Tuđi čovik nikad ne će znat!

Vepre idemo na cugu!-kažem debelom Velji. Ajmo kod “Izeta”, tamo imaju ladno pivo, pa se možemo izmasakrirati do mile volje. “Može Duji”. “Samo jaknu da uzmem”!-Velja krene u kuću žurnim korakom, i izađe sa crnom jaknom preko ramena. Velja je bio karizmatičan lik koji se nije libio postiđivati Engleske turiste ako su dolijetali u prolazu te zagledali unutrašnjost “Bifea Kod Izeta”. Izet je bio recimo gotovo pub engleski. Konobar je bio, melodramatičan, neispeglan, crnije kragne, neka oprosti mi na izrazu a znam da si tu negdje oko mene jer si rahmetli, pravio si se važan sa onim baždarom koji je bio jako važan instrument u mjerenju alkoholnog pića. Dolaskom RnR revolucije u Vinkovce, ja i Velja smo onako kulerski se zakopali Kod Izeta, do iza vrata. Zamrzli smo stolice za šankom, tako smo zvali naše noge. “Molim konobara da nam dadne ćepi”!-kaže Veljko glasom koji je izražavao gordost, hrabrost, al oprosti Veljko, ali moram kazati da su engleski lordovi mogli učiti od tebe kako nastupati u javnosti. Tako i treba!-krv ti šarenu, ima li ovo smisla ikakvoga! Daj meni vopi, a ti Veljko si počeo naručivati! Dakako Duji!- Daj mi pelinkovac…lavov…kruškovac…votku…lozu…čokoladni liker…vermut…ono smiješno plavo pićence što liči na likvi plave boje…i tako bi Veljko naručio jedan redenik pića kao pravi borac protiv alkohola. A joj ispi ja ovo ladno pivo! Daj mi još jedno!-konobar nonšalantnim iskopiranim pokretom od Bruce Lee-a izvadi iz frižidera pivo, otvori ga ko ona glumica svojoj sestri po obuci u Kill Billu sa katanom. Ponekad je nosio nunčake. Bio je opasan taj bosanac. Zajeban! Al to smo primjećivali samo mi od alkohola obmanuti dvadesetgodišnjaci. Veljko ne zamjeri ako budem sve opisao kroz kakove smo mi duševne katarze, dileme, i pitanja morali prolaziti, i to samo zbog glupe neandertalske okoline. Jeste seronjo Beogradski, da ti što si kenjo u onom navijačkom videu da su te bakice iz kolodvor kvarta, bombardirali sa kalićima za cvijeće i da su penzioneri posezali sa sjekirom jer te hoće malo ispeglati. Istina! Živa istina. Ko nije znao pravila igre u Vinkulji, taj je najebo za sva vremena. Valjda Vi Beograđani imate neka pravila igre. Zna se ko je stara garda. Dakako! Sad Cane iz Partibrejkersa može da pjeva i pleše na koncertu “Rimtu ti tuki”, a ja sam čitao u “Heroini” Novoj, dobrom RnR časopisu da je glasao za Šešelja! Jebem tebe i RnR koji si ispjevao!A jel znaš Veljko da je Ivica rekao da je Anton dobar kao čovjek, i kad vidi neku propalu pijanicu, da mu za konjak, štok…rakiju. Ja bi na njegovom mjestu pio samo rakiju. Najbolje te udari i to u mali mozak! Šok! I dok sam ja pričao koliko sam veliki filozof bio u to doba, Veljko je dolazio do predzadnjeg perona za šankom. Lagano se primjereno ljuljkao tamo-amo, i prinosio čašu k ustima, sjenka mu se počela kriviti i odlaziti od njega kolko se ukenjala, zbog Veljkovog buntovništva. Krv ti šarenu!- uspjeh, Velimirovog alkoholiziranja je bio samo njegov, i ja nisam imao učesništvo, ali sam bio zadužen za moral. To Vam dragi čitatelji dođe kao IPD-(informativno politički djelatnik danas u Hrvatskoj), danas a u ono doba se zvalo pravi imenom. Pijani klaun! I dok je Veljko smijehom i kanalom Kruškovac, nos, patos potvrđivao moj zaključak, u kafiću se iznenada utihnula okolina. U kafanu Kod Izeta je ulazio Herr Mayor- sa svojom prikolicom i plemenitijom polovinom Marijana-Manja, njegova žena. Odmah su zauzimali položaj u separeu i naručili dva hladna piva. Alo kume! Kako je šta se radi?-upita Mayor. Evo ispijam peto pivo a Veljko si tovari novi redenik alkohola. Sašio je krvi ti šarene, dvadeset najotmjenijih pićenaca. Vidi ga kako mu sjenka pleše i previja se od smijeha, i vrišti: “Ja sam trijezna Veljko! Hhahahahahahah”! Duja vidim da si ti na borbenom položaju dobrano! Šego daj Duji još dva piva! Ej Šego dobacih, jel može jedna kasetica malaaaa, malešna al od Sex Pistolsa. Ma svašta ima. Kad sam Šegi objasnio kao totalnom neznalici ko su ti banditi i umjetnici, shvatio sam da Šego ima respekta prema njima i to iz Bifea “Kod Izeta”. U trenutku sam shvatio jednu školu. Koliko poštovanja imaš, daj ga, pokaži, ako čovjek zaslužuje. Nevjerovatno da sam u tako propaloj, daleko najpropalijoj birtiji u Vinkovcima jer su se u njoj okupljali pankeri iz Vinkovaca, skupim i iskopam, izgrecam iz tapete i boje od jaja i srebra za cijevi starih peći, takvu mudrost. Velimire kućo stara!- jel ide to tebe? Velimir se ljuljkao blago, sa jednom dijagonalom, ko da mu se jakna odlijepila od njega. Ja sam polako shvaćao da sam se dobro napio piveta, i da je sa sjenkom sve u redu. Krv ti šarenu…kad se sjetim kakvo je pivo bilo prije rata, pa to je bilo dva puta jače no ovo danas. “Ovo danas izgleda ko da se neko popišo u tu bocu!”-rekao sam jednom Velimiru. Ma polako sa tim pivom moram se dogegati do kuće, a na šangajkama imam rupu sa strane, s malo jačim tempom ostaće mi na nozi samo špagica za vezivanje. Otpast će đon. Glupo! A još ide na kišu. Ajmo do Minerve!-ispali na jednom Veljko. Ajmo Duji idemo!-pokret. Šef parade je rekao da menjamo položaj i gaće jer smo si ustali” od straha šta nas čeka tamo. Moram srat!-odvratih, a ovo troje je prasnulo u smijeh. Šego jel ima papira u WC-u?! Tada u to nesretno doba komunizma, titoizma, navijačizma, kurvanjizma, pederizma, i drugih izama, a bilo ih je potok čitav, saznao sam za jedno djelo od srpske bratije u Beogradskom pašaluku. Snimio se neki film…nešto o Anđelima. Tako nešto. Ma glupo. Od kud to da serem i mislim o beogradskoj umjetnosti…Samo me potiče da više se istovaram! Napolje iz meneeeee, krv ti šarenu! BUĆ!-čuo sam kako nešto pade, ali zbog violinskog ključa, nota i elegičnih tonova i pročitanih stripova koji su me naučili sadržaju priče, ne bih govorio što je palo i bućnulo. Otkud mi to pade na pamet da nemam neku virozu možda!?-promišljao sam i prao ruke, sa Vimom. U WC-u je smrdilo do zla oca i gore matere. To je štipalo za oči, nos, uši, ko to nije doživio ne zna što je bojni otrov.

A ja sam saznao. Izašao sam za njima malo protegao noge te potrčao do ekipe da ih stignem. I išli smo išli preko travnjaka, parka, stazom, ulicom, prema Minervi i na pamet mi pade Igmanski marš!? Ovo već nije dobro, neko mi je glavu napumpao sa partizanskim sranjima. Sere mi se od toga. Al tu drugu epizodu serije Igmanski marš ću kod kuće ako me protjera. Zagrlim ja Veljka i raspalim bećarac: “Kad sam bio u bešiki majiiiiii, kad sam bio u bešiki majiiiii, svi su moga pišu milovaliiiiii, svi su moga pišu milovaliiiii”! Veljko se skoro upišao od smijeha. “Neću više nikad piti vinaaaaaa, neću više nikad piti vinaaaa, memla svuda otekla mi mudaaaaa, memla svuda otekla mi mudaaaa!” Duja Bokte tvoj ovaj ti je dobar!-ispali Marijana. Marijana Manja je bila Mayorova žena, i ja sam poštivao nju i njega. Ona je otvarala za Herr Mayora zubima pivo. Bilo je doduše po meni malo erotike, ali sam sa jednom Ukrajinkom doznao da to i nije baš dobar odabir. Mayor nije bio klasični vojnik, nije nikada bio u JNA, jer kada je išao na regrutaciju tresle su mu se ruke, zapravo se sav tresao da će krenuti rat, kako i jeste prije 45 godina. Te jedan pred njim. I imao je jednu falinku. Taj momak nije mogao prdnuti a da se ne usere, pa je u gaćama nosio stalno onaj crveni papir u listićima kojeg svi znamo iz JNA. Inače gradonačelnik Vinkovaca, neki mufljuz je javno rekao javnosti Vinkovaca: “Papir u listićima je precijenjen! Koristite novine ali ih prije toga zgužvajte malo!” Obzirom kakvo smo imali vodstvo u gradu, a imali smo kako rekoh mufljuze koji su blato, dakle civilizaciju, doneli na opankama svojim jer smo od toga pravili ciglu da si zidamo kuće, nije pretjerano reći da mi se gadilo. Herr Mayor je sve to sa smijehom pratio, kad god bi se usro. Jel pustio goluba evo i novosti! Stigli smo pred Minervu, a iz nje je zavijala Šemsa Suljaković i neki hit “Okreće se kolo sreće!” STOJ! Evo kazeta Zlatnih dukata, pa pušćaj. “U svom selu gazda bio sam i bit ću u birtiji uvijek pio sam i pit ću. Ja sam gazda Joza, meni rodi loza, meni rodi grožđe kad u krčmu dođem…e tako pun mi kurac isprdaka sa juga! Od narodnjaka iz tog doba, primtivizma, i neandertalaca oko nas, smo se doslovno godinama iza dom. rata Veljko i ja pitali: “Kako smo uopće normalni!” Velimire, smiri se malo nemoj više kumim te, popio si 40 pićenaca. Ja jedva stojim na nogama. Ajmo po jedno pa polako. Velimir je bio zvijer, ali je malo tko to primjećivao. On je bio lik. Oklopno vozilo, Panzer Tiger. I mislim da on to zna koliko sam ga poštivao i njega i njegova mlađeg brata Krešimira. Krešo je pratio brata svojim koracima, ali legendu alkoholnih redenika i jednog od najstarijih pankera iz Vinkovaca, nije bilo lako pratiti. Krešimire počivaj u miru Božijem. Čudno mi da beogradska banda nije i preslikala Krešu Velimirova brata u film. Tupsoni. Fala Bogu dragom pa ne ću morati gledati nikoga od ove bradate bande. Pokradoše, isplagijatiraše kompletnu umjetnost opijanja.

About Stric Ivan 2562 Articles
Postoji li drugo poluvrijeme? Često se pitam ima li smisla živjeti? Ima li smisla ponavljati lekcije? Što je Čistilište? Što je Raj a što Pakao? Prema riječima jednog svećenika(velečasnog) moja duša će u Čistilište, no spreman sam dati za moju ljubav Lidy sve i ispraviti njene greške naravno one koje su je dovele do ovoga sumornog mjesta. Kao i mene uostalom... Ako je Čistilište ponavljanje lekcije i ispravljanje grešaka, tu sam da joj pomognem...Nju može spasiti ili moja ruka i zagrljaj ili ako zakasnim sa time, oružje kratko i nečujno. Ne baš prekratko...srednje veličine da stane pod jaknu. Hvala Bogu pa je ratno doba a ja ne mislim ići ponovo u GBR u Slavoniji već ću biti prisutan tamo gdje trebam biti. Izračunao sam sve i matematički provjerio. Dobar rezultat? Što će biti sa mnom je manje važno...meni je nebitno potpuno. Jedino za čime bih žalio je moja ljubav Lidy i njena blizina, naš livel. I beskrajne priče do duboko u noć...Za sada je jedan manje...Od nikoga ne ću tražiti pomoć pa ću to sam odraditi besprijekorno. Bez mobitela. Može se dogoditi da kasnim na vlastito vjenčanje ili sam krivu cipelu u uzbuđenju obuo. Bitno da nitko ne zna što sam, uradio za moju Lidy, a u neku ruku i za Gorana. Jer je momak čestit i čist i Lidijin brat, i treba biti uzor svima koji ne misle tako. Ja sam tu našao smisao života...ginuti i žrtvovati se za drugoga/gu, i to samo po sebi nije mala stvar već je ogromna stvar koja nipošto ne ostaje u zapećku već dolazi Kristu ravno na stol. U ratu me nije htjelo...Nije peh već me je netko dobro čuvao od pogibelji. Ne trebam pomoć...ponavljam se. Ne želim ikoga da se petlja u to, jer to samo demoni u ljudskom obliku mogu napraviti. Gleda tuđe a ne radi na svome i ne gradi svoje, već ruši tuđe. Jer kada nju spasim čistilišta i pakla, i kada stane ravno pred Krista, i kada Krist čuje do kojeg je zaključka došla moja Lidy, Bogu će biti jasno zašto su toliko  branitelji i dragovoljci poumirali i tko je "vodio"brigu oko njih. Mislim da će se netko zacrvenjeti...Nikakvi ministri, nikakve udruge, nikakvi zapovjednici. Nitko. Jednostavno prepušteni sami sebi "pa što Bog dade i sreća junačka". Vjerujem samo jednoj osobi i to onoj sa kojom živim i dijelim paštetu zadnju uz smijeh jer za paštetu imamo samo koricu kruha. No smijeh ne jenjava. Živim sa Anđelom definitivno, i neću dozvoliti da mu se išta dogodi. Jer kako ću na kraju pred njenog brata izaći, i objasniti ako joj se nešto loše dogodilo!?? Pred roditelje i rođake. A volio bih i da se moja tata ponosi sa mnom. Zaslužio je to. Neka zna da sam na njegovu racu, i da se ponosim sa njom. Sa kamena je...