IVICA ČULJAK (KILLER, KEČER II., SATAN PANONSKI)


Vrlo je važno istaknuti jednog od najutjecajnijih i najistaknutijih predstavnika punk pokreta u Hrvata, Ivica Čuljak. Predstavnik koji je poznat i po pseudonimima kao što su Killer, Kečer II te Satan Panonski o kojem sam već imao priliku pisati za portal mixeta.net. „Dobar dan. Ja sam Ivica Čuljak, Kečer II. Po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj“,
jedna je od najpoznatijih rečenica u hrvatskoj punk povijesti, a izrekao ju je Satan Panonski koji je ostavio neizbrisiv trag i utjecaj na hrvatski punk pokret. Ivica Čuljak, poznatiji kao Satan Panonski ( Kečer II.), rođen je 4. lipnja 1960. godine u selu Cerić pored Vinkovaca. U djetinjstvu se nije znatno razlikovao od ostalih razigranih dječaka, štoviše bio je uzoran učenik. Gimnaziju je pohađao u Vinkovcima gdje se ističe svojim
književnim sposobnostima, što pjesmama (poezija i proza), što raznim kratkim pričama (iskazivao se i u svojim nadrealističkim crtežima). Po završetku prvog razreda gimnazije kod njega je došlo do radikalne promjene pod utjecajem najsurovijih elemenata punk pokreta. Na
vinkovačkoj sceni se pojavio 1977. godine pod imenom Kečer II. Ivica je govorio kako jegodine u Njemačkoj primio “punk pričest” i tako postao jedan od vodećih čudaka alternativne scene. Za vrijeme boravka u Njemačkoj počinje bježati iz škole, pušiti te konzumirati alkohol sve dok mu otac nije pobjesnio te ispisao ga iz škole i fizički kaznio jakom pljuskom, koju on naziva “odupiranje autoritetu”. Godine 1980. postaje pjevač alternativne grupe Pogreb X koju je predvodio Vladimir Soldo. Čuljak počinje pisati nove tekstove, a tada nastaje i pjesma Trpi k**vo, koja je kasnije bila u redovnom repertoaru Satana Panonskog. U to vrijeme, Čuljak je iza sebe već imao sukobe sa zakonom, tri mjeseca je proveo u kazneno-popravnom domu Lipovica zbog izbjegavanja vojne obveze, a 1977. godine je bio u vinkovačkoj umobolnici.
„Nadimak je navodno dobio jednom prilikom dok se šetao i „kreveljio“ Vinkovcima, starija gospođa doviknula mu je: „Kad ćeš se smiriti ti vraže slavonski?!“, njemu se to svidjelo i nadjenuo si je nadimak Satan Panonski“. Često se vlakom znao uputiti u Vinkovce koji su u to vrijeme bili jedno od glavnih željezničkih čvorišta u bivšoj republici. Legenda kaže da bi često kosu prao u zahodskoj školjci te ju potom sušio tako da bi glavu
gurnuo kroz prozor jurećeg vlaka. Jedne večeri, 29. studenog, 1981. u vinkovačkom hotelu nastup je imala Meri Cetinić, a Satan se pojavio u svojoj „uniformi“ koju je sam izradio. Često osuđivan od strane vinkovačkih nasilnika znao je ući u fizičke obračune, ali tog kobnog studenog 1981. navodno braneći svog brata, iz kaputa je izvukao nož i usmrtio napadača višestrukim ubodima. Također je izveden zaključak da je do ubojstva došlo iz samoobrane, no na sudu je ta obrana odbačena zbog manjka dokaza, te je osuđen na 12 godina zatvora. Predviđena lokacija izvršavanja kazne bila je Goli otok. U drugu ruku, sreća u nesreći jest da mu je otac bio ugledni upravnik vinkovačkog Doma zdravlja. Kako je to bivalo u prošlom sistemu, a biva i sadašnjem, povezanost i ključna poznanstva omogućuju zaobilaženje pravila. Čuljak je tako smješten u neuropsihijatrijsku bolnicu u Popovači u kojoj je trebao odslužiti kaznu. U Popovači se bavio slikanjem i pisanjem poezije te je povremeno održavao nastupe s grupom „Pogreb X“ koju je u to vrijeme vodio Vladimir „Adolf“ Soldo. Nastupe koje je održao pred publikom počeo bi recitiranjem poezije te bi izvodio performanse u kojima se često samozapaljivao, rezao ili rezbario, razbijao bi staklene boce o glavu. Još za ono vrijeme, a i danas ga se uspoređuje s G.G. Allinom, poznatim američkim punk pjevačem i tekstopiscem sličnih autoagresivnih i opscenih tendencija, kojem ni jedan koncert nije trajao duže od pola sata (policija bi ga skoro svaki put prekinula) zbog rezanja, tučnjave, „silovanja“, vršenja nužde na pozornicama, bacanja fekalija po publici koje bi često i sam konzumirao. Navodno je Satan jednom prilikom dobio poziv da se pridruži GG Allinu na nastupu neodređenog mjesta i vremena, te je dobio ponudu od „brata po zanimanju“ da si na pozornici odreže bradavicu, Satan je navodno pristao pod uvjetom da i GG Allin uradi isto, ali je GG tu ponudu navodno odbio. Dok liječnici nisu znali kako da se postave prema Satanu, on je radio ono što je smatrao oslobađanjem, dodatno ga je gušilo jer unatoč kreativnosti (crtao je, pisao, skladao, izvodio performanse, sam radio svoju odjeću) nije mogao kontrolirati unutrašnji nemir, liječnički prepoznat kao soj shizofrenije i manične depresije koja je nekad prelazila u nekontroliranu agresiju. Baš zbog toga mu se djeca i dan danas dive, a odrasli se zgražaju. Iz Popovače je pušten zbog „dobrog“ vladanja te se sa slobode nastavlja aktivno baviti svojim „poslom“. Za izjavu „Sreo sam neke pankere po narodnosti, pa su rekli da su došli večeras krvi da mi se napiju, to radi njih radim, jel’ da? Nije mazohizam, nego auto-agresija, s razlogom, jel’ da?“postoji i video dokaz u pjesmi „Oči u magli“. Svoje krvave performanse nazivao je Hard Blood Shock, koji su definitivno izazivali šok kod publike. Hard Blood Shock – Čuljkov izraz za njegove osebujne performanse u kojemu su sadržani njegovi ideali punka kao nacionalnosti, prijateljstva kao profesije i istine kao zakletve. Tko se normalan ne bi šokirao kad ugleda osobu koji si razbija bocu o glavu te se potom reže ili si zatakne kišobran oko vrata i zapali? Nakon stažiranja u grupi Pogreb X počeo je održavati brojne solo nastupe na kojima mu je bas nekoliko puta odsvirao sugrađanin i prijatelj, Goran Bare. Objavivši svoje zbirke krvave poezije ili famozne kasete i ploče „Ljuljamo ljubljeni ljubičasti ljulj“ 1989., „Nuklearne olimpijske igre“ 1990., „Kako je punker branio Hrvatsku“ 1992. na kultnoj etiketi „Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića, imao je povod za povremene nastupe. Zdenko pak nije birao riječi hvale i respekta prema kolegi i prijatelju. „Renesansni umjetnik”, kako ga je Franjić nazivao. Članovi grupe Satan Panonski neprekidno su se mijenjali, a jedno vrijeme s njima je nastupao i Nikola Vranjković, gitarist beogradske grupe „Block Out“. Beogradska neovisna izdavačka kuća Nova Aleksandrija objavila je 1990. godine Čuljkovu zbirku poezije, proze, crteža i fotografija Mentalni ranjenik, a SKUC iz Osijeka koncertnu kasetu. Kako se rat bližio tako je došlo i vrijeme da Satan pristupi vojsci, a sjetimo se da je tri mjeseca proveo u kazneno popravnom domu Lipovica zbog izbjegavanja vojne obveze. Navodno je jednom prilikom na pitanje „zašto je dobrovoljno uzeo pušku u ruke?“ odgovorio: “Ne zanima mene to Hrvat i Srbin jer ja sam ti po nacionalnosti Punker, ali tamo neki hoće moju majku i brata da ubiju… e pa neće moći…“. Iz čega možemo zaključiti da punk ne poznaje niti vjeru niti naciju, ispred svega jesu čovjek, sloboda i obitelj. Dok su s fronta stizale informacije o masakriraju civila i zarobljenih vojnika, tako su stigle i informacije da je navodno i Satan bio nemilosrdan. Navodno je klao četničke zarobljenike te im potom rezao prste, uši i ekstremitete. Punk je bio njegov život, njegova borba. Punk je u ratu od njega napravio tempiranu bombu, „kamikazu“. O njegovoj smrti postoje razne priče i legende. Jedna priča kaže da je stradao od snajperskog metka jednom prilikom dok je glumio strašilo u polju zbog neke oklade za gajbu piva. Druga pak kaže kako je ubijen od vlastitih suboraca zbog nekih starih neriješenih računa. Treća kaže kako je ubijen po naredbi vojnih glavešina jer takva tempirana bomba je bila preopasna. Četvrta priča kaže kako se poskliznuo na ledu, a napunjena puška je sama od sebe opalila i tako u nedogled. Istinu je teško naći u svim tim mitovima i legendama, zna se samo da je poginuo kao hrvatski vojnik 27. siječnja 1992. godine u Vinkovcima, točnije u Aninoj ulici, ali i to je upitno. Dok bi Dubravko Mataković, legendarni strip maher iz Vinkovaca priču o Satanu započeo i završio otprilike ovako: „Bila je tamna noć. Znam da je Čuljak izašao iz auta, poskliznuo se, ispala mu puška i prosvirala glavu…” Vladimir Soldo, Satanov kolega iz benda Pogreb X, za intervju s Mixetom je izjavio: “Ratno doba je bilo, uzbune stalno na sve strane, granate padaju, zima je bila, sve mrak okolo. I sad oni krenuli iz tog kafića prema tržnici i snijeg je bio i ona dugačka klizanka, otprilike 10 metara. I sad kako je bila mjesečina, vidi on tu klizanku, a tad je imao onu pušku Šokicu, tako se zvala. To je bila neka hrvatska proizvodnja, a kod tih pušaka je navodno kočnica bila jako loša i nekad je radilo, a nekad nije. Znači tako mi sve priča dečko koji je s njim bio. I samo mu je rekao: „Joj, gledaj ovaj spektakl!“ i zaletio se na tu
klizanku i padne i čuješ BUM. I došao on do njega, leži on dolje, kraj usta krv. Kaže, poznavajući Kečera, nešto je smislio. Ili je stavio kurton u usta s krvi pa ga samo pregrizao da njega zajebe malo. Kaže on: „Daj ustaj! Šta foliraš, koji ti je kurac?“ i ne mrda se ništa. I uđe on u prvu kuću i došla hitna i navodno su ustanovili da mu je negdje ispod vrata ušao metak i izašao na vrhu glave. Kako je imao pušku, ta puška je opalila i metak je dolje ušao i gore izašao. I navodno je živio još otprilike dva sata u bolnici i onda je umro. Masu ispitivanja je bilo i ja vjerujem da je to prava istina. Ruku u vatru ne mogu staviti, ali, znajući tog čovjeka koji je to ispričao, ja vjerujem u tu verziju“.

Izvor: Damir Časar