Miro Barešić, 32, naziva sebe vojnikom bez da pripada nekoj vojsci. On se bori za oslobođenje hrvatske od Jugoslavije. Ubojica, terorist i fanatičar – nazivaju ga ljudi u zatvoru. Istovremeno ga svi vole, jer je primjeran zatvorenik – uvijek prijatelj, čistog duha.
Među Hrvatima on je živa legenda. Sin jugoslavenskog partizana, borac za slobodu, veliki športaš – pripadnik svjetske elite u karateu.
Bilo mu je 20 godina, kada je njegovo ime postalo poznato. Mjesto je bila Artillergaten 7 u Stockholmu – jugoslavenska ambasada. Bilo je 7 sati, 7. travnja 1971.
Miro barešić i njegov prijatelj Anđelko Brajković došetali su se u ambasadu i postavili se da ispune neke papire. Ambasador Vladimir Rolović, naoružan kao i obično, naišao je pokraj Hrvata i bio je napadnut.. Prvi pucanj iz Mirina pištolja teško je ranio ambasadora. Rolovića su Hrvati odvukli u njegovu kancelariju. Tu je ambasador pogođen još sa dva metka i oduzeli su mu pištolj. Vladimir Rolović je ležao na podu, a Miro je u njega ispalio pucanj milosti. (Osobno mi je Miro to pričao u mojoj kući kako je to bilo. Više manje to svi znaju, ali mnogi ne znaju da je Rolović i ranjen počeo pucati na Barešića i Brajkovića. Tada je barešić uzeo njegov pištolj a iz svjeg sve sasuo u Rolovića. Mo. Otporaš.) Nedjelju dana kasnije umro je ambasador Rolović od posljedica.
Ubojice su uhapšeni već u ambasadi i sprovedeni do policijskih automobila koji su čekali. Slika sa dva uhapšena čovjeka koji viču “Živjela Hrvatska!” publicirana je stotinu puta. Poslije toga, prikazani su Miro i njegov prijatelj kao fašisti, članovi jedne grupe bliske terorističkoj organizaciji Ustaša. (Za podsjetiti je da se ovdje radi o organizacij HNO koju je kasnije švedska vlada optužila da je ona iscenirala to ubojstvo kao i kasnije bijeg hrvatskih zatvorenika iz zatvora za Španjolsku. Mo. Otporaš.) Miro to danas poriče. Njegov motiv za napad bio je da se zaustavi ubojstvo nekolicine Hrvata – samo tri dana kasnije – na sam nacionalni dan Hrvatske sa ambasadorom kao taocom.
DOŽIVOTNA ROBIJA
Za ubojstvo je Miro osuđen na doživotnu kaznu. U kulma bunkeru je Miro imao vremena za razmišljanje o svom životu. Ovako je to započelo, priča on preko advokata Fredrika Hultboma.
“Ja sam rođen primorskom gradu Šibeniku, na Jadranskom moru, u Jugoslaviji. Tata je bio partizanski oficir i borio se za tita u drugom svjetskom ratu. Poslije rata bio je tata komandir policije u Šibeniku, a mama domaćica.
Ali tata je htio živjeti u slobodnoj socijalističkoj zemlji – ne u komunističkoj Jugoslaviji. Zato se je počeo buniti proti Tita i radi toga je dobio otkaz na svom poslu. Obitelj je proganjana i maltretirana. kada mi je bilo 18 godina pozvan sam u vojsku, ali sam pobjegao. Bio sam uhapšen i potjeran u najstrožiji zatvor – Goli Otok. Sjedio sam pla godine s drugim političkim zatvorenicima koji su bili protiv onog komunizma. kada sam bio pušten na slobodu, pobjegao sam preko Njemačke u Švedsku.”
Poslije obojstva Vladimira Rolovića sjedio je Miro Barešić godinu i pol dana iza rašetaka. U rujnu 1972. ponovno se njegovo ime pojavilo u novinskim rubrikama. Tri hrvatska prijatelja oteli su jedan SAS zrakoplov koji je letio na liniji Goteberg – Stockholm. Poslije noćne drame na Bulltfti oslobođeni su Miro barešić i pet drugih hrvatskih zatvorenika iz švedskih zatvora.
Drama prenesena u Švedskoj preko televizije, razriješena je u Španjolskoj, jer su Hrvati tražili da ih se tamo prebaci. Poslije toga, Miro je skoro dvije godine sjedio u španjolskom zatvoru. (Kako se je već moglo primjetiti da je prevodilac par puta spomenuo “sjedio” u zatvoru, jer je tako izvorno na švedskom jeziku, a što bi moglo značiti “odležabo” ili “bio” u zatvoru. Mo. Otporaš.)
Uzalud je tadašnji ministar pravosuđa Lenart geijer tražio izručenje Hrvata iz Španjolske koja je bila pod Frankovom diktaturom. U lipnju 1974. napustio je Miro Baređić Španjolsku kao slobodan čovjek, ali čovjek za koji se traga u Švedskoj. Pobjegao je u jednu drugu diktaturu – Paragvaj. Zahtijevi za izručenje Mire barešića u Švedsku bili su uzaludni.
Miro je dobio novi identitet – Toni Šarić i paragvajski pašoš. Ali o onom što se desilo poslije i979. nisu Miro i švedska pravda u suglasnosti.
Ta hrvatska legenda Miro baređić počima dobivati novu formu. Miro je dobio vojnu poduku u paragvajskoj vojsci. Postao je oficir – poručnik. U vojnoj akademiji predavao je kasnije vođenje gerilskog rata i bio instruktor u karatama.
CRNI POJAS U KARATEU
Karate nije bilo samo zanimanje u slobodno vrijeme. Miro ima jedan od od najvećih priznanja – crni pojas. U to vrijeme u paragvaju, pripadao je apsolutno svjetskoj eliti sa vrhunskim plasiranjem prinatjecajima u USA. Za vrijeme 1977. i 78. bio je Miro šef sigurnosti i osobni čuvar paregvajskog ambasadora mario Lopez – Esceber.
U lipnju 1979. balon je pukao. Miru barešića je uhapsila američka policija. Ovo je ispovijest u koju švedske vlasti ne vjeruju; posebno ne direktor svih zatvora Bo Martinsson.
Barešić je uhapšen u New Yorku. Imao je nesreću i napravio sudar na ulici. Sve bi dobro prošlo, da on nije potrčao da se potuče s čovjekom s kojim se je sudario. Priča o kidnapiranju je mit koji su Hrvati odgojili. (Ne bih se s ovim složio. To govrim zato jer mi je Ivan Vuičević osobno pričao da je bio s Mirom Barešićem u Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja kada su ih američki Marchalli poprskali nekom tekućinom ili drogirali, tako sputene i zavezane stavili u zrakoplov i put za Ameriku, New York. Ima Hrvata još živi u New Yorku koji znaju za ovo priču, a jedan od njih je Mirko Luburić kojeg je supruga Linda bila tumačica Miri Barešiću na sudu u New Yorku. Sud ih je obadvojicu oslobodio. Miru su na zahtjev švedske vlade amerike vlasti odmah protjerale za Švedsku a Ivan Vuičević je bio slobodan i ostao u Ameriki. On danas živi u Hrvatskoj i nadam se da će jednog dana i on o tome kidnapiranju iz Paragvaja za Ameriku progovoriti. Mo. Otporaš.)
Miro Barešić je izručen u svibnju 1980. u Švedsku u Kumal bunker Nakon dva štrajka glađu, kasnije (jesen 1980. i proljeće 1981.) uspio je Miro Barešić doći u Norrkoping zatvor. Sada štrajka glađu, opet za ograničenje kazne, pravo na izlazak i pravo da ostane u Švedskoj kada bude slobodan.
Miro Barešić je politički zatvorenik, smatra se on. Clas Amilon je šef odjeljenja u upravi zatvora i podržava njegove zahtjeve, za razliku od svog šefa Bo Martisso-na.
Miro je jedan fanatik. To pokazuju njegovi štrajkovi. Ali, s njim se može razgovarati i on prihvaća argumente. To što on hoće je samo normalna pojava za doživotnog zatvorenika.
Odvjetnik Fredrik Hultbom: Miro je vrlo zainteresiran za šport i bio je u dobroj kondiciji u zatvoru. On je budan i zainteresiran za svijet koji ga okružuje, sluša pažljivo i pita za mišljenje drugih. Mrzi droge.
Miro barešić je još uvijek hrvatski borac i vojnik. On je čal HDP-a (hrvatski narodni front) Nije pristalica terora preme nevinima – objašnjava njegov odvjetnik.
(Tako Šveđani misle o hrvatskom emigrantskom Vitezu Miri Barešiću. Da li tako misle SVI Hrvati? Ako nisu, trebali bi. Otporaš.)
Izvor: Otporaš
