Dođe li ti itko ikada iza leđa sa prstom na otponcu?

Dođe li Vam ikada na pamet misao, kako je vrijeme relativno i da je putovanje kroz povijest moguće? Ako je tako, koga bi ste prvog spasili ili ga naučili kako bi izbjegao opasnost? Kao med. tehničar imao bih posla kao u noćnoj mori, sa zadatka na zadatak. Ne mogu niti kazati a niti maštom isprojicirati kako bi to izgledalo…nepojmljivo i neshvatljivo današnjem mozgu.

No ako Vam je ikada do nekoga bilo stalo, spasit će te ga po svaku cijenu, no ne brzo. To sve treba Bogu biti razumljivo, shvatljivo i štetno po neprijatelje. Neka se nauče da se mala djeca ne diraju, a odrasli ne svade, već se čuva mala katolička obitelj, od svih zala i opačina. I taj trenutak ako naiđete uz pomoć Božije providnosti na trenutak gdje Vam je djevojka pogriješila, ispravite to, jer možda drugu priliku neće te imati. Srušite to zlo na stomak, leđa…neka saznaju što je strah za život i da su ga dobro profućkali sa opakim pokušajem kojeg ste osujetili.

Neka prokrvare na sve rane koje imaju, jer je djevojka iste takove rane imala, ali u prenesenom značenju. Ako Vam je odluka konačna, postoji još jedna stanica koju morate proći… A tu pjesmu svako znade, a zove se imenom i prezimenom: Ivan se zovem, i draga djevojko, naći ću te makar zadnji vlak u paklu uhvatio, čistilištu ili Raju. Zbog tebe to činim, jer su mi suze tvoje otvorile oči, i dale mom duhu osvetnički naboj. Ohlađen 100% od ikakove sumnje ili otvorena duha, pa da svak može šarati po njemu, pa to baš dozvolim svakome pa i ubojicama. Nisam kriv ako u svakoj barabi vidim zrno dobrote. Znam da znadeš kako se zovem, i da ti je netko u dobroj namjeri šapnuo moje ime. Traži testirana, pa će svako kazati: vidi ga bio kod psihologa i još se pravi važan. No istina će se sprovesti ovako ili onako. I to oružjem…manjeg kalibra, baš onako kako ga je tvorac zamislio. Baš zato je zamisao natprosječno inteligentna.