Zvjersko pogubljenje obitelji Ševo!

NAKON ZLOČINA, REŽIM ŠTITI “EMIGRANTA” VINKA SINDAČIĆA
Ante Josipović je osumnjičen za sudjelovanje u ubojstvu obitelji Ševo, kao istaknuti UDBA-ški aktivist, komunist. Europski uhidbeni nalog, jedinstveni uhidbeni mehanizam za cijelo područje EU-a, točnije svih 28 zemalja članica, već je neko vrijeme u Zagrebu. Poslalo ga je talijansko pravosuđe i to ne za bilo koga, već za Antu Josipovića, oca bivšeg predsjednika RH i nekadašnjeg visokog dužnosnika SKH, političkog tijela partije koje je donosilo političke odluke o likvidacijama hrvatskih emigranata, koje su potom ”amenovane” u Beogradu, a odobravao bi ih osobno Josip Broz Tito. Nalog se odnosi na ulogu Ante Josipovića pri donošenju odluke o likvidaciji obitelji Ševo u Italiji.

Poslije ubojstva Josipa Senića i zatvaranja Oreča, Koraća, Miloš  i Rogića – štuttgardska skupina Hrvatskog revolucionarnog bratstva bila je uglavnom razbijena. Na slobodi ostaje jedino Stipe Ševo sa svojom nevjerno sjenom – Vinkom Sindačićem, koji spretno igra dvostruku ulogu: pred Ševinim prijateljima hvali i “obožava” Stipu, što ovome godi, a u isto vrijeme o njemu potajno širi, putem anonimnih pisama i preko telefonskih razgovora, najgore laži: Pripisuje mu krivnju za Senićevu smrt i zatvorenu Orečevu skupinu; (Jozo Oreč iz sela Višnjak kod Dervente, emigrirao 1961., bio član HRB, udbini operativci su ga stalno pratili, sakrio se ili pobjegao u Johanesbourg, južna Afrika 1978., udbini plaćenici Vlado Pavlić i Branko Čučković su ga otkrili, te 18 prosinca 1978. namamili su ga da s njima pođe na more ribu loviti, zaklali su ga, mrtvo tijelo strpali u vreću i bacili u more. Policija je otkrila mrtvo tijelo tek 4 siječnja 1979. godine. Izvor: Nova Hrvatska br. 6. 1980., stranica 17/18. Mo. Otporaš.) optužuje ga na kraju i za izdaju Bugojanske akcije.

Nitko se tada nije sjetio da ispita tko stoji iza tih anonimnih poziva i pisama. Nitko nije malo bolje ispitivao te skrivene napadaje ne samo na Ševu, nego i na još neke Hrvate. Preko toga se olako prelazilo. Sindičić je zbog toga mogao mirno raditi što je želio. Nije trebao strahovati hoće li tko u njega posumnjati i kako odgovoriti za klevete koje naokolo širi. Uvijek bi se našao kakav naivan čovjek koji bi uzeo u zaštitu i opravdao sve njegove postupke. zato su se mnogi povukli i zašutjeli, dok je Sindičić sijao sumnje i stvarao psihološku klimu za nova umorstva.

Ševo se je te godine, 1972., čitavo ljeto spremao i veselio odmoru kojeg je naumio provesti u Italiji zajedno sa ženom Tatjanom i malom Rosemerijem. Nije krio ni mjesto boravka, ni vrijeme odlaska. Vedra i marljiva Tatjana ispunila je sve obveze i poplaćala otovrene račune da ne bi imali neprilika kad se vrate s odmora. Htjeli su makar na kratko zaboraviti teški ugostiteljski život, ispunjen svakojakim brigama i dugim radnim satima.

Vinko Sindičić redovito navraća u Ševinu gostionicu. Pomaže Tatjani kod posluživanja gostiju. Toči pivo. Njega naoko ne zanima njihov odmor ni Italija. On neprestano ističe da samo “živi za revoluciju”. Razmeće se frazama o slobodi. Psuje Njemce i sve mu na “trulom Zapadu”. Ističe kako Ševo ima u njega “bezgraničeno povjerenje”. No, da li mu je Ševo zaista vjerovao? U Stipinoj duši tinjala je skrivena iskra sumnje, koju nije mogao sakriti ni pred Sindičićem. kao i većina Hercegovaca, (Stipe Šego je bio Hrvat od Širokog Brijega, mo. Otporaš.) uzimao je s rezervom sve što ne dolazi iz njegova kraja. A u slučaju Sindičića kao da je to posebno vrijedilo. Pa ipak, Ševo nije bio u stanju riješiti nepoznanicu. Nešto mu je kod Sindičića bilo čudno, a opet mu bez važnog dokaza nije želio nanijeti nepravdu.

Ševo, vjerojatno, nije vodio previše računa o Sindičiću. Bez obzira na prisutnu sumnju, drugih razloga nije imao. Da je nešto znao, ne bi se ni trenutka kolebao…U to je došlo vrijeme odlaska na odmor u Italiju. Ako se o govorilo – Sindičić je šutio. Nikad nije pokazao da i on ima svoje planove. Zato su to jutro, upravo prije polaska, i Tatjana i Stipe bili više nego začudjeni kada se pred njkima pojavio Sindičić s prtljagom: “što je?!” – otelo se Stipi. rekao im je da ide s njima za Italiju, jer da ga u Trstu čekaju roditelji koje godinama nije vidio.

Ugledavši Ševinu kuharicu, Sindičić nije uspio sakriti bijes zbog neželjnog susreta. “Što ova špijunka kod tebe radi? – promrmljao je poluglasno. “Ti si špijun” – odvrati ljutito kuharica: !Ako on ide, ja, Stipe, neću!” Sve se, medjutim, ubrzo smirilo. Sindičić se lukavo ispričao, moleći da mu oproste. Nisam oka stisnuo, nervoza me ubi!”, rekao je. Pozdravljajući se s kuharicom na polasku, Tatjana joj je tiho prišapnula: Pokvarit će nam dopust, idiot!”

Poslije podne, 18.VIII. 72., doputovali su u Italiju i smjestili se  u pension “Bar Ristorante Centrale” u San Dona di Piave – izmedju Venecije i Caorla. Ševini su uzeli sobu broj 2. a Sindičić je samo jednu noć prenoćio u sobi broj 3. Sutra navečer odvezao se vlakom za Trst na tobožnji sastanak s roditeljima.

Tjedan dana po dolasku Ševinih, vlasnica pensiona Bruna Silvestri, podigla je navečer slušalicu i pozvala na telefon Tatjanu. Vlasničin sin, Camillo, izjavio je policiji da je Tatjana dosta dugo ostala u razgovoru, dobro raspoložena. S kim je razgovarala? Istraga je ustanovila da je razgovor “došao iz vana”. Navodno iz Njemačke.

Slijedeće večeri, 24 kolovoza, Ševini odlaze na željezničku postaju u San Dona di Piave…Išli su nekoga dočekati. Je li to bio Sindičić ili netko drugi iz njegova društva? U svakom slučaju, radilo se o zločincu, koji će tu istu večer ubiti cijelu obitelj. Te večeti, oko 21:30 piljarica Antonija Mazaletto, što prodaje lubenice na glavnom trgu, sjeća se crvenog NSU automobila iz kojeg je izišao Stipe Ševo da kupi za Rosemariju krišku lubenica. U kolima je vidjela “čovjeka s crnim naočalima” koji se uvlačio u unutrašnjost automobila, “kao da se krije”. Sudeći po rezultatu istrage, bio je to Vinko Sindičić, rođen 1943. u Baškoj Vodi na otoku Krku. taj zločinac ni noću nije skidao crne naočale.

Odatle je Ševo, vožeći smrt iza sebe, oko 22 sata krenuo u pravcu Venecije. Zašto je vozio sporednom cestom, kroz pustu i tamnu ravnicu, bez svjetla? To vjerojatno nije bila njegova ideja. Ubojica je očito dobro isplanirao način i mjesto umorstva. dok je Ševo vozio normalno, i, čini se, smanjenom brzinom, ubojica mu je pucao tri puta u zatiljak. Dijete je spavalo na zadnjem sjedalu, skinutih cipela. Tatjana, koja je sjedila do muža, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otela mu prigušivač zvuka. Sve se to dogadjalo dok je auto skretao s ceste u jarak, zaustevši se u zatravljenoj uvalici. Krvnik je uspio smrtno raniti Tatjanu. Zatim je ispalio dva metka  maloj Rosemeriji u glavu. Napuštajući automobil i vidjevši da je Tatjana još živa, ubojica je odbacio prazni šanžer, stavio novi i ispalio ga u Tatjanu do posljednjeg metka. Pod zaštitom gustog mraka, pretrčao je preko vinograda i s kolika koja su ga čekala, nestao je u pravcu trsta. Ovu verziju dogadjaja  dala je istraga talijanske policije.

Na udaljenosti oko pola kilometra od mjesta zločina bila je artiljerska vojarna “Tombolon Fava”, opasan visokim i debelim zidovima. Ubojica je sigurno bio uvjeren da se revolverski pucnji neće čuti tako daleko. Čuo ih je ipak vojnik na straži i o tome odmah izvjestio svoga razvodnika. Iz vojarne su nato prema mjestu nesreće potrčali dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo. Što se dogodilo? Sudar? Prednja i zadnja vrata širom otvorena. Motor se ugasio: Salvatore di Garbo upalio je šibicu i osvijetlio unutrašnjost automobila. – “Mi smo vojnici – ali uplašili smo se jezovitog prizora” – izjavila su kasnije ova dva Talijana. Na prednjim sjedalima, obliveni krvlju, ležali su nepomično Ševo i njegova žena, dok im je kćerke još davala neke znakove života, sva krvava po glavi i rukama…

Rosemerija je umrla na rukama talijanskog vojnika, na putu za bolinicu. I tek kada su liječnici pregledali dovezena tijela, ustanovilo se je…da se tu nije redilo o prometnoj nesreći nego o umorstvu. Istraqžni sudac Luigi Delpino požurio je na mjesto razbojstva, ali prekasno. Dok su karabinjeri s psima pretraživlai okolnu livadu, vinograd i kukuruzišta, ubojca se već nalazio izvan opasnosti da bude otkriven u uhićen. istraga je bila vrlo tajnovita. Jedino je javni tužitelj za provinciju Veneciju, dr. Glancario Bagarotto, izjavio da je pronađen prazan revolverski okvir (7.65) i specijalni prigušivač zvuka. Pripada “jednoj stranoj zemlji”. Toliko je rečeno u javnosti. Talijanska obavještajna služba SID nije dotle ni časa dvoumila da iza ovog potresnog zločina ne stoji nitko drugi nego UDBA.

U želji da istragu zavede u krivom smjeru, prema emigraciji, zločinac je u bijegu namjerno bacio jedne emigrantske novine, računajući da će polici misliti da su mu slučajno ispale. Osim toga, u Tatjaninu ručnu torbicu stavio je prijeteće pismo s potpisom neke hrvatske emigrantske organizacije, koja Ševi javlja da su on i njegova obitelj osuđeni na smrt zbog izdaje “Bugojanaca”. Istraga ipak nije pala na taj ljepak.

Danas se, ustvari, može slobodno otkriti: Stipe Ševo bio je povezan s braćom Andrić i stoga nije isključeno da su ga oni, prije odlaska u Hrvatsku, upoznali sa svojom akcijom. O tome Ševo nije nikome govorio, pa ni Sindičiću, koji mi se, kako neki tvrde uz ostalo baš zbog toga tako krvavo osvetio. Bez obzira na Udbine podvale, Talijani su ubrzo uz pomoć informacija iz Njemačke, ušli u trag zločincu. Šef kriminalističke policije za Veneciju, dr. Salvatore Barba, zatražio je od jugoslavenskih vlasti da talijanksi organi ispitaju Vinka Sindičića. Riječki je Okružni sud odbio taj zahtjev. Izjavili su da se Vinko Sindičić već od 20.VIII. 72: nalazi kod svoje majke u Opatiji. Tvrdili su da je došao u posjet i da ima čvrsti alibi, željezničku kartu, izdanu 19.VIII.72. u San Dona di Piave, s kojom je doputovao. Time je krug istrage bio zatvoren. Talijani su znali što to znači kad jedna policijska država (misli se na Jugoslaviju, mo.) odjednom mijenja….(nečitljivo nekoliko rečenica, mo.)

 

Poslije objavljenih formalnosti, lijesovi Stipe Ševe, rodjenog 1937. u Hamzićima, Hercegovina, Tatjane Ševo, rodjene 1946. u Varaždinu, i njezine kćerke Rosemerije Bahorić, rodjene 1963. u Stuttgartu, predani su rodbini, Ivanu Ševi, Stipinu bratu i Franji Bahoriću, Tatjaninu ocu. Oni su ih željeli pokopati u Hrvtskoj. No, na granici su zaustavljeni i upućeni na jugo-konzulat u trstu. Tamo su im uzeli podatke i rekli da čekaju. Konzul ih je primio tek treći dana i bez pozdrava zapitao:

– “A što vi želite?” Ne čekajući odgovor odmah je dodao: “Takvi ni mrtvi nemaju mjesta u Jugoslaviji!” zaprepašteni Franjo Bahorić govorio je kroz plač: “Ja sam borac, bio sam partizan…kamu ću…, gdje ću kćerku i unuku pokopati?” Konzul ga je grubo prekinuo riječima: “Šta plašete. bacite ih u tršćanski kanalizaciju!”

Draško Bubreško, novinar “ilustrovane politike” nadmašio je malo kasnije i ovaj nečuveni postupak svoga konzula. U reportažu tog lista, u broju od 12.IX.72., Bubreško sadistički vrijedja i izaziva Ševinu majku, bolesnu staricu i nasladjuje se pred njom nad ubojstvom njezina sina. tako nešto moglo je samo u listu punom neizmjerne mržnje na sve što je hrvatsko. Beogradski novinar Bubreško piše: “U Hamzićima trinaest kilometara od čitluka, kuda su nam savetovali da ne idemo, živi sama Matija Ševo, majka Stipe Ševe. leži umotana u gipsane zavoje. povredila se pre deset dana…U došljaka i ne gleda. Ne interesuje se.

– Dobar dan.

– Dobar dan i ko si ti?

– Novinar. Želim da porazgovaramo o Stipi, o Vašem poslednjem putovanju kod njega pre tri meseca. Da li ste ga molili da se smiri?

– A gde ti je saučešće?

– nemam. nemam sučešća, on je bio ustaša.

– Ne bilo, dabogda – ni Tvojoj majci za Tobom. Sve je zakopano sa Stipom. Može da iđeš od kud si i došao.”

Pokvarenom čovjeku ni to nije bilo dosta. Nekoliko dana kasnije, sudac za prekršaje u Čitluku kaznio je Matiju Ševo sa 10 dana zatvora, zbog “vrijedjanja novinara “Ilustrovane politike”, druga Draška Bubreška iz Beograda” To je moral ubojica, završao svoj članak novina Nova Hrvatska iz Londona br. 3 1980., st. 17.

Izvor: Mile Boban

About Stric Ivan 2527 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.