O njegovoj smrti postoje razne priče i legende. Jedna priča kaže da je stradao od snajperskog metka jednom prilikom dok je glumio strašilo u polju zbog neke oklade za gajbu piva. Druga pak kaže kako je ubijen od vlastitih suboraca zbog nekih starih nerješenih računa. Treća kaže kako je ubijen po naredbi vojnih glavešina jer je takva „tempirana bomba“ bila preopasna. Četvrta priča kaže
kako je počinio suicid nakon razgovora s majkom koja mu je uplakana rekla
kako nema što za jesti. Peta priča kaže kako se poskliznuo na ledu, a napunjena
puška je sama od sebe opalila. Šesta priča kaže kako je poginuo dok je čistio
pušku koja je opet sama od sebe opalila…
Misteriozna smrt dodatno je zapečatila biografiju ovog vinkovačkog performera, dodajući joj još jedan detalj koji je dodatno i bez utjecaja samog umjetnika omogućio njegov status legende, te održao interes za njegovo stvaralaštvo i među današnjom mlađom populacijom (Ljubica Anđelković Džambić, Krvavi performans i tijelo otpora: Satan Panonski, Artos, 2015, Osijek).
Ivicu Čuljka možemo smatrati začetnikom autodestruktivnog body arta u
hrvatskome performansu, onakvoga kakav do tada na ovdašnjim prostorima nije bio prakticiran. Činjenica da je veći dio stvaralačkog razdoblja proveo u neuropsihijatrijskoj bolnici, u koju je doduše smješten iz razloga da izbjegne zatvorsku kaznu zbog ubojstva (o čemu također postoje kontradiktorni podaci), odnosno nemogućnost da se pouzdano govori o njegovu mentalnome stanju, donekle otežavaju tumačenje njegova ponašanja na sceni po pitanju pokretačkog motiva, koji može biti protumačen i kao umjetnički stav, ali i kao unutarnji psihotični poriv.
Najprepoznatljiviji dio umjetničkog djelovanja Satana Panonskog11 onaj je koji se odnosi na njegov body art, odnosno manipulaciju vlastitim tijelom na sceni. Satan Panonski prvi na ovim prostorima na scenu donosi tzv. tijelo otpora kroz glazbeni performans, uvodi brutalnu tjelesnu izvedbu koja uključuje samoozljeđivanje na sceni.
Glavni izvor na kojega se referiram u ovome poglavlju jest članak Ljubice AnĎelković Džambić; s obzirom da ga ona ne naziva imenom, već pseudonimom, tako ću ga i ja ovdje nazivati
Kod scenskih nastupa Satana Panonskog naglasak je svakako na primarnost
tjelesne izvedbe i „rada“ na tijelu. On tijelo uvodi kao instrument umjetničkog izraza. U trenutku izvođenja publici „daje“ svoje tijelo kao umjetnički iskaz. Ovdje nije naodmet spomenuti niti Marinu
Abramović, multimedijalnu umjetnicu poznatu po podvrgavanju svog tijela
žrtvi i rezanju u performansima, a koja se u više navrata spominje kao Satanov uzor u Glišićevim Ĉizmama slobode: „Marina Abramoviĉ, naša multimedijalna umjetnica. Ovdje je bila ismijana. Pobjegla je preko grane i ostvarila je svjetsku slavu svojim performansima. Izloţi svoje slike, skine se gola i poziva posjetitelje da i nju razgledaju, mogu i da je vatare, ljube, reckaju ţiletom. Neka svaki posjetitelj pokaţe kakav je iznutra.“ (Glišić: 36).
Performansi Satana Panonskog uključuju i ekscesne oblike ponašanja puput
ekscesizma, sadizma, mazohizma, homoertizma i slično. TakoĎer ga možemo povezati i sa ritualom. Njegovi nastupi utjecali su na publiku, dovodili su je do određenog zanosa koji donekle možemo usporediti s ritualnim. Iako radnjom usmjeren na samoga sebe i vlastito tijelo, kroz komunikaciju publike te izazivanje reakcije činom samoranjavanja, Satan Panonski stvarao je određen tip zajedništva s publikom, koja je time postajala neizostavni dio umjetničkog događanja. Na koncertnim nastupima Satana Panonskog i pratećeg benda, uobičajeni segment izvedbe bio je solo-performans frontmena koji bi, nekad uz ritmičku pratnju glazbenika, nekad bez nje, uključivao ekstatično recitiranje vlastite poezije, te određene oblike automasakra u kojem je vlastito tijelo koristio na izrazito brutalan način, a koji je uključivao: rezanje žiletom (ispisivanje ideograma i zarezivanje), probadanje zihericama, samoozljeđivanje nožem i staklenim bocama, samozapaljivanje (odjeće), polijevanje vrućim voskom, ekstatično bacanje u publiku, puštanje krvi i slične autodestruktivne već spomenuta česta značajka punk pokreta aktivnosti. Ovaj brutalni segment pratili su i drugi
elementi scenskog iskaza: ekstatički ples, izražajna mimika i gestikulacija,
scenski pokret, ritmičko recitiranje, kostimirano/nago tijelo (skidanje, oblačenje, presvlačenje) i upotreba rekvizita.
U Satanovom samoozljeđivanju lako se može prepoznati i snažan predratni izraz egzistencijalnog očaja pojedinca u kojemu je zihericu (simbol punka, pokreta koji slavi slobodu i neovisnost, a protivi se svakom sustavu koji uništava individualnost i ljudskost) koristio kao sredstvo koje pridržava sredstvo za ubijanje, zakačenu na ljudsko meso, na koje se može gledati kao na tijelo otpora, ali i kao na topovsko meso, što se je nažalost nedugo zatim, u ratu, mnogima i dogodilo (Ljubica AnĎelković Džambić, Krvavi performans i tijelo otpora: Satan Panonski, Artos, 2015, Osijek). Krv, koja je bila važan dio Satanovih nastupa izaziva veoma snažnu reakciju meĎu publikom, kao i poruku koja se pamti, što je zacijelo bio jedan od njegovih ciljeva. Ne smijemo zaboraviti niti publiku od koje se očekuje da reagira na ono što joj umjetnik nudi, a čiji je smisao odreĎen od strane samog performera. Publika je već unaprijed očekivala svojevrsnu punk ̶katarzu koju će im omogućiti njihov idol, a sam glazbeno-scenski nastup predstavljao je dinamčki vrhunac, ispunjenje očekivanja. Satanov temeljni motiv za ovakvim izvedbama duboko je unutarnji motiv pojedinca u neskladu s društvom u kojem se nalazi, no prepoznat od strane publike, s kojom je na izvedbama uspostavljena komunikacija.
KRAJ TEKSTA
Ivicina priča nije niti izdaleka još gotova!
