Zašto pišem blog, knjige i postove za portale?

1. Za pisanje sam se odlučio jer mi to iziskuje mentalni napor, vježbu a volim se služiti glavom, jer je po meni mozak mišić kojeg treba stalno upošljavati. To je potvrdila i magistra psihologije kada sam radio sistematski pregled, koja je napisala u nalaz i kazala mi da sam natprosječno inteligentna osoba, i da razmišljam brže i kvalitetnije zaključke donosim od drugih. Iako sam dobio takav rezultat i dalje se držim na zemlji i bavim se tematikom svagdašnjom, od politike do fiktivnih likova Tunje i Mirte-bračnog para iz šokačkog sela. Pokušavao sam dobiti kolumne negdje na nekakvim portalima, no to nije išlo nikako, ali se moji tekstovi i dalje drže na tim stranicama. Tada sam uveo C/P protect (copy paste protect) i smanjio se je broj otuđenih tekstova. Prije neki dan sam nazvao direktoricu Dnevno.hr i reagirao na taj način da se sklone sa portala Dnevno.hr svi moji tekstovi, posebice oni koji su izvrtani i koji u podnožju nisu imali potpis ili link stranice odakle je tekst skinut i prenešen na portal. Osim toga moja profesorica Jasna Seibl (pokojna) je bila predivna žena koja je svaki moj uradak ocjenjivala sa visokim ocjenama, tako da sam otprilike već tada znao da ću bar jednu knjigu napisati o svom životu, ali ga prethodno trebam proživjeti. Pa nekakvo iskustvo moram imati zar ne?
2. Do danas sam napisao dvije knjige naziva Dnevnik jednog Unuka i Magistrala mržnje. Prva knjiga je napisana iz revolta i buntovništva jer Hrvatska država nije poduzimala ništa po pitanju smrti i suicidima dragovoljaca i branitelja. Niti jedno ministarstvo nije pisalo o tome. Sjećam se jednom prigodom, mada ne volim gledati dnevnik, Jadranka Kosor dok je bila ministrica branitelja i međugeneracijske solidarnosti je lanula da je do tog dana umrlo 65 tisuća branitelja. To sam doživio jako teško. Ta vijest me je skoro koštala infarkta. Pa što rade ti liječnici? Zašto ne naprave stožer za obranu od prerane smrti i suicida dragovoljaca i branitelja? Što su se ušutili toliko? Zašto dr. Gruden koji je bio autoritet za psihijatre diljem Hrvatske nije slova prozborio o PTSP-u. Meni je to sve vrlo čudno. Jako čudno i mutno.
Svjedoci smo svaki dan da nas odlazi sve više i više. O tome svjedoče sahrane i plotuni u zrak u vašim gradovima na mjesnim grobljima. Oni kradu…da, oni kradu. Ali ne u tolikoj mjeri da se to ne može zaustaviti ili stopirati. Nisam uvjeren da ne postoji nekakav drugi plan za ovaj dio, koji se podmuklo prožima i proteže duž navedenoga. Naime ako želimo prikazati da pravna država ne funkcionira, a u pravnu državu se ubraja i zdravstvena zaštita, onda je dovoljno ne reagirati na smrti dragovoljaca i branitelja jedan dulji period. Kod nas ova agonija traje od 1992 do danas, gdje je prema mojoj slobodnoj procjeni umrlo više od 100.000 branitelja i dragovoljaca a preko 7.000 se je ubilo. 10-15 dnevno? Izračunajte sami koliki je broj umrlih i sa počinjenim suicidom. Samo u vrijeme Savske 66 se je ubilo 30-ak branitelja.

Da pojasnim:

Napadnuti smo svi i to na najgori mogući način:

Uništava se obitelj! (krediti i istanbulska konvencija)
Uništava se dijete! (istanbulska konvencija)
Uništava se radno mjesto! (lopovluk)
Uništava se vjera! (istanbulska konvencija)
Ne naplaćivanje ratne reparacije (43 milijarde je premalo)
Uništava se žena! (istanbulska konvencija)
Kriminal! (srpski kriminalci na hrvatskim ulicama)
Droga! (srpska droga koja stiže na konačno odredište-Hrvatsku)
EVO MALO MATEMATIKE, SA CRNIM BROJKAMA:
Kod nas je preko 100.000 mrtvih na 4.500.000 ljudi a to je 2,22% ukupnog stanovništva.
Taj postotak (2,22%) na 320.000.000 koliko ima USA ( Sjedinjene Američke Države) stanovnika iznosi 7.960.000.
Jer je logično da 1% od 320.000.000 iznosi 3.200.000 ( tri milijuna dvjesto tisuća stanovnika).
Znači 2,22 je 7.500.000 umrlih i ubijenih vojnih veterana u USA. Nevjerovatno zar ne? Osim toga svi oni koji, sudjelovali u borbama, su danas na osuđeničkim klupama. Ne bi me stoga čudilo, da i pokojne branitelje, danas more sa sudovima i svime drugim. Da li bi američko sudstvo dozvolilo ovakav pogrom nije jasno u potpunosti. Mislim da bi glave frcale i da bi se punile kaznionice sa krivcima.
Osim toga, preko 200.000 je se iselilo iz Hrvatske, i to mahom mladih ljudi, obitelji sa djecom.
Stoga se pitam, nije li cilj ovoga, dakle vladinih i državnih institucija prikazati što veći broj umrlih branitelja i dragovoljaca, i to sa naznakom pogoršanja i da bi na kraju se postigao efekt smanjivanja broja vojno sposobnih ljudi u Hrvatskoj. Tko će u narednom periodu braniti Hrvatsku sam Bog zna. Ali niti Bog ne može ništa ako Hrvatskom vlada tajna zločinačka organizacija, koja ima za cilj pokopati časne branitelje i cvijet hrvatstva, dakle hrvatsku mladost. Razmislite o navedenom. Nije naivno niti malo!

3. Pišem gdje stignem…recimo kada izađem na kavu sa suprugom uzmem račun kojeg sam platio i zapišem dvije tri natuknice. To donesem kući i sve napišem na računalu, ali mi nije strana niti olovka niti penkalo. Pišem uglavnom ono što percipiram, a to danas nije niti malo lijepo. Današnja stvarnost u Hrvatskoj nije normalna, jer su je proglasili takvom. Nije normalno ići više u grad, naći se sa prijateljem, ići na tulum, na zabavu u noćni klub. Čini mi se da je diktatura Orwelove počela sa Koronavirusom a kako će završiti tko to zna, jer ako se Covid 19 može zavući u hranu, a e onda smo tek nadrapali. Iovako je vrlo zeznut jer se prenosi zrakom i odstojanje od dva metra koje su uveli Stožer za borbu protiv koronavirusa mogu a i ne moraju biti učinkoviti, jer kako čitam virus mutira, a to je vrlo, vrlo opasno po čovjeka.

4. U nas u Hrvatskoj je ozračje za pisanje vrlo loše. Teško je naći portal za kojeg bih mogao pisati par tekstova tjedno, recimo nešto kao kolumnu i da to istovremeno bude plaćeno. Na Dnevno.hr sam imao tridesetak tekstova možda i više, za koje sam tražio da se svi pobrišu. Nitko od njih nije znao za bojne otrove i paučinu i granate sa košuljicom od osiromašenog urana osim mene i par ljudi u Hrvatskoj. Niti kune nisam dobio za tekstove. Niti kune. Prvo nije fer, jer bukvalno leže na parama,a drugo, vole drpit tekst dok bi rekao “keks”. HOP.HR također ima mojih tekstova kod sebe i ne sklanja ih mada sam mu pisao da bi i iz nekakve “novinarske etike” trebao skloniti, jer ne pišem za njega , a pisao sam u vrijeme kada mi je obećavao 10 kuna po tekstu. Jadno zar ne? Zasada mi je blog Hrvatsko obrambeno štivo odličan projekt kojeg sam napravio u trenutku kada su mi na FB počeli blokirati objave i izbacivati me sa njega, dakle brisali su mi profile. 2700+- tekstova na blogu nije malo, i sada kada se osvrnem iza sebe i kada sam shvatio koji sam ja to nadljudski napor upotrijebio da bih počeo pisati i kada mi je supruga sadašnja ušla u život i još mi potporu dala, ono što nikada nisam imao u životu, tada je krenulo pravim smjerom. Inače moja supruga je Dalmatinka iz Splita, i sa svojim dijalektom mi je melem za ranu jer sve prolazi sa smijehom i mirom. Moj plan je napisati treću knjigu, za koju već imam materijal, pa negdje oko 60 posto i kada budem sakupio sve što sam trebao za knjigu, javit ću se mom prijatelju Ivici Mijatoviću da mi bude lektor i da odradi sve ono što je potrebno za knjigu te vrste. Knjiga će biti tipična slavonska. Kažem tipična jer će svak moći prepoznati svoju mamu, dadu, babu, didu, komšije i lokalne barabe. Nadam se da će doći bolja vremena i da će nas popustiti ovaj zluradi koronavirus i da će se pronaći cjepivo za njega.

Eto. To je od mene. Ukoliko netko želi kupiti knjigu od mene, Magistrala mržnje može to preko web stranice Hrvatsko obrambeno štivo u rubrici ispod teksta.

Knjiga je opisivala segmente specijalnog rata protiv Hrvata od strane Srba i Srbije i o umiranju i suicidima dragovoljaca i branitelja….ove dvije teme su udarne, ali ima još vrlo bitnih, koje ovim putem ne ću iznijeti u javnost, neka ostane za one koji će kupiti knjige. Pozdrav!

Hrvatsko obrambeno štivo

About Stric Ivan 2562 Articles
Postoji li drugo poluvrijeme? Često se pitam ima li smisla živjeti? Ima li smisla ponavljati lekcije? Što je Čistilište? Što je Raj a što Pakao? Prema riječima jednog svećenika(velečasnog) moja duša će u Čistilište, no spreman sam dati za moju ljubav Lidy sve i ispraviti njene greške naravno one koje su je dovele do ovoga sumornog mjesta. Kao i mene uostalom... Ako je Čistilište ponavljanje lekcije i ispravljanje grešaka, tu sam da joj pomognem...Nju može spasiti ili moja ruka i zagrljaj ili ako zakasnim sa time, oružje kratko i nečujno. Ne baš prekratko...srednje veličine da stane pod jaknu. Hvala Bogu pa je ratno doba a ja ne mislim ići ponovo u GBR u Slavoniji već ću biti prisutan tamo gdje trebam biti. Izračunao sam sve i matematički provjerio. Dobar rezultat? Što će biti sa mnom je manje važno...meni je nebitno potpuno. Jedino za čime bih žalio je moja ljubav Lidy i njena blizina, naš livel. I beskrajne priče do duboko u noć...Za sada je jedan manje...Od nikoga ne ću tražiti pomoć pa ću to sam odraditi besprijekorno. Bez mobitela. Može se dogoditi da kasnim na vlastito vjenčanje ili sam krivu cipelu u uzbuđenju obuo. Bitno da nitko ne zna što sam, uradio za moju Lidy, a u neku ruku i za Gorana. Jer je momak čestit i čist i Lidijin brat, i treba biti uzor svima koji ne misle tako. Ja sam tu našao smisao života...ginuti i žrtvovati se za drugoga/gu, i to samo po sebi nije mala stvar već je ogromna stvar koja nipošto ne ostaje u zapećku već dolazi Kristu ravno na stol. U ratu me nije htjelo...Nije peh već me je netko dobro čuvao od pogibelji. Ne trebam pomoć...ponavljam se. Ne želim ikoga da se petlja u to, jer to samo demoni u ljudskom obliku mogu napraviti. Gleda tuđe a ne radi na svome i ne gradi svoje, već ruši tuđe. Jer kada nju spasim čistilišta i pakla, i kada stane ravno pred Krista, i kada Krist čuje do kojeg je zaključka došla moja Lidy, Bogu će biti jasno zašto su toliko  branitelji i dragovoljci poumirali i tko je "vodio"brigu oko njih. Mislim da će se netko zacrvenjeti...Nikakvi ministri, nikakve udruge, nikakvi zapovjednici. Nitko. Jednostavno prepušteni sami sebi "pa što Bog dade i sreća junačka". Vjerujem samo jednoj osobi i to onoj sa kojom živim i dijelim paštetu zadnju uz smijeh jer za paštetu imamo samo koricu kruha. No smijeh ne jenjava. Živim sa Anđelom definitivno, i neću dozvoliti da mu se išta dogodi. Jer kako ću na kraju pred njenog brata izaći, i objasniti ako joj se nešto loše dogodilo!?? Pred roditelje i rođake. A volio bih i da se moja tata ponosi sa mnom. Zaslužio je to. Neka zna da sam na njegovu racu, i da se ponosim sa njom. Sa kamena je...