Djeca loših glazbenika sviraju.

Tu noć kada odem kada mene bude više, i kada odaberem najgoru moguću kob, znat ću da sam ponosan, i da pogreške nosim kao znak i upozorenje za drugi naraštaj. To se zbilo u onaj trenutak kada znaš kako ti nije ponuđen izbor, i da imaš veći zadatak no što si mislio. Hoću li ga izvršiti kako treba? Nadam se da se nije plelo previše, oko mene, jer ako se povijest ponavlja, želim obaviti sve što trebam da bi ona živjela, neokaljana, čista, mudra i pametna-školovana. Ona je živi primjer da Anđeli postoje. Taj zadatak moram sam obaviti i ne mora nitko znati što i na čemu radim. Samo bog ona i ja. Znam da sam praćen bio, i da su mi zamisli skrnavljene bile, jer na koncu, kome je drugom stalo do nje osim meni. Mobitel mi ne treba više…jer nema potrebe moj duh za tim. Nisam nikada sam bio. Loše okruženje, jude, nagli likovi, obijesni liječnici. Netko kaže i rekao je ako o njima pišem da je to vrlo opasna igra. E to je kazna danas najgora da te prozovu i povrijede. Daju ti stigmu koja ti razori sve u tebi. Devedesete su bile godine kada smo mijenjali instrumente, i odijela, za odoru čizme i patike. Zato danas i branim nju da ne bude povrijeđena. Jer kada ženu povrijediš i Domovinu ona to pamti i nikada joj ne zaraste rana. Stoga đželat koji me bude čekao na gubilištu, neka ne očajava. Obrijan, pripadajućeg lica momentu ću stati pred zid. Pa neka filharmonija zasvira. Djeca loših glazbenika sviraju, pa eto molim vas saslušajte ih. Osim toga razmislite dobro, ako se vrzino kolo okrene jednom naopako, ima li smisla napadati nekoga samo zato jer je običan mali čovjek. Vrlo lake odgovore dobijam, na teška pitanja. Kao da sa mudracem govorim. A zapravo tko zna tko je i što želi.