Ako imamo pravu osobu za idola, strah nestaje a dobro se dobrim vrati.

Ako je netko čitao knjigu Hermana Hesse-a Demian, onda slobodno može kazati da ako ju je pročitao u srednjoj školi, shvatio je tko nam postaje uzor u životu, tj. idol. U doba komunizma u predratnoj Hrvatskoj, od silnih uzora i objava na HTV o smrti jednog partizana i “nositelja spomenice” do drugog na isti kalup, nismo baš imali pretjerano mnogo uzora u životu. TV program koji se je prikazivao je ličio na program iz Orwellove 1984 godine. Najčešće su to bili partizani za koje nikada nitko nije čuo. Za to sam se okrenuo knjigama koje sam nalazio oko sebe, u knjižnici ili pak kod nekog prijatelja. Ako sam knjigu posudio onda bih je i vraćao. Uz zahvalu naravno. Bogatiji sam postajao svakim pročitanim retkom iz knjige a da toga ponekad nisam bio svjestan. Redali su se književnici, jedan za drugim sa svojim djelima. Pjesnici također.

No ovaj puta ću Vam ispričati jedan dan koji je bio vrlo čudan, a da ne lažem, kazati ću da je bio i vrlo dobar za moga sugovornika jer nije dobio šamar od mene zbog toga što me je vrijeđao. Čekao sam u hodniku bolnice psihotestiranje i psihologa. U međuvremenu je došao jedan čovjek visoko školovan, mislim da je bio sudski vještak i sjeo u blizini mene. Započeo je razgovor sa mnom. Odakle si, kako si stigao ovamo, od čega bolujem i koga čekam. Odgovarao sam i istodobno promatrao njegove reakcije. Dotakli smo se umjetnosti i književnosti. Na njegova pitanja sam odgovarao staloženo i mirno. U jednom trenutku je kazao za Van Gogha, i Rembrandta da su bili schisophrenici. O tome nisam previše znao za ovog drugog, no za prvog sam bio 100% siguran da je bolovao od te bolesti jer si je odsjekao uho i poklonio ga mački. Imao sam dojam kao da mi želi riječi svoje staviti u usta. Silom!

No ipak se sjećam jednog dana iz srednje škole kada sam čitao Dostojevskog, gdje sam u pogovoru pročitao podatak da je Dostojevski bolovao od epilepsije, i da je kako je sam već opisivao vrijeme pred epileptični napad, zrak postajao sladak. Taj podatak sam pohranio u memoriju i nisam znao niti zašto niti kada će mi trebati.”U stvarnost me je vratio gospodin vještak sa konstatacijom: Dostojevski je također bio shisophrenic!” Na taj njegov odgovor sam se postavio onako kako sam znao i čuvao moj mir jer me je badnuo kao šilom u stražnjicu, i rekao mu u lice:”Dostojevski nije bio shisophrenic, već je bolovao od epilepsije, i prije napada mu je zrak bio sladkast!” Gospodinu se nije dopao moj odgovor, pa mi je još rekao:”Ti si ćaknut!” Ovu uvredu nisam nikada zaboravio niti oprostio. A njegov fakultet može skupa sa diplomom baciti u smeće jer ne vrijedi zapišane kupine. Taj gospodin je ubrzo otišao, i zvao me je psiholog na testiranje. Tri sata je trajalo testiranje sa stotinama pisanja. Kada sam završio sa testiranjem upitao sam kada mogu znati rezultate, a odgovor sam dobio: “Za par sati.”

I dobio sam rezultate: “Ivane vi ste nadprosječno inteligentan za svoju dob od 52 godine. Rezultati testa su odlični.”

Tako to ide. Za svako zlo nekakvo dobro ide iza njega. Zato birajte si uzore i idole u životu. Moj je samo jedan. I nije sa ovoga svijeta.