
Sjetih se 1991. godine, rat, imam maskirnu uniformu, oznaka RH.
Gledam ozarena lica ljudi kada nas susretnu, poštovanje, iskrene osjećaje … I traje rat, traju osjećaji, traje i optimizam, … za državu, za nas , za sebe, ali …Završi rat, nas skinuše, nas razvojačiše, nas staviše na psihijatrije, nas razjediniše, nekada se zapitam, koliko Udruga ima, kao da smo bili jedni u Aziji, jedni u Africi, jedni u Australiji.
Nama izgradiše spomen groblja, nama izgradiše grobnice, nama izgradiše klubove, domove – pričamo jedni drugima o ratu, o bolestima, o problemima, a pričamo jedni drugima.
Nas odvojili, nas izolirali, nas izopćili od našeg naroda, od naše države, od naše budućnosti.
TI NEKI stavili nas u Registar,
TI NEKI rekoše – ima ih lažnih,
TI NEKI preuzeše vodstva Udruga,
TI NEKI dijele nam otkaze,
TI NEKI nas nekuda uvode,
TI NEKI odlučuju o našoj državi,
TI NEKI odlučuju o našoj sudbini!
TI NEKI koji ni traktora nisu imali danas rasprodaju NAŠU ZEMLJU u kojoj je naša krv.
TI NEKI danas odlučuju tko će, kada će, gdje će, do kada će …
TI NEKI nas kroz godine napraviše nepismenima, pijanima, problematičnima, nesposobnima, neznalicama i to sve za NAŠE DOBRO!
TI NEKI napraviše to da i danas prema nama ljudi imaju, kao i nekada, iskrene osjećaje – gađenja, prezira, gnušanja, omalovažavanja.
Napisao: Gojko Brzica
…