Pišem da se otrgnem zaboravu. Tamo mi nije mjesto. Nek se znade tko i što sam i kamo idem!

Otišla je sada već bivša predsjednica sa Pantovčaka. Otišla je tiho bez velike pompe i halabuke. Jesam li joj što zamjerio? Pa poneku sitnicu jer sitnica život čini. Te sitnice su bile neartikulirane rečenice, doduše bolje zvuče od Milanovićevih ,tj. sadašnjeg predsjednika. Imala je sastanke sa  Vučićem, i išla svukud po bijelom svijetu, a lustraciju nije pomogla niti sa jednom rečenicom. Obraćao sam nekoliko puta predsjednici i to javno,

Link: Branitelj zaratio sa predsjednicom

Link: Zašto ste besćutni?

Od svog tog pisanja sam shvatio da od toga ne će biti ništa. A u to doba se je pojavio i Predrag Mišić Peđa, bojovnik iz Vukovara koji je iz nekih razloga tražio razgovor sa predsjednicom Republike Hrvatske. I uspio sam mu osigurati susret sa njom. Javio sam se u ured predsjednice i dobio datum i vrijeme kada može posjetiti predsjednicu. A ja kakav jesam nisam ništa tražio za sebe. Jesam li pogriješio što sam Peđi omogućio susret sa njom ili sam sebe trebao staviti u Peđin položaj i predstaviti se predsjednici?

Naravno kako to biva u narodu našem “ti njega kruhom a on tebe kamenom, i još mu ruke vidiš da je bacio). Peđa niti da se javi, niti da dođe na predstavljanje moje kako prve tako i druge knjige u Vukovarskoj knjižnici, a rejting mu je skočio u visine. Pitam se da li bi on to napravio da nije bilo mene? Tko bi ga pogurao do ureda predsjednice? Nitko drugi se nije javio osim mene. Dogovor između mene i Peđe je meni još na pameti i nadam se da ga nije zaboravio, jer o tome ovisi Hrvatska. I naravno njegova politička ambicija da nešto promijeni u Hrvatskoj po pitanju manjina. Ali nekad doista sebi mogu kazati da sam budala naivna i da me svak znade iskorištavati i tražiti pomoć. Tko god je tražio pomoć od mene i Lidije, je pomoć i dobio. Ma što ja to sve pišem? Pišem da se otrgnem zaboravu. Tamo mi nije mjesto. Nek se znade tko i što sam i kamo idem!