Ono…kad se pitaš: Jesam li morao to vidjeti!?

Evo i ova noć, čini mi se biti će bez sna. Ne čuje se ništa i nitko. Samo kazaljka sata precizno odbrojava sekunde. Puštam na kanalu you tube glazbu iz moga djetinjstva. Dakako-punk/rock. Mačak kojeg smo udomili se seli sa mjesta na mjesto. Zove se Fritz. Šaren je. Sivkastom bojom, sa malo crne je prošaran. Kad god sjednem na stolac i počnem pisati, hopla!-evo i Fritza k meni u krilo. Brojevi telefona mi se vrte u glavi. Za divno čudo, pamtim ih dosta, OIB, JMBG, pinove…Tipkam! Sve ovo što sam nabrojao nisam trebao u djetinjstvu. Ne trebam niti danas, ali svo ovo tehničko čudo koristim u pozitivne svrhe. Sjećam se mojih hlača koje su imale zakrpu na koljenima na oba. “Tesla se osvetio čitavom svijetu jer su ga zajebali za novac.” Jao jadan!-čuo bih Vaše komentare. Halo pa vi ništa ne kužite! Te hlače su bile za van, za snijeg, kišu, glinu, blato. Glina mi je bila omiljena igračka. Valjao sam u rukama glinu, i pravio koješta: pepeljare, puške, ili bih se sa time igrao toliko dugo da bi glina u ruci izgubila oblik. U đžepovima sam imao mnoštvo klikera, raznih boja. Najskupocjeniji su dolazili iz Njemačke. Ovi domaći klikeri su imali jednostavne boje a Njemački su bili potpuno drugčije boje, skoro da su bili unikatni. Volio sam klikerati: pobjednik nosi protivnikov kliker. Tako su moji đžepovi bili sve puniji i puniji. Današnja djeca imaju I Phone, mobitele i čudesa, ali imaju i hrabri telefon. Sva sreća pa mi djeca nisu u diktatore izrasla. Stanovao sam u zgradi sa pet katova. Na prvom katu je stanovala jedna Lejla. Gospođa plave kose, podulje. Njen muž je išao na posao svaki dan, mislim da je bio profesor iz likovnog. Nekakav slikar, umjetnik. Nisam tada znao što je to umjetnost…ja sam mislio kad mu ga “metneš” (prevariš).Sve normalno…kao po loju, rekli bi ovdje u Slavoniji. I dok smo se klikerali pred zgradom naravno da smo svakog vidjeli kada i kod koga dolazi. U zgradi je bio i vešeraj gdje su žene na ruke prale veš. Imale su jednu vrstu deterđženta i amen. Nema ničega drugog. Večer prije smo se igrali žmire, pa sam se sakrio u podrum, i otišao u vešeraj. Kako sam morao biti tih tako sam se umirio da se komarac mogao čuti kako zuji. I to ne jedan već njih bar pet. Začuo sam glasno hihotanje. Znam glas…znam tko je bio u podrumu. Iskoristio sam priliku i zdimio van. Sutra dan profesor iz likovnog ide na posao, mi vani klikeramo, i ja gledam sve to. Negdje oko 9 navečer uzeo sam lampu i ušao u vešeraj. Tiho kao uvijek sam se spustio dolje i kada sam unišao u vešeraj ničega nije bilo od robe ostavljeno…ali na podu sam ugledao nešto, što veliki koriste. Bio je to kondom, potrošen naravno. Ivane, zapitao sam se: koliko je dva i dva? Nemoj da bi nekome spomenuo to. Shvatit će profesor, sam, naravno i zadnji.

Lejla i profesor su imali dijete koji se zvao Archibald, skraćeno Arči. Bio je glup. Trpao se svima u društvo. Dobijao je batine od fakina iz ulice, a kući bi dobijao drugu porciju od oca. Škola je polako dolazila kraju. I došao je kraj mom školovanju. Bio sam četvrti završio, sa odličnim. Predstava u školi kao i svake godine, za nas pionire i pionirke. Pjesma, malo folklora. I gotovo. Vraćao sam se kući u zgradu i dok sam prolazio pored susjeda profesora, rekao sam mu: Dobar dan!-a on nekakav nervozan me pogleda i nastavi svojim stazama. Kasnije je došla milicija. Profesor je istukao ženu. Polomio joj dva zuba i nabio šljivu pod okom…Milicija ga je tražila taj dan…Eto kakav je život. Imao je ženu, imao je dijete sa ženom, i rekao je sinu i ženi u facu: Jebo vas onaj tko mi vas je dao! Susjeda Lejla, je imala švalera…varala je muža svoga sa susjedom sa trećeg kata. To su te nekakve gadljive igre za odrasle koje dan danas vidim, ali u tolikom broju, da mi je nekad muka što živim u Vinkovcima. A da odselim?…pa o tome nisam razmišljao, no i to je došlo na dnevni red. Idem ali negdje daleko, što dalje od ružnih uspomena…