Tihi Heroji dom. rata, iz klinike Lege Artis!

Jasminka i Krešimir Čandrlić išli su i u minska polja s braniteljima. – Smatram uvredom kad netko kaže da je Bljesak izveden uz minimalne žrtve, kaže doktor.

– Doktore, hoćeš s nama? – pitali su ga. Nije tu bilo premišljanja. Naravno da je htio. I otišao je. U bijeloj kuti. Na Velebit. U rat:

– Mislio sam da će me tamo čekati uniforma. Nije. Ali ubrzo sam je dobio – počeo je priču kirurg Krešimir Čandrlić dok u supruginoj i njegovoj Poliklinici za kirurgiju i anesteziologiju Lege Artis u Osijeku pregledavamo brojne fotografije s ratišta.

– Tada sam, kad je otišao, stažirala u osječkoj bolnici. No brzo sam ga stigla – kroza smijeh će anesteziologinja Jasenka Kalajdžić- Čandrlić.

– Nikada se nismo sigurnije osjećali nego s dečkima na terenu, ništa nam nije bilo teško. Pa, bili smo s elitnim postrojbama, sa specijalnom policijom – pričaju liječnici Čandrlić.

Skupljali krpelje

Njih dvoje, s anesteziologom, medicinskim tehničarom i vozačem, bili su kirurško-anesteziološka mobilna ekipa, takozvane KAME, odnosno sanitetska potpora braniteljima. Velebitsko ratište bilo im je prvi teren. Tu su se, pričaju liječnici, svi jako zbližili, stekli prijateljstva za cijeli život:

– Kako i ne bi. Zajedno smo jeli, spavali, živjeli u bajtama – kaže doktorica.

– A ja jako hrčem – dodao je doktor.

Sa specijalnom policijom njih su dvoje prošli sva ratišta. Zapravo, gotovo sva:

– Žao nam je što nismo bili u Medačkom džepu. Ali, tada smo se u Opatiji ženili – otkrivaju.

Dok pričaju o izvrsnoj logistici specijalne policije, gledaju fotografije snimljene u svibnju 1995. godine, zapadno slavonsko ratište, akcija Bljesak.

– Tri smo dana na terenu čekali i skupljali krpelje. A onda su nam 1. svibnja, oko dva izjutra, rekli da akcije neće ni biti, da idemo kući. Dva sata poslije stigla je nova obavijest. Kreće se – prisjećaju se.

Na početku akcije Ivan Pejić, tada instruktor u specijalnoj policiji, imao je peh da jednom nogom stane na jednu, a drugom nogom na drugu minu. Trenuci su to bili dugi kao vječnost, no nekom ludom srećom nijedna se mina nije aktivirala.

– Zajedno s dečkima išli smo kroz minska polja. Čuvali smo mi njih i oni nas – prisjećaju se supružnici Čandrlić.

Ranjene branitelje oni su “krpali”, zbrinjavali i otpravljali u bolnice u Slavonski Brod i Novu Gradišku. Osim njih dvoje, u timu osječkih KAMA u Bljesku bili su Andrija Kiss, Željko Balić i Antun Brkić.

– Posebno teško bilo nam je kad je poginuo Robert Erdelja iz ATJ Lučko, Požežani su izgubili zapovjednika kojeg su zvali Komarac, Brođani su ostali bez momka koji se dva dana prije oženio… Osječani nisu imali mrtvih. Jedan je branitelj ostao bez noge, bilo je ranjenih. Smatram uvredom kad netko kaže da je Bljesak izveden uz minimalan broj žrtava. Svaka je žrtva velika – priča kirurg Čandrlić.

Slanina na drvetu

Njegova supruga ispričala je da su tijekom akcije dva puta na dan mijenjali trake u boji koje su nosili na odorama:

– Po tim trakama raspoznavali smo našu od njihove vojske. Jer, uniforme su nam bile iste i to je bio jedini način da se zna tko je to. Kad smo došli do Okučana, boravili smo u kućama Srba koji su netom otišli. I usput liječili i bakice koje su ostale – kaže.

Nakon akcije Bljesak doktor Čandrlić završio je na liječenju i jedva se izvukao. Još se na Velebitu zarazi mišjom groznicom koja je tada buknula:

– Dobro je prošlo, nisam završio na dijalizi. Ja sam u to vrijeme bio ovisnik o mesnom doručku. A tu smo hranu dobivali iz zaliha – kaže liječnik o mogućem uzroku bolesti.

Pa, kad smo već kod hrane, ne mogu njih dvoje ne spomenuti kako je, dok su bili na Velebitu, događalo da s drveća visi – slanina:

– Hranu su nam bacali iz helikoptera. Pa se slanina zakvačila na grane – objašnjavaju. Uz Velebit ih vežu brojne uspomene.

Doktorica Čandrlić rado će se prisjetiti kako je dobila dar iz zraka:

– Bio je treći mjesec 1994. godine, snijeg na planini. Nekih desetak dana nisu nam dopremali hranu, trošili smo zalihe. A onda je stigao helikopter. Dečki su na snijeg spustili jednu crvenu ružu, napravili krug i tek nam onda spustili hranu. Ta je ruža bila dar meni, jedinoj ženi na Velebitu. Sprešala sam je. I danas je čuvam – kaže.

To vrijeme rata bilo je, složit će se supruzi Čandrlić, neko čudno stanje. Živjelo se od danas do sutra. Ali uspomene su im ostale trajne.

– Josip Ćelić iz specijalne policije bio je naša beba. Vjerovali ili ne taj je dečko na Velebitu, umotan i uz svjetlost lampe, učio za ispite. Drugi je specijalac uza svijeću, na minus dvadeset stupnjeva, čitao Cesarčevog Zlatnog mladića. Eto, kakvi su to dečki bili. Upoznali smo s njima cijelu Hrvatsku pa danas, kamo god da dođemo, uvijek negdje nekoga znamo – pričaju liječnici, zaljubljenici u planinarenje.

A sa specijalnom policijom prošli su cijelu zemlju. Najtužnije slike civila nose iz Kuplenskog, nedaleko od Karlovca. Tu se nalazio zbjeg pristaša Fikreta Abdića čija se vojska u Cazinskoj krajini sukobila s Armijom BiH. Zima je bila oštra, a na brzinu sklepano naselje puno djece…

Roditelji tinejdžerice

Prisjetit će se liječnici ranjavanja suboraca, kazati kako je teško bilo kad se netko nije vratio iz akcije, kao mladića koji je doktoru Čandrlić na Vran planini kazao: “Slikaj me, da imaš za uspomenu kad poginem”…

Opet, iskoristit će svaku prigodu da se prisjete zajedništva koje su živjeli tih ratnih godina. Govorili bi oni o tim danima dugo jer uistinu imaju što reći. No, čekaonica poliklinike popunjavala se pacijentima. A da ih je, dok smo razgovarali, čula njihova kći, tinejdžerka Jelena, sigurno bi im dobacila “opet pričaju te svoje priče”.

Izvor: LV

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.