Kada netko dade svoj život za bližnjega, nema veće ljubavi od toga, svjedoči to ljudsko iskustvo i Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu.
Upravo to je učinio 26. srpnja 1991., kada je herojskom i nesebičnom smrću poginuo junak hrvatskog Pounja Mile Blažević zvani Čađo, Hrvat iz Struge. Uz njega je, u istoj akciji, poginuo i mladi hrabri policajac-dragovoljac iz Zagreba Željko Filipović.
Ova istinita priča ostavlja čovjeka zadivljena i bez daha svjedočenjem do koje visine može doći ljudska žrtva i ljubav prema bližnjem.
Mile Blažević, kao i Željko Filipović, svjesno su položili svoje živote da bi spasili živote žena, djece, staraca i civila, Hrvata dvorskog Pounja, koje je četnička vojska uzela kao „živi štit“ vodeći ih u koloni smrti ispred sebe prema hrvatskim selima doline Une, koje su branile postrojbe MUP-a i Zbora narodne garde.
Svojim nadasve nesebičnim i herojskim činom spasili su brojne živote, a prema riječima župnika Janka Buntića, dali spasonosno vrijeme i drugim Hrvatima da se izvuku od četničkih postrojbi koje su dolazile iz smjera Dvora na Uni.
Četnička ofenziva pod imenom „Žaoka“
U srpnju 1991. pokrenuta je velika četnička ofenziva protiv Hrvata Banovine pod kodnim imenom „Žaoka“, a jedan od organizatora i provoditelja tog krvavog pohoda bio je upravo Dragan Vasiljković, zvani ‘Kapetan Dragan’.
Na sva hrvatska mjesta Banovine: Hrvatsku Kostajnicu, Topusko, Sunju, Glinu i hrvatska sela Pounja, pokrenuta je topnička i pješačka ofenziva sa ciljem osvajanja tih mjesta. Hrvatski branitelji, iako brojčano i naoružanjem inferiorni, izvanrednom upornošću i hrabrošću branili su sva mjesta. Tada se umiješala „neutralna“ JNA i dala snažnu potporu domaćem, do zuba naoružanom, srpskom stanovništvu.
Četnici sastavili „živi štit“ od Hrvata – kolona smrti u Strugi.
Neuspjesi srbskih specijalaca i teritorijalaca naveli su zapovjednika TO-a Dvor Gojka Samardžiju da se odluči za frontalni napad na Strugu, bez razbijanja obrane koju su trebali izvesti specijalci. U napad je uključen oklopljeni kamion TAM-5000 na koji su montirana dva protuavionska topa PAT 20/1 ”Flak”, a ispred vozila formiran je „živi štit“ od 38 civila Hrvata, većinom starica i staraca pokupljenih po kućama iz spaljene Zamlače. Pobunjeni Srbi tjerali su ih da s uzdignutim rukama idu ispred oklopnog vozila i pješaštva koje ga je pratilo. S vozila su Srbi pucali preko glava civila u „živome štitu“ iz topova i strojnica na hrvatske obrambene položaje na ulazu u Strugu. U koloni iza „živog štita“ i oklopljenog vozila išao je odred dvorske milicije, tj. ”SUP Dvor”, predvođen načelnikom Nikolom Bjelajcem, jedinica TO-a Miladina Mitića, koja je spalila Zamlaču, miješani odred od tridesetak ”specijalaca” zapovjednika Dušana Kačara te skupina četnika dobrovoljaca.
Takav je srbski napad poremetio obranu Struge. Ne želeći da stradaju civili u „živom štitu“, branitelji nisu mogli pucati u napadače, već su se počeli povlačiti u središte sela. Tako su Srbi bez borbe zauzeli prednji dio Struge, i odmah počeli paliti i pljačkati kuće. Kako se glavnina branitelja brzo povukla, u prednjem dijelu sela ostalo je nekoliko policajaca u izoliranim kućama, ranjenika te onih koji su branili izdvojene punktove, pa nisu bili obaviješteni o povlačenju, te civila koji su se zbog bombardiranja sklonili u podrume. Srbi su ih zarobili i odmah počeli mučiti i ubijati. Devet civila utjerali su u „živi štit“, u kojem tada bilo 46 Hrvata. Među tih devet mještana Struge našla se i jedna djevojka, Hrvatica, koju je pet srpskih vojnika prethodno silovalo pred majkom.
Opasan eksplozivom Čađo skočio na četničko vozilo – spas za civile i branitelje Struge
Uvidjevši da će zbog civila iz „živoga štita“ pasti svi hrvatski obrambeni položaji u Strugi i da Srbi namjeravaju pobiti sve hrvatsko stanovništvo i branitelje, domaći pričuvni policajac iz Struge Mile Blažević Čađo i mladi prometni policajac iz Zagreba Željko Filipović odlučili su se žrtvovati kako bi zaustavili napad i spasili civile u živom štitu.
S potpornog zida iznad ceste, iz blizine, bacili su improvizirane eksplozivne naprave na oklopno vozilo te ga uništili s posadom. Mile Blažević je opasan eksplozivom skočio na oklopno vozilo i pri time sam poginuo od eksplozije.
U eksploziji je poginulo pet i ranjeno dvadeset napadača. Među poginulima je bio zapovjednik TO-a Dvor Gojko Samardžija, pripadnici TO-a Goran Barać, Stevo Vinčić, Tošo Sundać te rezervni milicajac iz Dvora Rade Joka zvani Šupak. Oni su činili posadu vozila koje je pred sobom tjeralo civile u živome štitu.
U eksploziji teško je ranjen načelnik SUP-a Dvor Nikola Bjelajac i srbski milicioneri Branko Roksandić i Milan Savić. Ostali ranjeni napadači uglavnom su bili iz sastava TO-a Dvor: Jovan Podunavac, Boris Nužda, Milan Joka, Milan Roksandić, Pero Pribičević, Milan Pašić, Milan Vujanić, Nenad Marić, Nenad Menićanin, Dmitar Stojaković, Predrag Rakas, Mile Dodoš i Predrag Orlović. Bilo je stradalih i među pripadnicima ”specijalne milicije” – zapovjednik Dušan Kačar, ”jedinice za specijalne namjene” iz Dvora – Nikola Adamović i ”jedinice za specijalne namjene” iz Petrinje – Dušan Karolj, ali i ”jedinice za posebne namjene Kaline” iz Komogovine, koja je zacijelo počinila najviše ratnih zločina nad Hrvatima na Banovini – Milan Ićitović. Od posljedica ranjavanja poslije je umro Pero Pribičević. Osim srbskih napadača u eksploziji je poginulo dvoje hrvatskih civila iz živog štita, starica Manda Begić iz Zamlače i Pavao (Pajo) Knežević iz Struge, a 15 ih je bilo ranjeno.
Zbog toliko mrtvih i ranjenih njihovih boraca nastala je panika, pa su srbski napadači počeli bježati, ne samo oni koji su prodrli u selo, nego i specijalci koji su na okolnim brdima čekali nastavak napada.
Kada je eksplodirao oklopni kamion, poginula su oba hrvatska branitelja: Mile Blažević Čađo i Željko Filipović. Međutim, njihova je žrtva urodila plodom. Taoci iz živoga štita i dva zarobljena policajca spašeni su, a branitelji, koji su se već dvoumili – boriti se ili se povući iz sela, upustili su se u borbu s napadačima, tjerajući ih iz središta Struge. Tako su svojom žrtvom Blažević i Filipović spasili mještane i branitelje Struge od pokolja i nanijeli pobunjenim Srbima takve gubitke kakve do tada nigdje na Banovini nisu doživjeli.
Uskoro se, nažalost, u sukobe umiješala „neutralna“ JNA te su Struga i sva hrvatska mjesta Pounja pala u srbske ruke. Pounje je vraćeno u hrvatske ruke u vojnoj akciji Oluja 1995.
…
S/I
…
