“Bože ako nemaš baterija, nema veze, ne moraš tražiti. Odmorio bih se od ljudi. Greška je u meni”.

Pjevaju mi jutros Zoster, nekakav bend iz Mostara. Super kao da se sada revanširaju što sam im ja svirao u Mostaru 1989-1990. U Domu omladine smo svirali, nisu Mostarci imali Bog znade kakvu opremu, ali su pjevali svaku pjesmu koju smo odsvirali…prije nego smo počeli odšetao sam kroz stari dio grad do mosta, pogledao Neretvu i vratio se. Ožednio sam, i otišao u kafić imena “Tin”. Valjda ga je Hrvat držao predpostavljam. U Kafiću su bila dva lika koji su nešto pričali. Naručio sam pivo i dobio ga hladna orošena na šank pred sebe. Likovi su se nešto stalno došaptavali. Onda me strefio osjećaj koji me nije nikada nije prevario: pričali su o meni. “Pajdo iz kojeg si mjesta!?” “Iz Vinkovaca…došao sam svirati ovdje.” “A šta svirate ako smijem znati”!

  • Rock, odgovorih. Malo se rugao…ma ko te jebe konjino. -pomislih. Nakon tih pitanja su se ponovo okrenuli njedan drugom, i iznova došaptavali. Krvi ti iz nosa…pomislim, ima li ovdje u Mostaru žena ili zbilja je istina priča ako hoćeš ženu, kći vidjeti moraš je odmah ženiti!? Paraf na papir i vodi je vanka. Grad mi je izgledao kao da je racija sve pohvatala cure i negdje ih zatvorila.

Koncert je bio žestok i iskreno odsviran i odpjevan. Uredno smo isplaćeni bili. Svima novac na jednake dijelove. E tada sam primjetio par djevojaka. Aha! E sad kontam…ima ih u Mostaru. Ali tek kasnije dolaze. Pivo je teklo u potocima…milina. Nikada se nisam opijao ali sam volio vidjeti pivo ispred sebe, više nego žesticu. Putujemo dalje. Idemo u Sloveniju u Ljubljanu u rock klub B-52. Slovenci su tada u to vrijeme imali moćni Laibach. Veliki manipulatori koji su uvjerili čitavu bivšu državu da su nacističkog naboja. No nema veze. Koncert nam je organizirao Marko Brecelj, stari roker. Koncert je bio odličan, Slovenci su zahvalna publika, poznavali su sve pjesme koje smo svirali. Bez prekida i još na dva bisa smo odsvirali koncert. Kada je koncert završio, otišao sam do šanka, dok se ostatak benda negdje izgubio. Dogovorili smo se samo da se ujutro nađemo u jednom kafiću, zapamtio sam ime. Dok sam stajao za šankom, i pio treće pivo, prišle su mi dvije Slovenke. Jedna smeđe kose sa naočalama koje su joj simpatično stajale, i njena kolegica koja je bila malo opijenija i od mene i male sa naočalama. Počeli smo svi troje plesati. Trljali smo se jedno od drugo i nismo skidali osmijeh sa lica. E sad sam dobio telepatsku poruku u pogledu njenom. Ova se naočalama se zvala Mojca. A druga je isto rekla ime, koje sam upamtio. Zvala se Janica. Popili smo još par piva a cure su već imale dogovor između sebe. Mojca ide sa mnom a Janica ostaje. Bilo bi me je malo tupasto. “A što i ona ne ide sa nama!?”Biti će zabavnije…iz mene je odgovarao i govorio električni Ivan-postavio sam si pitanje,a Mojca mi priđe i kaže: Idemo! Krenuo sam sa njom, te zapitah Mojcu:”A što ona ne ide sa nama!?”” Ne znam zašto ne će! Ma baš…Pas mater…propustio sam priliku. Trebao sam biti malo zabavniji, i agilniji, no nisam bio, zato je Janica otišla svojim putem. Pogreška…

Došao sam kod Mojce u stan, u ženskom studentskom domu, i odjurio na tuširanje, kako bih sprao znoj sa sebe. Vratio sam se onome u čemu sam dobar: drpeđa! Mojca je glasno stenjala, drhtala, a vrućina njenog tijela je još više palila. Čekaj!- rekoh! Rukama sam joj skinuo naočale sa lica. Sada je bila još ljepša. Zgrabila je moj moćni stroj, i držala ga u sebi kao da je kraj svijeta. Milovao sam joj grudi, ljubio, stiskao pa je pljesnuo po guzi par puta. Grlila me je gledala u oči, dok nije vrisnula od zadovoljstva. Znojili smo se kao da smo u sauni. Drpali smo se od 1 u noći do sedam sati ujutro. Pada mi pred jutro Ivan Kozarac…ti Kozarac stvarno nisi normalan. Detalji su bitni, i iskrenost. Mojci sam se jako dopao. Kako ne ću kada sam sav bio naelektriziran- električni Slavonac. Ujutro oko osam smo krenuli do kafića gdje sam se našao sa ostatkom benda. Sjedio sam za stolom sa Mojcom, i osjećao tugu što moram ići…”Opa Duje, pa ti ulovio curu”!-reče Mirjana kroz smijeh. ” Mirjana ja sam diplomata, predstavljam Vinkulju!…Ostatak benda kao da su bili svećenici kao da su u celibatu. Ma tko im je kriv. Mojca je shvatila što sam rekao Mirjani…na papir mi je napisala svoj broj telefona, a ja sam joj dao moj…

Godine koje su dolazile nisu bile lijepe, jer je rat počeo. Jedan dan zazvoni telefon…javila se mater moja. “Treba te neka cura!”-reče mater ” Hej Ivan, kako si?” Bila je to Mojca…Dobro sam Mojca. Ovdje se puca i padaju granate po gradu. Vrlo je opasno. Ona je nešto na slovenskom pričala, a ja sam si mislio: Ma ništa te ne razumijem, ali samo pričaj. Obožavam tvoj glas. Zasvirala je tišina u slušalici…”Hoćeš doći k meni? Ovdje je mir”. “Znao sam da ćeš me to pitati. Ne mogu Mojca, dolaziti, sugrađani bi me nazvali kukavicom, a ja to nisam. Ne brini za mene. Kada završi rat, vidjet će mo se negdje jednom. Ponovo ću svirati u B 52, vidjet ćeš. Ako se ne udaš naći će mo se. Budi dobra cura kao što i meni bila…Pozdrav. Spustio sam slušalicu. Pa krv ti šarenu, djevojka me zvala kod sebe doma. Baš sam glup. Što bi ste vi učinili na mom mjestu? Otišli sa curom u život ili si dozvolili, geler u jetri od 9 mm ili da vas kao bonus dobitak, nekakav PTSP rasturi i osudi na patnju? “Bože…Ako nemaš baterija, nema veze, ne moraš tražiti. Ne trebam jer bih se odmorio od ljudi. Greška je u meni”. “Baci me u smeće…jer sam preumoran od grešaka počinjenih i svijeta”.