Ne dam svoj kamen. Ne dam!

Imao sam profesora u srednjoj školi, koji je bio Hrvat do kosti. Mršav visok, a pošto ljudi vole uobličavati i “prepoznavati” lica, mogu kazati da je ličio na Francetića. Isto lice, stas…No razlika je postojala. Francetić je bio bojovnik i školovani vojnik, a profesor je bio vrlo načitan i obrazovan. Znao mi je kazati: Zemljak…ja sam mogao birati biti, ili svinjar u Vrbanji ili se školovati i predano učiti. Najprije mi se nije dopadao, jer je bio strog i pravedan. Nisam shvaćao nekakve njegove nastupe…predavao je književnost, kemiju i ponekad njemački jezik. Jer je mijenjao profesoricu koja je bila ponekad bolesna. Kada sam tati rekao da me je profesor, pitao iz kojeg sam sela, sve sam shvatio. -Pitao me je: Mali iz kojeg si ti sela?-Iz Vrbanje sam ispalio. On mi reče: Postoje dvije Vrbanje. Jedna kod Banja luke, a druga u Slavoniji.- E ja sam iz te u Slavoniji!- E i ja sam.- Uzvrati on…Predavao je dobro, upijao sam svaku riječ koju je izgovorio.

Ponekad je znao sam mudrim riječima privući moju pažnju, jer takve riječi nisam nikada našao kod niti jednog književnika. Niti kod Dostojevskog. Niti kod Hesse-a, Niti Muellera. Pazio sam na svaku riječ koju je izgovorio. Njegove su riječi bile: Mali, sex je sirotinjska zabava. Malo me je šokirao sa tom rečenicom, nije mi tada sjela najbolje, jer je u meni od bujala strast za ženom. Rekao bi netko testosterom, adrenalin, hormoni. Sve je divljalo u meni. Nisam trčao za njima…Ako prođe jedan autobus, doći će drugi…Ispada sa tom rečenicom koju je izgovorio, bezvremenom, da se poklapa sa izjavama nekih političara, koji su kazali da smo sitnozuba stoka, i nedovoljno školovani-jednom riječju sirotinja. U glavu kada bih kazao zvučala bi: Ko te jebe sirotinjo. Dao mi je i drugu mudrost: “Ako želiš vidjeti kakav je čovjek u svom biću, daj mu moć, pa ćeš vidjeti”!- Tu sam bio razgovjetan i rezonantan- Ne dam! Ne dam nikome. Ne dam svoj kamen, jer je tata porijeklom iz Aržana. NE DAM SVOJ KAMEN! Krv ti šarenu, ne dam! Učio sam kako sam znao i mogao. Nisam bio loš učenik. Naprotiv. Zbilja sam se trudio udovoljiti njegovom lošem porivu da me izdigne od sebe kakav sam bio i ostalih. Davao mi je zadatke: Pročitaj tu knjigu. Ovo ti je pubertetska literatura. Pročitaj i špijunsku literaturu…Ovu posljednju mi je dao za zadatak da je pročitam. Kada sam spomenuo Johan Maria Siemmela-i djelo: “Može bez kavijara” profesor me je tako ohladio riječima koje nikad ne ću zaboraviti: “Loš odabir. Ima i boljih”. E sad ga jebi…preselio sam se u knjižnicu, i jednu za drugom knjigom sam čitao. Dobio sam vremena da ih i posložim u galvi…A kada je gospođa koja je radila u knjižnici otišla kratko na pauzu, uzeo sam u ruke kartoteku i pregledao profin karton, što to točno moj profesor čita u slobodno vrijeme. Dok sam trao po svojim knjigama ponekad bih uzimao njegove koje je on čitao. Nisam imao mira nikako. Danas kada je prošao i domovinski rat i sve druge nedaće, imam iza sebe dvije knjige, blog kojeg vodim. Vjerujem da ga niti malo nije dotaklo što sam ih napisao. Ali ću mu kazati: prođi mojim postolama, i ne brkaj pojmove. Takav je lik bio.-Uvijek može bolje.-bi on kazao. A koliko ja to moram pripremati diplomski rad za fakultet. Ae, za ovaj iz domovinskog rata. Taj sa položio. Snalazite se. Negdje ću trebati kada svladam još ovo što je ostalo za svladati…Ima toga još u životu. Treba otjerati tugu sa lica, i naoružat se strpljenjem, razboritošću. Osmijehom. Makar nosao kamenje na leđima, osmijeh ne skidaj. Ali kako izbjeći namještaljke? Evo ovako. Nanjuši je, imaš nos. Neka drugi pune gaće, ja se ne bojim. Prepozna se to, a naručitelji nek se paze. Znam da je navijao profesor, za mene dok je bio rat. Nekako sam to skontal. Ako si dovoljno uvjeren da se Krist kralj onda je i svijet mali. A ljudi su dostupni da se isčitaju. Osjetiš sve, pa i najmanju sitnicu. A loši odabiri kao i oni bolji se mogu naći u knjižnici. Birajte si društvo. Ponekad je bolje biti sam, nego u lošem društvu…U to doba kada sam se školovao nije bilo interneta, već lopta u osnovnoj školi i knjiga u srednjoj. Zahvalan sam na tome. Pouka iz ove priče: Kuda god krenuo, knjigu ne ostavi, i ne bacaj. Knjiga je prijatelj, ponekad veći od živih ljudi. Profesor je bio čovjek. Sa svojim vrlinama i manama. Bio je mali i ponizan.