba, bez koje nije moguće daljnje promišljanje. Tražeći dobar link i prikaz ekonomskog iskorištavanja Hrvatske i njene ukupne ekonomske snage, slobodno rečeno pljačke i življenja jednih na račun drugih, ne mogu a da se ne sjetim jednog od svojih prethodnih prikaza kako je Hrvatska opljačkana i 1918. i 1945. prvo zamjenom ugarskih Kruna u kraljeve Dinare a onda zamjenom hrvatskih Kuna u titove Dinare pri čemu je tada izvršena konverzija (zamjena) valute po izuzetno nepovoljnom tečaju za Hrvatsku. O tome sam već pisao. Koga interesira neka potraži na ovom našem portalu jedan od mojih prethodnih postova. Nadalje, također sam našao jedan link u kojem se „plaće“ danas nad ekonomskom sudbinom Hrvatske, jer da nam je bilo bolje prije agresije na nas u razdoblju Markovićeva dinara, nego danas. Pisac tog, kvazi političkog uratka, smatra da smo, eto, izgubili što smo izišli iz stiska „predragog bratstva i jedinstva“. O tome bi se mogle napisati priče i priče a napisani su mnogi ozbiljninji radovi od ovog promišljanja, stoga ovo samo kao podsjećanje.
Vratimo se našoj 1950. godini. Kolektivizacija, oduzimanje zemlje, prisilno oduzimanje dobara i osobna vlasništva, neka „uravnilovka“ na nivou SFRJ, dovela je do ozbiljnog osiromašenja Hrvatske u ekonomskom smislu, van one pljačke koja je izvršena 1918. i 1945. u tako nepovoljnoj konverziji valute. Industrijski pogoni iz Hrvatske, „raskomadani“ su na djelove ili u cjelini iseljeni planskom privredom na područje bivše Jugoslavije, posebno Srbije, koja je n.b. (nota bene na latinskom, a na našem znači „pazi dobro“) bila najzaostalija
republika u tadašnjoj SFRJ. Zbog čega ovo mogu reći, jer iz osobnog iskustva znam da su iz mog sadašnjeg mjesta stanovanja, 2 velika industrijska pogona, od kojih je jedan bio vojni pogon za izradu djelova topničkih, tenkovskih i inih sprava jednostavno razmontirani (mislim taj vojni pogon, jer Hrvati ne smiju imati vojnu industriju, da im slučajno ne padne na pamet izrada oružja) i izmješten u centar Srbije. Također je drugi industrijski pogon, jednostavno okliješten od postojeće tvornice i izmješten, gdje, gle čuda, također u Srbiju, tako da sam kasnije u svojoj mladosti gledao krasne reklame proizvoda na našoj YU TV iz tog industrijskog (drugog) pogona kao uspjeh naše socijalističke izgradnje u Srbiji. Ovo su samo dva primjera iz jednog grada. Koliko ih je bilo u tadašnjoj YU, mogu samo pretpostaviti. Onaj vojni pogon je kasnije postao jedan od glavnih izvoznika djelova topničkih uređaja, tako da su i Rusi i Ameri davali „žive devize“ za te djelove. Pa imamo dokaze da je sve započelo i rušenjem i odvoženjem u Srbiju samim trenutkom završetka II. Svjetskog rata, iz Jasenovca. Dakle, između 1945. i 1950. završeni su veliki projekti industrijalizacije, kolektivizacije i stvaranja „zajedničkog potencijala ekonomije kovnice bratstva i jedinstva“. Cijeli taj postupak doveo je do osobnog osiromašenja kako seljaštva, tako i srednjeg sloja, prije svega ne građanstva nego industrijalaca. Osobno saznanje jer je i moja obitelj patila u toj ekonomskoj pljački dobra dijela pučanstva. Neovisno o tome, Hrvatska je nanovo snašla snage i počela polako obnavljati kako svoj životni potencijal (ljudstvo) tako i ekomski potencijal, mislim prije svega na turizam koji se kasnije snažno razvio u Hrvatskoj. Ljudski potencijal, doveo je do stasanja inteligencije, jer je dobar dio mladosti nastavio školovanje kako na srednjim školama tako i na fakultetima. Kako su ekonomska dobra oduzimana, tako mladosti nije preostalo drugo nego da se školuje, radi životne egzistencije. U obiteljima nije bio po jedan novi podmladak, već po više njih, i svi se nisu mogli školovati, nisu mogli ostati na zelji, jer je oduzeta, nisu mogli ostati u svojim radionicama i industrijskim pogonima, jer su oduzeti, i ništa im nije drugo preostalo, već uz tugu napustiti rodni kraj i otići opet trbuhom za kruhom. I o tome sam pisao, kako je Hrvatska između 1950. i 1965. izgubila „ruke“, dakle radnu snagu. Stari su sve ovo o čemu pišem govorili mlađima i jednostavno se dogodilo ono što je bilo neminovno. Tragedija uništavanja i zločina nad Hrvatima, njihova ljudskog potencijala nakon 1945., pa tragedija uništavanja hrvatske poljoprivrede, stočarstva i sela, industrije i ostalog ekonomskog potencijala između 1946. do sredine 1953. kada je KP osjetila da je „stisak“ prejak i da će biti čuda i uvela „radničko samoupravljanje“, ostavila je ozbiljne ožiljke u sjećanju cijele nacije. Ti ožiljci nisu doveli do zaborava, dapače, doveli su do bunta i unutrašnjeg osobnog stava da smo kako ljudski, tako i ekonomski opljačkani, da je Jugoslavija samo sredstvo, prije svega
tada aparata sile i prinude, milicije i vojske, da se nastavi oduzimanje nezarađenog i čista pljačka od strane federacije (čitaj nerazvijene palanke Srbije) nad nama. U tom pravcu, mnogi koji su otišli u inozemstvo a nakon služenja tadašnje vojske, i oni koji su pobjegli da je ne moraju služiti, su počeli pod utjecajem svoje već stasale inteligencije stvarati nanovo sliku pripadnosti i cjelovitosti nacije Hrvata. Svoje hrvatsko ime, na sreću i uz dostatnu pomoć Crkve u hrvata, nismo zaboravili niti su nam uništili. Onaj dio koji je mladosti ostao u zemlji
je također, iako je bio pritisnut kako ideologijom, tako i represijom policije i vojske, negdje u sebi sačuvao ideju koja je tinjala i nije bila ugašena. Pisah o pismu Generala Drinjanina i njegovu stavu kakva će čast pripasti nas koji smo ostali a prihvatil smo ideju pomirbe. Ne dao Bog da se dogodi opet da Hrvat udari na Hrvata.
Zadnje Svjetsko prvenstvo u nogometu, me umiruje i tvrdi, Hrvatska je monolitna onoga trena kada se napravi i dogodi ugrozba, ili zajednički poduhvat. Na žalost do tada smo razjedinjeni i to me duboko, duboko boli.
Hrvatski intelektualci, posebno književna inteligencija i pisci osjetili su daleko prije nego svi mi ostali „koliko je sati“. U tom pravcu već spomenuti i priloženi, upravo iz tih razloga link o: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Kako rekoh, ovo promišljanje nije moguće uopće razumjeti ako se prije ne
pročitaju i pogledaju predloženi linkovi. Uz ekonomsku pljačku koja je nastavljena sredinom 1965.tih godina i nadalje, kada je turizam snažno zakoračio kao privredna grana u Hrvatskoj, jer su nam drugi ekonomski potencijali oduzeti, pa smo se obratili novim izvorima stvaranja nacionalnog bogatstva, dakle kada su
devize oduzimane i davane u centralnu kasu „radi jedinstva i pravilna raspodjeljivanja“, a čitaj radi pljačke, o čemu opet nije moguće razumjeti post ako se ne pročita Đurekovićevo promišljanje: Stjepan Đureković: Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, i kada su devize koje su slali naši iseljeni radnici također centralizirano raspodjeljivane, a pod utjecajem cjelokupnih kretanja u redovima inteligencije cijele Europe, posebno nemira u Francuskoj 1968., i u Hrvatskoj se počeo osjećati sve jači i jači bunt i nezadovoljstvo cijeloga društva, posebno što je dobar dio represivnog aparata, izuzetno onoga koji je bio prisutan u civilnom dijelu društva, dakle govorim o Miliciji, bio sastavljen upravo od onih koji su pljačkali i pomagali pljačku Hrvatske a to su Srbi.
Prema Popisu stanovništa iz 1971. Srbi su činili 626,789 (14.16%) stanovnika. Nisam našao letimičnim pregledom mreže podatak pripadnika Milicije po nacionalnosti Srba u RH iz 1971. ali sam našao podatak da ih je 1984. bilo 49.9 % . Po popisu stanovništva iz 1981. Srba je tada u RH bilo 531.502 (11,55%), izvor:
https://www.dzs.hr/hrv/censuses/census2011/results/htm/usp_03_HR.htm, Dakle 1984. je recimo okruglo 12 % stanovništva davalo 50% represivnog civilnog aparata u Hrvatskoj. O pripadnicima tzv.JNA uopće u ovom promišljanju ne govorim. Oni su posebna tema jednog od slijedećih priloga, kada, ne znam.
- Nastavak i kraj u trećem prilogu razmišljanja
Izvor: Ivan Čavrak
