Život je promašen ako nismo poslužili kao inspiracija drugome

 

 

Prekrasno razmišljanje od naše Eve Kirchmayer Bilić: ‘Život je promašen ako nismo poslužili kao inspiracija drugome.’ (fra Jozo Grbeš) Već danima, točnije od spomendana Zvonkovog prelaska u Vječnost 1. rujna u crkvi sv. Mati Slobode, (u kojoj su upisana imena njegovih mlađih suboraca, hrvatskih heroja i junaka iz Domovinskog rata), budim se i uspavljujem s ovom fra Jozinom rečenicom. To je to, pomislih: obraćenje – smisao kršćanstva; Uskrs koji nas mijenja, trajno. Nadahnuti drugoga znači i sâm se obratiti i obraćati druge.

Smisao života svakoga od nas biti je nadahnuće ljudima koji nas okružuju. Zvonko je ta i takva inspiracija. To obraćenje. Taj preokret, snaga, nada, odlučnost, odvažnost, dosljednost, ustrajnost, potpunost. Zapravo: Ljubav. Zvonko jest inspiracija. Meni i mnogima. Ponizno, kako to samo ona može, inspiracija je obuhvatila i Julie – koja je i sama postala inspiracijom. ‘Svaka bi žena uz takvog čovjeka’ s osmijehom je odgovorila na upit, ‘bila takva.’ ‘Vidjet ćeš, svidjet će ti se jako’, ponovno čitam Julieninu poruku u subotu ujutro, prije puta za Rovanjsku, na svečanost otkrivanja prvog spomenika Zvonku.

Radujem se svakom susretu s njom. Dok vozim prema šatoru u Savskoj, prebirem u mislima sve koji su me inspirirali i propitkujem se, prepoznajem li, vidim i čujem i danas one koji to čine..? Pozdravljam hrvatske branitelje, obećajem im prenijeti njihove pozdrave Julie. Hrvatski barjak s potpisima branitelja 100% za Hrvatsku je (uvijek) sa mnom. S tetom i njezinom prijateljicom krećem put Rovanjske.

Rovanjska.

Nisam prije znala niti čula za nju. A Jasenice znam po tome što mi, vozeći po prekrasnoj autocesti i tunelu sv. Rok, svaki puta zastaje dah u trenutku kada se, nakon moćnog Velebita, preda mnom otvara predivna Dalmacija i Zadarsko zaleđe, more… Prisjećam se…te godine, 2008., kad je Zvonko napokon došao, slobodan, u svoju sanjanu slobodnu Hrvatsku, putovala sam Jadranskom magistralom prema Čavoglavama i Kninu. Rekoh si tada: prolazimo kroz Jasenice i Rovanjsku, idemo potražiti Zvonka i Julie!

Parkirali smo i u obližnjem kafiću pitali, koja je njihova kuća. ‘Pa parkirali ste točno ispred nje’, odgovorio nam je mladić. Gledala sam mirisne borove, obalu, more, kuću i tada prvi puta smještala u stvaran prostor nedavno pročitane prizore iz Julienih knjiga ‘Ljubavnici i luđaci’ i ‘Tvoja krv i moja’. Julie i Zvonko nisu bili tamo tada. Mi smo nastavili put Knina, i u trenutku dok sam obilazila muzej, na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, nazvao me Zvonko…zažmirila sam, slušala ga, upijala njegove riječi, glas.. Rovanjska 2015. Na istom mjestu zastajem. Providonosan je bio Julienin odabir toga posebnog malenog dalmatinskog mjesta kada je trajno doselila u Hrvatsku. Malena Rovanjska, nad kojom već više od tisućljeća bdije sv. Juraj, mučenik iz Palestine, kojemu su već u 4.stoljeću u Siriji posvećivane crkve. Crkvica sv. Jurja, koji je pobijedio zmaja, smještena uz samu obalu, od stoljeća 9. živi s narodom Rovanjske (in Rawna), biser je, kažu, starohrvatske sakralne arhitekture, srodan s ljepoticama sv. Križa u Ninu i sv. Pelegrin u Savru.

U Domovinskom obrambenom ratu okupirano područje, sravnano sa zemljom. Znakovito je da je Zvonko odrastao na tlu rodne mu Gorice, u kojoj je crkva sv. Stjepan Prvomučenika (!) na temeljima istome svecu posvećene ranokršćanske bazilike također iz oko 4. stoljeća.

Malena Rovanjska – nad kojom se uzdiže silan div Velebit sa svojim vilama. U njezinoj blizini najljepši su hrvatski nacionalni parkovi, rijeka Zrmanja, Modrič špilja… Uistinu, Julie, američka Hrvatica, ili hrvatska Amerikanka, pronašla je predivnu Rovanjsku. Od 5. rujna 2015. rovanjskoj rivi, uz more, trajno je uprisutnjen Zvonko. Ponizan poput Rovanjske i div poput Velebita, sjeo je u njezino središte, nasuprot sv. Jurju. Lijep i stamen poput ljepote drevne Domovine kojom je obgrljen. Obasjan najljepšim nebom, oblacima i bojama izlazaka i zalazaka sunca, zagrljen morem i valovima koji ga, nošeni vjetrom, nježno svojim kapima miluju i dozivaju, bude ga iz njegovih misli i razmišljanja…kada je kao dječak pješice svladavao planine da bi ugledao more, ili o Matošu po čijim se stihovima još u djetinjstvu zavjetovao Domovini.

Prizor pred kojim zastaje dah.

Prizor pred kojim ostajem nijema.

Prizor pred kojim protrnuh.

Poslijepodne je odmicalo. Skupilo se mnoštvo Zvonkovih prijatelja, rodbine iz rodne mu Gorice, branitelja i štovatelja iz Domovine, BIH, iseljeništva. Krasnoslovile su čudesne Žene iz Domovinskog rata – Zadar, mladići i djevojke u hajdučkim, goričkim nošnjama, koji su poput znaka – spoja prošlosti i budućnosti, stajali uz Zvonka, pjevače iz klape Bratovštine sv. Stipana Prvomučenika Gorica – Sovići, klapa Condura iz Nina, fra Jozo Grbeš, g.Tihomir Dujmović… Načelnik Jasenica g. Martin Baričević Zvonkov je brončani lik nazvao stalnom uspomenom ali i opomenom budućim naraštajima kako nam bez ovakvih ljudi nema budućnosti. Zaželio je da iz Rovanjske započne spomenički niz kojim će se kao dragulji kititi hrvatska mjesta i gradovi, jer Zvonko Bušić, njegovo junaštvo, žrtva i ljubav za Hrvatsku, zaslužuje ulicu u svakom mjestu.

Prekrasna je i pročitana poruka Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja je u svom pismu istaknula kako će lik i djelo Zvonka Bušića Taika imati posebno mjesto u dugoj borbi hrvatskog naroda. Nebo nad Rovanjskom je mijenjalo i igralo se bojama, sunce je u toj ljepoti zalazilo, oblaci su, nošeni vjetrom, prvo polako, pa sve brže, plesali čudesni ples po Nebu.

Ugledah slovo Z koje su oblaci oblikovali i ubrzo tamni oblaci, olujni vjetar i ledena kiša prekriše sâm kraj Velebitskog kanala. Svi se rastrčaše pronaći zaklon.

Zvonko načas ostade sam. Okupana i osvježena kišom, Rovanjska je zablistala u blistavim obrisima predvečerja. Prekrasna Julie i g. Baričević otkrili su brončani Zvonkov lik, djelo mladog akademskog kipara Maroja Batića, kip do tada zamotan u plavu boju mora i omotan vrpcom u bojama hrvatske trobojnice. Dirljiv prizor Julieninog smješka i nježnih dodira koje mu je upućivala.

Pjesma.

Mnoge pjesme.

Od Lijepe naše Domovine, himne Republike Hrvatske do onih Zvonkovih najdražih: Moja Hercegovina, Dok Neretva teče, Sine, Croatio iz duše te ljubim, Lijepa li si, Jedna je Hrvatska.. Strpljivo, do kasno u noć, svi su čekali na red stati, sjesti, zagrliti, dotaknuti i pomilovati Zvonka, donijeti mu cvijeće i svijeću, snimiti uspomenu, trenutak.

Sjedam pokraj Zvonka. Primam ga pod ruku i zagledah se u njegove oči.. U tom trenutnu vidjeh sve naše susrete, razgovore, upravo tu njegovu gestu, izraz lica, pogled u kojem je blagost i odlučnost, poziv na suradnju, razgovor…stavljam mu hrvatsku zastavu u ruku…a on me gleda i kao da mi povjerava i govori Thompsonove stihove: „…sve bih dao da je vidim ponosnu i lijepu k’o u snovima…ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije…i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira, traži je…’ Zvonko tu čeka, poziva, osluškuje, govori. Poziva svakoga tko dođe u Rovanjsku, tko onuda prolazi, zove ga svojom ispruženom rukom i okrenutom mu glavom: dođi, sjedni pokraj mene. Njegova ruka je ponuđena, otvorena, a lice i oči plijene. Netremice zagledana, u ovome remek djelu mladića-umjetnika, vidim sve ono što je Zvonko bio: jednostavnost, skromnost, poniznost, strpljivost, upornost, čvrstina, odlučnost, odvažnost. I nada. Zvonko je tu sjeo i odlučio (te) pozvati. Na razgovor, na promišljanje: stani, ne juri, sjedni i promisli prijatelju, putniče, susjede, mladiću: kuda ideš, kamo si krenuo, odakle dolaziš, tko si, što si, kamo ćeš…?

Imaš li ideale, tražiš li Istinu? Domovina Hrvatska treba ljude koji stoje uspravno, koji se ne boje, koji znaju tko su. Bježiš li od odgovornosti? Ostavljaš li dom, obitelj, Domovinu? Što možeš učini za nju? Probudi se! Gdje ti je snaga, duh? Jesi li original ili tek bezlična kopija?!

Grlim mladog Maroja, autora ovoga remek djela, ne vjerujući da Zvonka nije poznavao, niti puno o njemu znao, te mu u suzama pokušavam izreći i opisati svoj dojam i doživljaj. Po povratku, sređujući dojmove, ponovno prebirem fra Jozine riječi: ‘Ako nećemo slijediti heroje i junake, koji imaju snagu, koji su inspiracija, koji nas podsjećaju tko smo, koji nas pozivaju da budemo originali, a ne kopije, da budemo kao heroji i junaci koji uspravno stoje i ne boje se, koji se uvijek nadaju, koji vole, koji su izdržljivi, koji ne traže ništa za sebe, da budemo ljudi koji stoje i koji su spremni ići naprijed, koji mogu sve, jer vole…ako, dakle, njih – heroje, nećemo imati, prepoznavati i slijediti, tâ koga ćemo onda?!

Država koja nema heroja, nema ni budućnosti… sposobnost jednog čovjeka uzdignuti se iznad svog vremena i prilika i učiniti gotovo nemoguće… susret je dar – kada susretnete određene ljude, ljude poput Zvonka, dobivate više od svih iščitanih knjiga i informacija, i taj susret vas mijenja…ići novim putevima kojima nitko nije prošao…živjeti i umrijeti za ciljeve koji su viši od nas samih…sjećanje i povijest bude u nama inspiraciju da i mi nešto sada i ovdje učinimo…naš Dom je ovdje. Jer ovdje započinje naša priča.’ Hvala ti Zvonko. Jer si inspiracija.

Napisala:Eva Kirchmayer-Bilić

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

About Stric Ivan 2531 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.