Aktualno

Glupost i zloba idu zajedno!

Imao sam prijatelja sa kojim sam išao u školu. Ja sam od njega 16 mjeseci bio stariji tako da sam prije nego on krenuo u školu. Završio sam prvi razred kada sam krenuo u drugi, prijatelj je upisao prvi razred. Meni je škola išla savršeno. Obožavao sam knjige i učenje. Čitao sam lekcije unaprijed i pamtio tekst sa svake stranice. Rođak koji me je čuvao dok su roditelji bili u Njemačkoj, je znao samo otvoriti stranicu knjige i kazati broj stranice a ja bih ispalio tekst stranice. Mom prijatelju nije tako išlo sa školom. Teško je upijao znanje iz knjiga i nije volio niti jedan predmet. Matematika nula. Hrvatski nula. Priroda i društvo nula. Čak niti tjelesni nije volio. Čini mi se da je glup bio, no to mu nikada nisam rekao. Zloba je kasnije izašla na vidjelo…Po završetku četvrtog razreda, učiteljica Evelina me je htjela prebaciti odmah u 6 razred jer sam bio daleko bolji od svojih vršnjaka. Moja mater nije to prihvaćala i odbila je tu mogućnost. Zašto? Sam Bog to zna. Možda se je bojala moje inteligencije ili posljedica koje bih vukao od zadirkivanja vršnjaka iz razreda, kao da sam monstrum? No to je prošlo. Krenuo sam u peti razred i nastavio sa školovanjem. Uredno sam pisao zadaće, lektire i zadaćnice. Po završetku svakog razreda sam knjige vraćao u školu, a bilježnice sam morao čuvati jer su roditelji moga prijatelja tražili pomoć za njega. Tada nije bilo interneta, ali je prijatelj imao mene, umjesto Google-a. Zadaćnice sam mu rješavao, matematiku sam mu pomagao, i pisao sam mu lektire onako kako bi on to napisao sa svojim znanjem. Dakle za trojku. Kada bih napisao za odličnu ocjenu, njegova mater je bila pozivana u školu na razgovor i prigovaralo joj se da prijatelj prepisuje ili mu netko drugi piše lektire, zadaćnice i druge radove.

U srednjoj školi smo se razdvojili. Ja sam otišao u medicinsku školu, a on je otišao u školu đaka u privredi. I dalje sam čuvao lektire i davao mu ih, jer je školski program iz Hrvatskoga jezika nalagao i njemu i meni iste knjige za čitanje. Viđali smo se preko ljetnih praznika. Bilo je to najbolje doba koje sam znao, to vrijeme školovanja u srednjoj školi. Knjižnica je jedno mjesto koje sam obožavao…Kada smo se sreli prvi puta na kraju prvog razreda srednje škole pitao sam ga: “Kako je u školi? Jel ti ide?” Odgovorio je da mu ide jer nisu toliko zahtijevali znanja koliko fizičkih aktivnosti. Osim toga razrednik mu je bio Hercegovac koji je znao da je prijateljeva mater Hercegovka pa mu je gledao kroz prste. Počeo je svirati harmoniku, i roditelji su mu kupili harmoniku koja je koštala 1500 DM. I svirao je moj prijatelj par mjeseci i ostavio. Radio Šabac je slušao, narodnjake volio, kola ova, kola ona, bećarce itd itd. Ja se od gitare nisam odvajao nikada. Sviram i imam je i dan danas. Kada sam još malo odfrknuo njegova ljubomora je počela izlaziti na vidjelo. Gotovo da danas mogu se sjetiti i osjetiti njegove poglede u moja leđa, koliko je on bio ljubomoran.

E onda sam napravio prvi tulum. Pozvao kolege i cure kako bi se kod mene doma zabavili. Jedan drugi kolega je doneo “Tosca gramofon i dva puta po 40W zvučnike i hrpu ploča”, od Motorheada, Sex Pistolsa, pa sve do Parafa i Termita riječkih bendova koji su se slušali tih godina u Vinkovcima. Bilo je lijepo. Hladio sam gajbe piva u buretu kojeg sam prethodno napunio sa vodom. Sendviči na stolu, keks, grickalice. Moj prijatelj se je pokušavao uklopiti u društvo i prilično agilno je prilazio curkama iz moga društva u to vrijeme. Ja sam to gledao i zahvalio Bogu što mu nisam niti sličan, što imamo potpuno drugačije roditelje. Vrhunac tuluma je bio trenutak kada je prijatelj sa jednom curkom otišao u automobil koji je bio parkiran u dvorištu…Kolega koji je doneo gramofon je čuo vrisku i rečenicu koja se je čula iz automobila: “Ne ću sa tobom hoću sa Ivanom!” Kada mi je kolega to ispričao u prvi mah sam se opalio smijati no kada sam vidio prijatelja kako je izjurio iz automobila sav crven ko paprika shvatio sam da je vrag odneo šalu. Prošao je pokraj mene, kao da me ne vidi i izgubio se je u gužvi. Tu je njegova ljubomora još jače se razbjesnila i porasla. Do opsesije…

Ako sam ja kupio automobil, njegov je morao biti bolji, iako je kredit uzeo u švicarcima. Ako sam ja dizao kat na kući u Brašnićevoj ulici, i on je morao to činiti. Ali jedno nije mogao kopirati a to je gomilu pročitanih knjiga koje sa zavolio tijekom školovanja. Od Dostojevskog do Kafke, Hesse-a, Bukowskog, Muellera itd itd. Naravno da se je dogodilo upravo ono što sam i mislio. Vokabular mu je slab bio i ostao. I ako bi po kazni morao čitati neku knjigu ili štivo, pa čita nekih 5 minuta dulje, on bi kazao: “Opet sam pretjerao”. Glavobolje same sa njim. Kako se je zaposlio tako mu je i društvo poraslo. Sami klošar do klošara. Nema on hobija niti ikakove želje da čita knjige. Nikada ih nije volio. Kako se je društvo klošara ponašalo tako se je i on ponašao, jer majmun radi što majmun vidi. Počeo je piti i opijati se i upao u još lošije društvo. Počeo je najgore stvari raditi, koje sam ja izbjegavao. Niti ženidba ga nije smirila. Nastavio je po starom načinu života. Kada je nakon deset godina shvatio da sam se udaljio od njega jer nisam htio imati poslao sa njime i njegovim društvom, počeo me je opsjedati svojim biserima i glupostima. Volio je biti i podrška mojoj bivšoj supruzi. Čak je u kontaktu sa nekim mojim bivšim djevojkama. Ništa kod njega nije za baciti. Osvajao ih je vjerovali ili ne na riječi: “Umro mi je najbolji prijatelj!”-pa bi valjda one iz samilosti bile sa njime. Pitao sam se što je tom liku? Jel normalan on?

Jedan dan se je napio uzeo pištolj i otišao u vrt. Bilo je negdje oko pola jedanaest. Njegova mater je došla do mene kući i rekla: “Pomaži…uzeo je pištolj i otišao u vrt kada sam mu rekla da se makne od konobarice!” Otišao sam u vrt i našao ga kako u radnom odijelu sjedi naslonjen na đubar pijan kao deva. TT-jac mu je bio u ruci. Tu noć sam prvi puta koristio svo moguće znanje iz psihologije koje sam posjedovao i postao pregovarač sa otmičarem i to u hodu. On je bio i žrtva i otmičar. Glup i zloban…vitlao je sa tim pištoljem oko svoje glave i postojala je opasnost da si ispali metak u čelo. Nakon nekih 40 minuta pregovaranja, je popustio i bacio mi pištolj. Izvadio sam okvir i povadio metke iz njega, te ih pobacao u kanalizaciju. On je odteturao do kuće jedva vrata potrefio i otišao spavati. Ja sam ostao uznemiren čitavu noć. Što ako ponovi? Odakle mu pištolj? Jel ima on tri čiste u glavi? Što sam ja to skrivio njemu pa se tako ponaša, jer kako je naveo, ja sam ga “sramotio po gradu”!

Ja svog prijatelja nisam nikada nigdje spominjao niti mu se rugao. A on meni jeste. Kada sam pokrenuo blog počeo sa pisanjem prve knjige “Dnevnik jednog Unuka”, pozvao sam ga na predstavljanje knjige no nije se odazvao. Dobio je knjigu na poklon od mene ali je nije pročitao. Boljela bi ga glava. Napisao sam i drugu knjigu “Magistrala mržnje” a on je nije niti pogledao. U njemu je sve kipilo od bijesa i ljubomore. Čuo sam i kada se je izjasnio da bih ja svoj blog trebao obrisati, jer kako on kaže, ne pišem ništa pametno. To on tako misli. Misli onako kako je razmišljao u osnovnoj školi. No kada upleo u “pakiranje” meni da završim u zatvoru i psihijatriji, tu je prijateljstvo nepovratno puklo. Po meni ga nikada nije niti bilo, jer kada pogledam natrag to su bili samo njegovi pokušaji da se izdigne iznad mene. Ali sa čime to? Sa klošarima koji su oko njega? Ja tako nisam nikada razmišljao i tako sam i počeo pisati i malo se izdigao iznad gradskog sivila i crnih misli.

Rekao sam mu to…: “Čujem da bi ti izbrisao moj blog? Zbog čega…tamo ima preko 2000 autorskih tekstova od kojih njih cca 200 nisu moji već uvezeni sa drugih portala.” Na spomen bloga mu je skočio tlak na 180 i još je dodao: “Da sam imao petlju obrisao bih ga.” Da dragi prijatelju, ali bi onda ti ležao na parketu razbijena nosa, i zato sam te prekrižio sa svog popisa prijatelja, jer ti ne zaslužuješ niti moju pažnju niti pomoć niti društvo. Nikada nećeš shvatiti koga si pokušao uništiti. Dovoljno si bahat i napuhan kako je kazao jedan zajednički kolega, toliko da bi mogao eksplodirati. Ego ti je porastao. To znam da tako ide tim tokom. Tvoju pomoć ne trebam niti te trebam blizu. Nema više zadaćnica, lektira, i radova iz drugih školskih predmeta. Gotovo je sa tim. Dovoljno si odrastao, glup i zloban da znadeš se sa svojim klošarima naći i pričati lovačke priče.

Jesam li naučio nešto iz toga i od tebe? Naravno…bolje biti sam nego s tobom. Bolje biti sam nego u lošem društvu. Pozdrav.

Svaka slučajnost nije namjerna jer je upućena samo jednoj osobi i samo njoj.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: