IZ DUŠE RATNIKA

 

“Gledali smo sva trojica kako mu se životni sjaj iz oka gasi i postaje pepeljast, neprepoznatljiv, gotovo strašno bezbojan. Umro je pred našim očima. Život mu se ugasio kao svijeća”, prisjećam se u svojoj ispovijesti kao hrvatski branitelj.

“Tu noć smo imali nekoliko intervencija u Nuštru…bilo je ranjenih na sve strane, koje nismo mi sami prevozili do bolnice, već su se i sami gardisti snalazili kako su znali. Ako je netko imao kakav auto, prevozio bi ranjene do bolnice, i to bi bilo to. No da počnem priču u koju ću uplesti sve sudionike te večeri!

Bili smo smješteni u podrumu kod moje jako dobre prijateljice koja kuha odličnu sarmu! Imao sam ju priliku jesti u Mikanovcima i da… moram napomenuti, u to vrijeme ta djevojka je imala dečka, inače, ne znam što bi se dogodilo s nas dvoje! No kako to biva i život piše romane, pa je i ovaj put upleo svoje prste… Taj put nismo znali što nas očekuje na zloglasnoj periferiji iako je cijelo selo bilo bojno polje, gdje si mogao izać van pišat i već idući trenutak te ne bude.

Granate su padale non stop, a flakovi, protuavionski mitraljezi, minobacači su tukli iz sela Cerić, cestu od Nuštra do grada Vinkovaca, koja je bila žila kucavica i povezivala dalje Marince, Bogdanovce, Kukuruzni put i Vukovar u konačnici!
Noć se u Slavoniji u jesen prilično brzo spušta i dosta je hladno u to doba godine. Milan (vozač saniteta) je bio već otišao za vinkovačku bolnicu a ja sam dobio drugi poziv negdje na kraju sela pokupiti ranjene, nisam znao koliko ih ima, ali sam bio uvijek vrlo ozbiljan u izvršavanju zadataka. Uletio sam sa motorolom u podrum poprilično uznemiren od granatiranja i ostalih “iznenađenja”, pozvao Luxa kolegu tehničara, i brzo izašao van! Morali smo krenuti. Upalio sam kombi Citroen, kojemu smo dva dana prije odvalili klizna vrata, jer nam je oduzimalo vrijeme, stalno otvaranje vrata, a osim toga šrapneli su prolazili kroz lim kao kroz sir, tako da nas limarija uopće nije štitila.

Krenuli smo ugašenih svjetala prema zadnjim kućama na izlazu iz Nuštra. Kontaktirali smo još jednom osobu koja nas je pozvala i korigirali pravac. Bio je to zadnji red kuća od Nuštra prema Ceriću. Kukuruzi između dva sela. Tamo je bio ranjenik… Za par minuta smo stigli tamo…ranjenik je ležao na zemlji i ozbiljno krvario. Bio je pogođen u prepone, dakle pogodio ga je iskusni snajperist. Priskočili smo sa zavojima i odvojili gardistu koji ga je držao u krilu i prizivao: Kume, kume!.

Lux i ja smo skužili da mu je arterija presječena i da ne možemo ništa učiniti za njega. Pritiskali smo ranu koliko smo mogli i u tim trenucima nam je bilo najteže jer ništa na ovom svijetu tog čovjeka nije moglo spasiti. Možda da je na kirurškom stolu u operacijskoj sali. Gledali smo sva trojica kako mu se životni sjaj iz oka gasi i postaje pepeljast, neprepoznatljiv, gotovo strašno bezbojan. Umro je pred našim očima. Život mu se ugasio kao svijeća.

Unijeli smo ga u kombi i krenuli prema bolnici…zapravo prema bolničkoj patologiji. Od Nuštra do bolnice smo raspalili preko 100 km na sat, i naravno vozili bez svjetala. U krug bolnice koja je bila razrušena, polupanih prozora, raskidanih roletni i sa par zapaljenih vozila ispred ulaza, stigli smo za nekoliko minuta. Skrenuli smo prema patologiji, i u tom trenutku kada smo iznosili mrtvog gardistu i spuštali ga u limeno korito, skužio sam jednu veliku istinu: Sve je lijepo dok si živ, misliš neće tebe, nisi ti takve sreće…No, nekog ipak stigne ruka sudbine, poziv Boga. Trenutak kad je njegovo preteško tijelo palo u limeno korito i kada je glava tupo udarila o rub, taj zvuk, nikada nisam zaboravio.
Otišli smo u podrum bolnice gdje je bio kafić i popili na brzinu pivu. Kada sam htio natrag, Lux je kazao da će ostati još malo i vratiti se s Milanom kojeg smo sreli. Izašao sam van i sjeo u kombi te krenuo natrag. Zora je polako svanjivala, a od noći i dana, najviše sam volio poludan, polunoć. Sivo jutro…nitko me ne vidi, kada projurim sa Dodge-om…

Upalio sam radio i tada sam prvi puta čuo tu pjesmu, meni nepoznatog, Marka Perkovića Thompsona-“Bojna Čavoglave”! Nisam mogao vjerovati svojim ušima, koliko je to dobro zvučalo, a zvuči i danas, tako i toliko dobro da mi svaka dlaka na tijelu svoju politiku vodi.

Sjećam se i najave sa radija Vinkovaca: “A sada jedna pjesma koju su snimili dečki sa prve crte!Momci svaka vam čast!”

…Naravno nije bila to jedina pjesma koja je bila dizalica. Poznata je i ona-“Čedo majmune” koju su snimili gardisti iz Osijeka. “Žuta podmornica”, pjesma je u to vrijeme bila jedini lijek za zaborav nagomilanih ružnih situacija. Nismo imali vremena niti za žaljenje niti za opraštanje i sprovod. Kada nije bilo radija, struje, emitiranja emisija, jednostavno smo pjevali iz sveg glasa. Pjesma nas je sokolila. I jednostavno smo nastavljali dalje, išli smo do krajnjih granica. Do kraja stiha ili strofe sam morao zaboraviti što se dogodilo u proteklim minutama, satima, danima, tjednima i tko je poginuo…kako se zvao….kako je nastradao. A kako će mu mati to podnijeti, uopće nisam mogao zamisliti. To je bilo najstrašnije. Previše je to smrti bilo, za svakog a pogotovo za mlade ljude, poput nas…od 15 godina pa naviše!

Kad govorim o onim najmlađima, njima kapu skidam i klanjam se do poda, jer su djetinjstvo, školovanje, loptu i prve ljubavi zamijenili za krv, miris baruta, užas granatiranja, zviždanje šrapnela oko ušiju.

A kako sam tada razmišljao? Bar sam curu poljubio, pa neću umrijeti nepismen. Napisao do 24 godine šezdesetak pjesama, koje sam nosio dr. Katici Čorkalo iz HAZU Vinkovci na recenziju. Upisao fakultet, dao tek jedan ispit i prekinuo sa životom, školovanjem, izlascima, sa druženjem jer sam se obvezao raditi ono što mi je savjest nalagala-braniti sebe i druge. Pomagati, koliko je bilo u mojoj moći. Jezivo, ali istinito. Kao škarama je presječen do tada poznati način i stil življenja, stavljen je novi umetak, protiv kojeg sam se borio svim silama, potpuno nepoznat, stran, pun eksplozija, mrtvih i ranjenih- srpski plan za uništenjem kompletnog hrvatskog naroda! Htio sam biti profesor filozofije i psihologije, književnik, pjesnik…A postao sam preko noći ratnik. Rat je završio našom pobjedom. Fakultet nisam završio, no imam knjigu iza sebe. I gomilu ispisanih papira, pa i računa za kavu, na kojima su upisane misli, rečenice, zaključci.

Premalo iskustva smo imali, a veliko srce. Premalo prijeđenih kilometara, da bi imali teksta, za nekakvu priču, makar to uvod bio. Previše iskreni, i spremni na sve, makar to bilo i nešto sasvim neočekivano, poput ranjavanja…No postojala je razlika među nama, i prepoznavali smo se po tome. Jer, velika je istina ona od dr.Ante Starčevića. Boj se onoga koji mrije bez velikog jada! Upravo je tako kako je rekao. Dok sam vozio i slušao pjesmu koja je tutnjala u vozačkoj kabini, misli su mi odlutale do slika onih ljudi koji su imali blistave američke uniforme, kalašnjikov na leđima i vozikali se po Zagrebu na bijesnim motorima. Okrenuo sam se i pogledao svoju siluetu u izlogu….bio sam neobrijan, prljav, blatnjave čizme, imao sam zelenu beretku, hrvatski grb sa slovom U na njoj, a lice moje, nije bilo moje…bilo je to lice osobe koju nisam mogao prepoznati, iako je sve u meni vrištalo “to sam ja”! Nestalo je sjaja u mojim očima. Umor me svladao. Sagorio sam iznutra…Imao sam jedva 65 kilograma. Kostur koji je hodao. Trebao sam hitno nekoliko dana odmora. Svega je bilo previše. Oko svih nas. Nisam niti sanjao da su postojali ljudi, naši Hrvati koji su nas pljuvali u ta nesigurna vremena.

Da…Postojali su. Postoje i danas. Račan mi je pao na pamet! To govno od političara i čovjeka, je predao oružje TO, i time razoružao hrvatske bojovnike, cijeli hrvatski narod! Veleizdaja! Pitam se dan danas, što ga pokojni Franjo nije strijeljao za primjer svima koji su razmišljali kao on. Svi smo bili pogođeni, i ne razumijem ljude koji rata nisu dana jednog vidjeli, a opet nemaju poštovanje za nas branitelje i invalide. Tako sam objasnio materi kada me pitala “Sine zašto šutiš? Pričaj nešto!” Nisam joj mogao reći da mi duša krvari, zbog svega viđenog i proživljenog, i da ne postoji zavoj za te rane koji su nanesene. A Matić kaže da je ozdravio. Pa on i ne zna što znači rečenica- sagorjeti iznutra i imati rane za koje ne postoji zavoj na ovom svijetu, koji bi mogao tu vrstu krvarenja zaustaviti, a koje su nanijeli ljudi kao on! Mobiliziran, tek nakon nekoliko pokušaja, kada je uhvaćen u prelasku na srpsku stranu!
Valjda zato što dobro stavljaš sol i ocat na ranu nama dragovoljcima, braniteljima i invalidima, i jesi postao ministar hrvatskih branitelja!
Zato danas i znaju gdje će tući, što pričati, što pisati. Na svim medijima se nude takve informacije. I ako vam je mučno gledati i slušati to, e onda znajte da su vam očitani markeri za rak duše. I vi ste pogođeni. I vas lažu. Sa vama pokušavaju manipulirati.
Ne dajte se! Otimajte se! Od pojedinca počinje. Kad se skupi satnija dvije najodlučnijih, past će i ova vlada! Ne samo ova, već svaka naredna vlada, koja ne bude radila u korist hrvatskog naroda! Državu zaboravite. Ona nas uništava, jer je protunarodna, protuhrvatska!”

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.