Nakon Ovčare uslijedila je agonija Veleprometa “Molim vas podijelite i širite dalje, ovo je povijest našega naroda!”

 

“Ovo ne objavljujem zbog mržnje, jer svi koji me prate i imali su priliku slušati moja svjedočanstva znaju da pozivam na beskompromisno opraštanje po uzoru na Isusa Krista i sa snagom u Njemu.” objasnio je Vilim Karlović, jedan od rijetkih koji je preživio Velepromet i Ovčaru uz zamolbu “Molim vas podijelite i širite dalje, ovo je povijest našega naroda!”

“Iako smo sedmorica preživjeli masakr na Ovčari, nažalost nećemo svi preživjeti Velepromet. Ovom objavom želim posebnu čast iskazati Vukovarcu Tihomiru Perkoviću, za kojega sam poslije saznao da je bio predivan čovjek i otac dvoje djece. Molim vas da me razumijete kako želim iskazati čast našim žrtvama koje su sveto i dostojanstveno umirale, a ne nikako poticati na mržnju. Znam da je to nakon ovakvih objava i tekstova teško, ali u idućim postovima, kada završim ovaj serijal dijelova svoje knjige, ozbiljno ću se kroz blogove baviti upravo mučeništvom, sjedinjenjem te muke u Isusovu muku, ali i praštanjem za koje je potrebno malo više riječi i promišljanja. Ukoliko ne idemo u dubinu mučeništva i bavimo se samo onime što su činili ljudi pod utjecajem zloga i sotone, nećemo u potpunosti moći razumjeti svetost i vrijednost žrtve koja blagoslivlja našu domovin” piše Vilim Karlović koji je preživio Ovčaru i Velepromet kao pripadnik ZNG-a.

Evo ulomka iz knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” autora Vilima Karlovića:

“Među nama muk i nevjerica, ali i molitva, dok kao janjad čekamo svoj red. Veselje upotpunjuju otvaranjem naših vrata. Spuštam glavu, kao i svi, ali to nam ne pomaže puno jer Dule viče:

-Šta je p…e ustaške! Gledaj ‘vamo! Šta se skrivate!?

Podigli smo glave i ugledali ga kako stoji na vratima, a iza njega ostali četnici. Hlače u predjelu koljena i potkoljenica umrljane su svježom krvlju.U ruci drži nož i pogledom traži po prostoriji koga da odabere:

-Ti, dođi ‘vamo! – pokazuje nožem s dvije oštrice na jednog čovjeka.

-I ti! Dođi! Ti, ti, šta se praviš mutav!? – izabire još jednog.

Njih dvojica izlaze usporenim korakom, vrata se zatvaraju, a među nama olakšanje što nitko od nas nije izabran.

Bože, osjećam olakšanje što nisam izabran, a znam što će se dogoditi s ovim ljudima!

Oprosti mi, Bože!

Čujemo kako su ih izveli na dvorište jer su opet pod našim prozorom, tuku ih i galame. Zvukovi udaranja i jaukanja opet se udaljuju u istom smjeru kao maloprije, na isto mjesto. Ljudi zapomažu i dozivaju majke, ponavlja se isti scenarij kao i prije, a nakon deset minuta rafali prekidaju sve njihove muke. Ponovo se veselo vraćaju nazdravljajući svom poslu, mučenju i likvidiranju zarobljenih i nemoćnih ljudi.

U meni je strah od njihove blizine, tu su, iza vrata, i molim se samo da nitko ne dira tu kvaku.

Čujem kako netko ulazi u zgradu, pozdravljaju se međusobno, razabirem nove glasove, a Dule govori:

-Ima kol’ko ‘oš! Biraj levo ili desno! – svi se smiju, ali ne razaznajem što mu novi glas odgovara.

Očigledno je to još jedna skupina četnika ili teritorijalaca, među njima nije bilo razlike u mržnji prema nama Hrvatima.

Otvaraju se vrata druge prostorije i Dule opet nekoga izabire, a pridružuje im se i pridošlica. Razaznajem da dvojica naših izlaze, a Dule im odmah govori da se skidaju. Čuju se udarci, šamaranja i psovanja.

-Pa nemojte ljudi! Što to radite!? Pa ništa nisam kriv! – govori jedan od dvojice dok dobiva batine.

-Kriv si, kriv, ujko! – opet pljuske i psovke.

-Kriv si što si živ! – dodaje nepoznati glas i dodaje:

-‘Ajmo napolje!

-Jel’ vam vruće, ujke? – nastavljaju četnici svoju zabavu jer su ih gole istjerali u dvorište, a vani pada kiša i hladno je.

Mole ih da im to ne rade i govore da nisu ništa krivi, ali četnicima to ništa ne znači, još ih jače udaraju i odvode na ono isto mjesto gdje i ostale, gdje sve završava i gdje naši mučenici umiru.

Sve se ponavlja kao i prije, četnici slavljenički viču i uživaju u vampirskom piru, a naši ljudi proživljavaju teške muke bolno jaučući i zapomažući.

Svi smo na rubu psihičke izdržljivosti, a glave smo stisnuli među koljena da što manje čujemo ono što se događa dvadesetak metara od nas.

Bezuspješno, jer čujemo sve!

Nakon petnaest minuta rafali i pojedinačni pucnji prekidaju i njihove muke. Ispaljuju mnogo metaka, što samo pokazuje kolika je njihova mržnja. Najgore je to što kraj jedne muke znači početak nove, pa ovdje ne može biti ni malo sreće.

Zbog stalnog nazdravljanja vodnik je već dobrano pod utjecajem alkohola pa mu zbog dodvoravanja četnicima ne pada na pamet da zaustavi ovaj koljački pohod.

Đaković mi opet potiho ponavlja kako su jučer cijeli dan izdvajali ljude iz hangara i ubijali ih.

Bože, hoće li stati tek kad nas sve pokolju?

Strah me je!

Zašto si mi produžio život dan, dva, ako ipak budem završio ovdje?

Moram li patiti prije smrti za svoje iskupljenje, Bože moj, Bože moj?

Vod smrti je opet na svojoj poziciji uz viski i vodnika koji nema nikakvu ulogu jer ovdje apsolutno vlada četnik Dule. Veselo prepričavaju na glas kako su mučili ljude hvaleći se pritom kao da su to njihova životna djela. Dok si oni tako nazdravljaju u čast pobjede, mi od straha šutimo jer osjećamo da bi sada mogli ući i k nama.

Ne prestajem se moliti iako ne znam za što više molim. Dozivam Boga i Majku Božju da budu uz mene, ne vjerujem da mi je Svevišnji odredio da završim ovdje i na takav način premda nisam nimalo vredniji ni od jednog mučenika koji je danas ubijen. Nije me strah umrijeti, ali ne želim biti ponižen niti želim trpjeti bolna mučenja. Ne znam koliko sam spreman na boli i patnje, ali mislim da na to nitko i ne može biti spreman. Ponovno preispitujem svoje odluke, za koje ne znam koliko su bile dobre. Nekoliko puta vrtim film u glavi i ne znam jesam li uopće trebao ići u bolnicu jer ionako sada nisam ni uz koga od svojih suboraca. Jesam li mislio da ću u okrilju bolnice biti sigurniji i lakše preživjeti nego u proboju? Jesam li zbog toga kukavica i ima li nedoumica koja me stalno proganja uopće veze s tim?

U glavi mi se roje pitanja, a nisam ni blizu odgovora. Mislim da sam se odlučio kretati najlakšom stazom, koja se na kraju pokazala veoma trnovitom.

Obeshrabruje me to što je alkohol preuzeo potpunu kontrolu nad ovim krvoločnim ljudima, ali i to što već dva dana gledam i slušam ubijanje.

Raspoloženje u ovom sobičku je mučno, a meni stalno pogled zapinje na dvojici braće. Pitam se što li to dijete proživljava, koliki strah mora biti u njemu dok sluša i gleda ove grozote.

Moje misli prekida otvaranje vrata na koja ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak – dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama. Uz njega stoji Dule, a iza njih neki četnik s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude:

-Vidi, vidi! Jesi to ti Perkoviću?-Jesam, Sveto! – tiho odgovara Perković, a četnik Sveto se pored Duleta i vodnika probija unutra.

-Pa šta s’ se stis’o, komšija? – smješka se Sveto i dolazi do njega.

Visok je oko sto devedeset centimetra, krupan je, crne brade i kose, tamne puti. U jednoj ruci drži viski, a za pasom su mu nož i futrola sa „škorpionom“.

-Izađi napolje komšija da malo popričamo! – govori Sveto.

Perković kreće prema vratima, a Sveto ispred njega dok ga jednom rukom ga vuče za jaknu.

-Vidi mi komšije! – viče Sveto ostalima iza vrata.

-Pa šta ti bi, Perkoviću, da si ovde? Pa jebote, što ne pobeže?

Sveto se smije dok postavlja pitanja, a Perković šuti. Vrata se ponovo zatvaraju.

-Hoćel’ sad pomoć’ HDZ, ha? – čuje se kako mu Sveto iza tog pitanja udara pljusku, a nastavlja se još nekoliko neujednačenih udaraca.

Sveto ga uz ove udarce kao svog „komšiju“ časti i psovkama i uvredama, a Perković ga moli da mu to ne radi.

-Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš!?

Izišli su na dvorište, opet ispod prozora, i sve se čuje kao da su unutra. Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi:

-Nemoj mi to radit’! Što me bodeš!? Pa ubij me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!

Čini mi se, po zvukovima, da su ga odveli dalje nego ljude prije njega. Sve se ponavlja, Sveto i Dule sa svojom hordom muče i njega, prolamaju se opet krici koji nas sve bacaju u očaj i strah. Perkoviću nije pomoglo ni spominjanje sina doktora Ivankovića, koji je garantirao za njega. Perković je bio Hrvat i član HDZ-a i to je sasvim dovoljno da ne preživi četnički nož. I njegov mučenički put je gotov, jer nakon petnaest minuta užasa ispaljeno je bezbroj pucnjeva.

Bože, primi ga k sebi!

Bolje je za njega, Bože, ali i za nas koji slušamo ovu stravu satima, da je gotovo!

Na redu je druga prostorija, iz koje opet izvode dvojicu koja se moraju skinuti do gola. I oni prolaze sve isto kao i svi prije njih. Krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju, malo nazdravljaju. Neshvatljiva je volja za tolikim mučenjem i ubijanjem, a upornost ne daje nikakvu nadu da će se ovdje dogoditi čudo i da ćemo preživjeti.

Izvode još nekoliko ljudi iz druge prostorije i jednog iz naše, kojeg odabire Sveto. Nakon svakog mučenja i bolnih krikova slijedi rafal kojim se prekidaju stravične muke, negdje po ledinama iza ograde.

Nastavlja se… Vilim

Izvor: http://vilimbook.com/

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.