Negoslavčani, javite se anonimno i napišite gdje je tijelo Stjepana Bestrcana

Stjepan Stipica Bestrcan bio je teško ranjen (operirao ga je dr. Njavro), ali nedvojbeno još živ u danima okupacije Vukovara i vukovarske bolnice. Izveden je s drugim ranjenicima, ali živ do Ovčare nije stigao. Svatko tko je od njih izveden u zloglasnim Negoslavcima kasnije više nije viđen – ni živ ni mrtav

Otac i brat mladoga Stjepana i danas se nadaju kako će za života pronaći posmrtne ostatke svoga sina i brata i dostojno ih pokopati. Majka to ne će dočekati jer je umrla prije nekoliko godina

Od svih spektara slavonskih boja vukovarska je rana jesen 1991. nebo i zemlju bojila u krvavo. Iako već punih 29 godina spominjemo bitku za barokni grad na Vuki, još uvijek nismo rekli sve. Nismo ispričali priče o onima koji su nas doživotno zadužili da im imena ne mičemo s usana. Jedan od njih je Stjepan Bestrcan. Za prijatelje i suborce poznatiji kao Stipica. Tek punoljetan dječak, umjesto punih mladenačkih snova, u džepove je spremao metke. Poput svojih vršnjaka, a vrijeme će pokazati i maloljetnih vukovarskih dječaka, preko noći izgubivši djetinjstvo, postao je – vojnik, piše Ani Galović za Hrvatski tjednik.

Do ratnih događanja obitelj Bestrcan živjela je u Sotinu, naselju smještenom svega 10 kilometara od Vukovara. Otac Stjepan radni je vijek proveo zaposlen u klaonici Vupika dok je majka Katarina radila na obližnjoj farmi Jakobovac. Stjepan i Katarina su 1966. godine dobili kćer Robertu, godinu kasnije sina Roberta, te 5. prosinca 1972. rodio im se najmlađi sin Stjepan. Skladan obiteljski život naglo je prekinuo veliki gubitak koji su doživjeli 1981. godine kada im je tragično preminula kći Roberta, ne sluteći kako će se samo deset godina kasnije ugasiti i mladi život najmlađega sina.

Stjepan je u rodnome Sotinu završio prva četiri razreda te s vršnjacima nastavio više razrede u tadašnjoj Osnovnoj školi ‘Vladimir Nazor’, današnjoj Policijskoj postaji Vukovar. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Borovu naselju, u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje ‘Edvard Kardelj’, smjer gumarstvo. U slobodno vrijeme rekreativno se bavio karateom. Braća Bestrcan od samih će se početka ratnih događanja 1991. uključiti u obranu Vukovara. Brat Robert kao član Prvoga hrvatskoga redarstvenika i kasnije pripadnik MUP-a Vukovar na položajima na Mitnici i Lušcu. Stjepanov prijatelj iz djetinjstva, Željko Kušić, vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora o svojemu prijatelju Stipici biranim riječima opisuje sjećanja na neprežaljeno prijateljstvo. Ova će dva vukovarska mladića ratna stvarnost zateći već u lipnju 1991. Umjesto maturalne zabave i bezbrižnoga slavonskog ljeta na Dunavu, obojica su odlučili izbjeći odlazak na odsluženje redovnoga vojnog roka u tadašnjoj JNA te se 15. lipnja 1991. priključiti novoosnovanoj postrojbi 4. bojne 3. brigade HV-a, tadašnjoj 4. bojni Vukovarske 3. brigade ZNG Republike Hrvatske na opatovačkoj pustari.

‘Stjepan je bio moj prijatelj iz djetinjstva, zajedno smo išli u osnovnu školu. Volio je prirodu i Dunav kao i ja, ljeta smo provodili kupajući se i pecajući, lovili smo žabe… Kao i većina naše generacije, igrali se kauboja i Indijanaca. Imali smo kulu, kako smo ju zvali, tajno skrovište, iskopano u zemlji na „Popinom brdu” gdje smo planirali tajne akcije i tučnjave sa suparnicima iz gornjeg kraja. Jednom prilikom, negdje 1986. godine, kad je Dunav bio jako zaleđen, propao je kroz led. Inače je bio sitan, lagan kao pero i kamo je on išao, tamo se nitko nije usudio. Sva sreća da sam kod sebe imao jedan dugački štap pa sam mu ga odmah pružio i spasio ga pogibelji, bilo je stvarno gadno jer je na tom mjestu ispod crkve Dunav brz. Tada smo se dogovorili da to nikom ne pričamo jer bi svi „izgorjeli” kod kuće. Oduvijek je bio srčan, a takav je bio i kasnije u ratu. Bio je izuzetno hrabar mladić i dobro se nosio u svim akcijama s obzirom na to da je imao nepunih 19 godina. Zajedno smo prošli akcije u Sotinu, Borovu naselju, Lipovači, đergajskom silosu… Posljednji smo se puta sreli krajem rujna mjeseca 1991. u jeku najžešćih borbi, tada sam bio na minobacačima, a on na položaju na Sajmištu. Malo smo popričali, izljubili se i poželjeli jedan drugome sreću. Nakon toga više ga nikada nisam vidio… teško je ranjen, a ja sam zarobljen…’

Fotografija za vječnost

Bitka za Vukovar 1991. presudna je bitka u povijesti koja je neupitno odredila smjer i budućnost Domovinskoga rata. Stoga su od neprocjenjive vrijednosti fotografije, članci i video-snimke koje su nam danas dostupne. Neke od najupečatljivijih fotografija u vrijeme Bitke za Vukovar napravio je fotoreporter Slobodne Dalmacije Matko Biljak. Tako je u svom opusu fotografija koje su obišle i svjetske naslovnice, poput one novinara Radio Vukovara, Siniše Glavaševića i Alenke Mirković na stubištu, i fotografija jednoga od ključnih ljudi obrane Sajmišta, Ivana Doka Anđelića s dječakom kuštrave kose i blagoga osmijeha. Rijetki su oni koji na njoj prepoznaju osamnaestogodišnjega Stipicu. Prema prisjećanjima, fotografije je Matko Biljak napravio radeći reportažu s kolegom novinarom Zvonimirom Krstulovićem u zadnjim danima rujna 1991. na uglu Zelene ulice ispred tadašnje Šarčevićeve mesnice.

Upravo ga Ivan Dok Anđelić opisuje kao iznimno hrabroga, prerano odrasloga dječaka u kojega je svatko mogao imati povjerenja. U ratnome paklu bitke okupiranoga grada, baš na položaju Sajmište koje i danas slovi za najkrvavije bojište Vukovara, napominje Dok Anđelić, bilo je rijetko i dragocjeno moguće „mirno spavati”, zapravo nemoguće toliko blizu neprijatelju. I onim starijim i iskusnijim braniteljima odlazak na stražu tjerao je strah u kosti. No, ističe Dok, iako tek dječak na pragu mladosti, ispunjavao je sve svoje vojničke zadatke besprijekorno.
‘Sudjelovao je u svim borbenim akcijama od prvog dana, od Borova naselja, Trpinjske ceste, Doma tehnike, silosa Đergaj kod Bršadina. Kada se otvorilo bojište na Sajmištu, naši pripadnici zauzimaju najteže položaje prema selima Negoslavci i Petrovci. Stipica je sa svojom skupinom branio rubni dio grada prema Petrovcima. Tog 5. rujna 1991. uspješno su ga obranili i natjerali neprijatelja na povlačenje, oštetivši im nekoliko tenkova i izbacivši iz stroja dio pješaštva. Dana 14. rujna 1991. uslijedio je opći napad na sve dijelove grada uz avionsku potporu. Tenkovi su napredovali iz pravca Petrovaca uz jaku potporu topništva i pješaštva, a lokalni četnici s Petrove gore „iza leđa”. Cijela naša obrana toga djela našla se u okruženju. Predaja im nije nikada bila na kraj pameti. Odlučili su se na proboj kroz minska polja i između dvije vatre doći u Bogdanovce. Istu večer se vraćaju na pričuvne nove položaje koje smo uspješno branili do sloma obrane grada uz velike gubitke najhrabrijih ratnika. Dana 11. studenoga 1991. Stipica je teško ranjen na položaju te prevezen u vukovarsku bolnicu….’

O Stipici, ponekad i Bestrcaju, kako su mu nadimak dali ostali suborci, s mnogo ponosa i topline govori vukovarska braniteljica s prve crte obrane Sajmišta, Vasilija Tucker.

‘Posljednji put vidjeli smo se 10. listopada, gore na Sajmištu. Bestrcaj je bio nestvarno hrabar, nikada nije pokazivao znakove panike iako smo redovito slušali buku približavanja tenkova, transportera i aviona. Jednom smo, baš u blizini dolaska tenka puzali preko ceste jer nas nije tako mogao vidjeti, kako bismo se uspjeli živi izvući. Često je spominjao i djevojku u koju je bio zaljubljen… Uvijek smo brinuli jedni za druge iako smo donedavno bili stranci. Sjećam se, jednom mi je po povratku iz akcije s drugog položaja rekao: ‘Sve sam nokte zbog tebe izgrizao!’ Takav je bio, hrabar i brižan prema svim suborcima, a mladić tek krenuo u život.

Je li odgovor u Negoslavcima?

Dana 17. studenoga 1991. prije odlaska u proboj, brat Robert u vukovarskoj je bolnici posljednji put vidio teško ranjenoga Stjepana. Težina njegovih ozljeda i netom završena operacija crijeva koju je obavio dr. Juraj Njavro bila je preteška da bi se Stjepan uputio u pokušaj proboja. Kako će vrijeme odmicati, a s njim i potraga za vukovarskim ranjenicima koji nikada nisu stigli u slobodu, budit će bezbroj pitanja – gdje je Stjepan? Tragom izlaska zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora ugasile su se i zadnje nade kako je Stjepan među njima. Ni danas, 29. godina kasnije, nema točne informacije što se sa Stjepanom dogodilo nakon izlaska iz vukovarske bolnice. Iako se većina ranjenika, koji su vjerojatno bili živi 18., 19. i 20. studenoga u tijeku evakuacije vukovarske bolnice, a danas se vode nestalima, najčešće spominju kao žrtve Ovčare, protok vremena ipak daje točnije informacije kako dio njih do Ovčare – nikada nije stigao. Posljednje informacije o nekolicini nestalih vukovarskih ranjenika vode samo u jednom smjeru – u Negoslavce. Zavjet šutnje o ratnim događanjima u kojima su Negoslavci mjesto kroz koje su prošli mnogi vukovarski branitelji, civili i ranjenici, a čiji se trag upravo ondje gubi, traje i danas. Bez svjedoka, hrabrosti i savjesti onih koji znaju o posmrtnim ostatcima ubijenih ostaje samo velika tišina. Znaju li Negoslavčani što se dogodilo Stjepanu onoga trenutka kada je teško ranjen izveden iz autobusa ranjenika i gdje se danas nalaze njegovi posmrtni ostatci? Tek je nekoliko preživjelih svjedoka izvođenja u Negoslavcima svjedočilo o mučenjima, fiktivnim strijeljanjima i torturama kojima su bili izloženi. Složni u jednom – većina onih koje su ondje izvedeni, nikada više nisu viđeni. Ni živi, ni mrtvi…

Postoji li teži uteg savjesti od spoznaje da na duši nosiš saznanje o tijelu osamnaestogodišnjaka koji je teško ranjen, zarobljen, odveden i ubijen? Kakve su savjesti onih koji kategorički odbacuju i financijsku naknadu za informaciju o njihovim posljednjim počivalištima? Postoji li opravdani strah za vlastitu sigurnost i svojih obitelji ili nešto gore od toga, osobna uključenost? Ako postoji i najmanji dio ljudskosti, neka se ona pokaže barem prema ocu i bratu koji se i danas nadaju kako će za života dostojno pokopati svojeg neobično hrabroga sina i brata. Majka Katarina za to nikada ne će imati priliku – preminula je prije nekoliko godina. Gledajući fotografije Matka Biljka, drhtavim glasom, suborac će reći: ‘Ma, shvatio sam, on je još uvijek na straži. Čuva nas…’

Nama ostalima ostaje trajna zadaća kako nikada ne bismo smjeli prestati spominjati vukovarske dječake poput Stjepana.

Izvor: Narod.hr

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.